Ne zna se točno je li dr. Đuro Arnold rođen u Ivancu baš 24. ožujka 1853., ali tako se najčešće navodi, no poznato je da je bio devetnaesto od dvadeset četvero (!) djece svojih roditelja. Završivši gimnaziju u Zagrebu 1873., služio je kao »jednogodišnji dobrovoljac« u vojsci. Zatim se upisao na netom obnovljeno Zagrebačko sveučilište te disertacijom »Etika i poviest« 1880. postao njegov prvi doktor filozofije, kojemu će poslije biti i rektorom. Nakon stručnoga usavršavanja u Göttingenu, Berlinu i Parizu radio je kao gimnazijski profesor do 1894., kada je imenovan prvim profesorom pedagogije na Filozofskom fakultetu, gdje je osnivač Odsjeka za pedagogiju, a bio je i dekan 1913. Kao pedagog protivio se tomu da »uzgoj u našim školama, povadjajući se za tuđinom, kultivira samo razum, a u velike zanemaruje čuvstvo i volju, na kojima značaj (karakter) počiva«. Smatrao je da psihologija mora proučavati dušu, a ne samo pojave u svijesti, po čemu je preteča suvremene hagioterapije. Godine 1899. postao je redoviti član HAZU-a. Neko je vrijeme bio urednik Matičina časopisa »Vienac«, a od 1902. do 1909. bio je predsjednik Matice hrvatske.
Godine 1913. sa skupinom katoličkih književnika osnovao je Kolo hrvatskih književnika, kojemu je bio prvi predsjednik. I sam je pisao poeziju, temama i izrazom tradicionalnu, koju je sabrao u pet zbirki.
Misao o Bogu najuzvišenija je ljudska misao, a vjera u Boga vrhovno je uporište čovjeka i osnovni princip sklada u njegovim duhovnim funkcijama. U umjetničkom stvaranju branio je načelo jedinstva istine, dobrote i ljepote, smatrajući nelijepim sve »tvorevine koje možda imadu za podlogu nećudorednu misao o sebi, ili koje grijeh poželjnijim prikazuju… – onda je jamačno razumljivo zašto ne može i ne smije biti ni naroda ni narodne literature bez vjere i bez ćudoređa«.
Volio je svoj narod i neumorno radio za nj. Treba, zahtijevao je, uspostaviti u javnom životu »hrvatski narodni princip«, da »čuvamo i usavršujemo svoje i uzgajamo muževnu samostalnost u pravcu narodnoga osjećanja«. Kada je umro 22. veljače 1941. u Zagrebu, s poštovanjem ga je ispratio sav hrvatski kulturni svijet. (L.)
