Treća domovinska duhovna obnova u organizaciji i na poziv Marijanskoga zavjeta za domovinu održana je od petka 11. do nedjelje 13. listopada u velikoj dvorani Dječjega sela u Međugorju. Tristotinjak sudionika slušalo je tri dana nagovore trojice duhovnika, salezijanca don Damira Stojića, isusovca o. Ike Mandurića i fra Joze Grbeša, a meditativnom i molitvenom raspoloženju pridonosio je glazbeni obol akademske gitaristice i kantautorice Tamare Perc. Predavanja i nagovori završavali su misom, prva dva dana i večernjim klanjanjem pred Presvetim.
Obnova. Skinuti prljavštinu i patinu koja se nakupila na starome. Zamijeniti dotrajalo i oštećeno. Otrcanomu dati nove boje. Ispuniti ormar novim komadima odjeće za sljedeću sezonu i onu dogodine… Duhovna obnova? Dozvati si u svijest da je Bog humus i izvor bez kojega čovjekova života ne bi ni bilo. I da čovjek svojim silama i sposobnostima možda sve drugo može obnoviti osim samoga sebe. Zato je sastavni dio svake istinske kršćanske duhovne obnove molitva, misa, otvaranje Božjemu djelovanju. Nije drugačije bilo ni s Trećom domovinskom duhovnom obnovom u Međugorju. Tematski gledano, don Damir Stojić je govorio o Božjoj ljubavi kao izvoru svega, o grijehu i osobnom i kolektivnom pozivu na svetost, o. Mandurić je nastavio razmišljanjem o obraćenju kao otvaranju sebe Bogu…
Mnoge privuklo upravo Međugorje
Ukratko, ništa što bi odudaralo od »klasičnih« duhovnih obnova na kojima bi sudjelovati bilo poželjno svakomu vjerniku bilo gdje u svijetu. Po čemu je onda duhovna obnova u Međugorju bila posebna? Svakako po mjestu održavanja. Ne samo da je Marija kao uzor vjernice, kao Majka i Zagovornica bila često spominjana u nagovorima i molitvama – geslo duhovne obnove bilo je »Evo ti Majke – Evo ti sina« – nego se iz razgovora sa sudionicima ubrzo doznalo da je mnoge od njih na sudjelovanje u duhovnoj obnovi privukla prije svega činjenica da se održava u Međugorju.
»I institucije su inspirirane nekim duhom. Nažalost, još je to uvijek često duh komunističkoga vremena u kojem smo živjeli. Ne znamo drugačije. Prepoznajemo da nas evanđelje i tu može inspirirati, osnažiti, ohrabriti, ozdraviti naš pogled, naš odnos i naše sudjelovanje. To znači sagledati stvari iz duhovne perspektive. To je duhovna obnova«, rekao je o. MandurićOsim toga, sudionici duhovne obnove zajednički su se u tri navrata pridružili rijekama međugorskih hodočasnika. U petak su pohodili Podbrdo, u subotu iza ručka molili su križni put penjući se na Križevac, a navečer toga dana sudjelovali su u zajedničkom klanjanju na bogoslužnom prostoru iza međugorske župne crkve.
U potrazi za božanskim domoljubljem
No prava posebnost susreta u Međugorju krije se u nazivu »domovinski«. Duhovna obnova u Međugorju bila je domovinska, svehrvatska već i po tome što su sudionici došli iz čitave Hrvatske. Ipak, stvar je puno dublja. Poziv Marijanskoga zavjeta za domovinu na sudjelovanje u duhovnoj obnovi započinje riječima: »Dragi branitelji!« A tu je i rečenica: »Krenimo u potragu za božanskim domoljubljem, koje samo od Njega i dolazi!« Ukratko, nakon zavjetnoga hodočašća koje prolazi svim većim marijanskim svetištima, od istoka do juga Hrvatske, i krunice za domovinu koja je započela na zagrebačkim Kamenitim vratima, a danas se moli u dvanaest hrvatskih gradova, domovinske duhovne obnove treća su velika inicijativa pomoću koje Marijanski zavjet za domovinu želi promicati svoje ciljeve. Prema službenoj stranici bratovštine to su: »Vraćanje dostojanstva hrvatskoga čovjeka počevši od hrvatskoga branitelja, njegovo duhovno i ekonomsko osnaživanje kao temelj zdravoga hrvatskoga društva. Uključivanje mladih u stvaranje zajedničkih novih vrijednosti kao zalog bolje budućnosti.«
Kad je riječ o tipično hrvatskim ranama, najpotresniji je trenutak na duhovnoj obnovi bio nagovor fra Joze Grbeša. Hercegovački se franjevac prisjetio vremena kad je, kao misionar u SAD-u, kontaktirao s hrvatskim zatvorenikom Zvonkom Bušićem. Prema o. Grbešu, tadašnji hrvatski politički vrh učinio je sve kako Bušić ne bi bio pušten iz američkoga zatvora, a kad je bio pušten, nastojalo se da njegov povratak u Hrvatsku prođe što nezamjećenije. Prisjetio se o. Grbeš i križnih putova, grobišta o kojima se šuti, ubijenih hercegovačkih franjevaca… Vrhunac nagovora bilo je pitanje: Ima li Hrvatska, imaju li barem hrvatski katolici koji svake nedjelje idu na misu snage za istinu? Za istinu osloboditeljicu radi nje same, iz ljubavi prema domovini koja je dio kršćanske ljubavi, radi mladih i budućih naraštaja.
Za brojnu je obitelj »duhovna snaga presudna«
Nemoguće ih je ne primijetiti, obitelj odvjetnika Milana Jurčevića i liječnice Ane Jurčević Vilenice iz Podstrane kod Splita s petero njihovih najmlađih sudionika duhovne obnove, kćerima Anđelom, Marijom, Brigitom i Katarinom i mezimcem svojih sestara najmanjim Ivanom Pavlom. I dok se majka bavila djecom, otac je rekao da su ih na duhovnu obnovu privukli »odnos prema Majci koja nas približava Bogu« i »mir koji dolazi od Kraljice Mira«. Na pitanje zašto su trenutci duhovne obnove važni Jurčević kaže: »Mislim da je to način da se čovjek jača u svijetu gdje je stalno pred iskušenjima da poklekne. Ovo je također neprocjenjivo vrijeme za obitelj. Njih je petero i tu treba dosta energije, odricanja, izlaženja iz samoga sebe. Stoga je duhovna snaga presudna, čovjek to jednostavno ne može sam.«Prožeti sve kršćanskim duhom
Kako se to snažno izražena domovinska komponenta duhovne obnove uklapa u kršćansku poruku koja je po sebi univerzalna? S tim je pitanjem suočen jedan od suosnivača Marijanskoga zavjeta za domovinu (drugi je inicijator hrvatski branitelj pukovnik Anđelko Đerek), njezin sadašnji predsjednik i duhovnik o. Ike Mandurić. »Sve što se tiče čovjekova identiteta može biti prožeto kršćanskim duhom i nekršćanskim duhom. Uzmimo za primjer glazbu ili zabavu. Ljubavna pjesma po sebi nema izravne veze s vjerom, ali ipak može biti nadahnuta nečim negativnim, niskim strastima, požudom, ohološću, a može biti prožeta i nečim plemenitim, u osnovi evanđeoskim. Isto je i s našim odnosom prema državi, vlasti, institucijama. S našim gospodarstvom također. Naša ideja nije stvarati katoličku državu, nego je cilj u svako ljudsko djelovanje unijeti ono najbolje, a najbolje je ono što je inspirirano evanđeljem. Ne može biti ništa bolje od toga. Liječnik koji je pokretan evanđeoskim vrijednostima susretljivosti, ljubavi i poštovanja dobar je za društvo kao takvo, za svakoga čovjeka u njemu, ne samo za katolike, a onda i za Hrvatsku kao takvu. Zato želimo da se upravo to dogodi: da sve što radimo bude prožeto evanđeljem, a time će to ujedno biti najbolje za čovjeka i za zajednicu. To se odnosi i na institucije. I institucije su inspirirane nekim duhom. Nažalost, još je to uvijek često duh komunističkoga vremena u kojem smo živjeli. Ne znamo drugačije. Prepoznajemo da nas evanđelje i tu može inspirirati, osnažiti, ohrabriti, ozdraviti naš pogled, naš odnos i naše sudjelovanje. To znači sagledati stvari iz duhovne perspektive. To je duhovna obnova, to je duh koji nastojimo prenijeti na sudionike.«
Branitelji imaju što dati
Zašto se pak naglasak stavlja na branitelje? »Sudjelovanjem u Domovinskom ratu oni su sebe u jednom času stavili na oltar domovine, stavili su joj se na raspolaganje. To je nešto što čovjeka zauvijek određuje. Ako je u jednom času bio spreman umrijeti za Hrvatsku, to uvijek u njemu ostaje. U našem kršćanskom pogledu branitelji su oni koje je Bog izabrao, iz nekoga samo njemu poznatoga razloga. To izabranje i danas vrijedi. Zato i jesu tako često ponižavani! No branitelji i danas imaju dragocjenu ulogu koju možda i ne prepoznajemo. Oni mogu odigrati ključnu ulogu u duhovoj obnovi svega tkiva hrvatskoga naroda u smislu kako sam je opisao. Zato im se i obraćamo. I njima treba pomoći da to prepoznaju. Ako nastave otkrivati tu svoju ulogu i ako nam je prenesu, ako je prenesu na mlade, to će biti jamstvo opstanka svega požrtvovnoga i domoljubnoga, a to je pak jamstvo opstanka hrvatskoga naroda kao takvoga.« Na primjedbu da okreće pilu naopako, u smislu da branitelji nisu samo oni kojima svi nešto dugujemo, nego oni također imaju nešto što svima mogu dati, o. Mandurić odgovara: »Imaju i žele dati!« Želimo li to kao društvo primiti? »I za to je potrebno otvaranje očiju. Prigode poput ove duhovne obnove također su pokušaj da se to dogodi.«
Vjera je braniteljima i danas važna
Preostalo je doznati kako svoje sudjelovanje u duhovnoj obnovi vide barem neki od okupljenih. Supružnici Željko i Jasminka Glavić oboje su bili hrvatski branitelji, upoznali su se na jednom vojnom hodočašću u Lurd.
»Ima li Hrvatska, imaju li barem hrvatski katolici koji svake nedjelje idu na misu snage za istinu? Za istinu osloboditeljicu radi nje same, iz ljubavi prema domovini koja je dio kršćanske ljubavi, radi mladih i budućih naraštaja«, pitao je fra Jozo Grbeš»Nama braniteljima to jako puno znači«, odgovara 100-postotni ratni invalid, inače predsjednik udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskoga rata (HVIDRA) za Gorski kotar koji je u ratu bio triput ranjavan i jednom zatočen. »Poznato je da smo mi branitelji u Domovinskom ratu nosili krunicu oko vrata. Nismo to činili radi nekoga ukrasa, nego nam je trebala posebna milost i zaštita. Danas mi se pak čini da nam je vjera možda i puno potrebnija nego što nam je tada bila jer smo se nekako udaljili od Boga, jedni od drugih, od Crkve. No mnogi su od nas prepoznali da nas upravo vjera spaja, da stvara među nama zajedništvo pa se time i vodimo«, kaže Glavić, koji je na duhovnu obnovu došao sa sedmoricom branitelja s područja Gorskoga kotara. No vjera nije važna samo braniteljima. »Koliko je god duhovnost bitna hrvatskim braniteljima, isto je toliko, ako ne i više, bitna članovima obitelji koji se moraju nositi s nedaćama koje nose korijene u paklu na zemlji kroz koji su hrvatski branitelji prošli«, kaže Glavić iznoseći procjenu da je među sudionicima duhovne obnove najmanje 70 posto branitelja i članova njihovih obitelji.
Vjera je osobna potreba, ali i temelj jedinstva
»Primaju Božju milost«, odgovorila je na pitanje što dvije djevojke rade na duhovnoj obnovi uza sve moguće vikend-ponude Karmen Stipeč, socijalna radnica iz Gorskoga kotara koja trenutačno živi u Zagrebu, a na skup je došla s prijateljicom Monikom Jakšić, Zagrepčankom, apsolventicom studija međunarodnih odnosa i diplomacije na sveučilištu »Libertas«. Djevojke su zapravo željele prvi put u životu doći u Međugorje, a duhovna im je obnova došla kao dobra prigoda za ostvarenje te nakane. A očito je postala više od toga. »Meni se jako sviđa. Sviđa mi se bilo što što uključuje jedinstvo, uključujući i nacionalno jedinstvo. Mislim da je to pozitivna vrjednota i da je kršćanska vjera koju dobivamo po tradiciji osobna potreba, ali i dobar temelj za jedinstvo«, kaže Monika. Karmen se pak sviđaju »predavanja i tematika koja se kroz njih provlači, kao i to što voditelji govore na način da ih svatko može razumjeti i izvući nešto dobro za sebe«.
Duhovna obnova kao »rekreacija«
Vrlo je zadovoljan svojom prvom domovinskom duhovnom obnovom Požežanin Mario Jakovljević. Za sebe kaže da je do obraćenja 1994. godine bio »lud i neobraćen«, a potom je nakon obraćenja živio »nerazborito«, kao pustinjak, dijeleći sve što je imao, izgladnjujući se. Ipak, naučio je jedno: »Koliko god Bogu dao, pa makar to bile i nerazborite stvari, on će ti uvijek uzvratiti više.« Danas ima sve što je potrebno da bi čovjek bio sretan: dobru suprugu, četiri sina, kuću, posao, automobil… Duhovne su obnove za sugovornika ono što je za ljudsko tijelo »rekreacija«. Odeš, malo se obogatiš, a onda se vratiš svakodnevnim stvarnostima i dužnostima. Za vjernika to znači vratiti se u svoju župu.
U velike obljetnice sa Stepinčevim relikvijama
