Upravo je nevjerojatan broj hrvatskih (katoličkih) intelektualaca koji su djelovali u iseljeništvu, mnogi od njih osebujnih biografija, tražeći silom neprilika sigurnost i afirmaciju izvan domovine, ostavivši zapažen trag u kulturnoj javnosti država u kojim su živjeli. O mnogima od njih još premalo znamo, a među njima je i svećenik i psiholog Petar Čiklić.
Rođen je 25. veljače 1911. u Dobropoljani na Pašmanu. Završio je 1931. Hrvatsku gimnaziju (danas V. Nazora) u Zadru, koja je tada, zbog posljedica Rapalskoga ugovora, djelovala u Šibeniku. Bogosloviju je studirao u Splitu, Ljubljani i Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1935. i odmah imenovan župnikom u Jasenicama, da bi 1938. bio upućen na studij psihologije na Papinsko sveučilište Gregoriana u Rimu, gdje je doktorirao 1941. Predavao je psihologiju na zagrebačkom sveučilištu, a specijalizirao u Erlangenu, Parizu, Münchenu i Beču. Izbjegavši pred komunistima iz Hrvatske, neko vrijeme boravio je u logoru Fermo. Istodobno sudjeluje u radu Bratovštine sv. Jeronima za izbjeglice sa zadaćom da se Hrvatima zatočenim u logorima omogući odlazak u treće zemlje. Upravo će on 6. travnja 1946. s bratom Ljubom biti prvi Hrvat koji je nakon Drugoga svjetskoga rata došao u Buenos Aires. Vrlo kratko djelovao je na župi San Vicente, zatim je otišao u Cordobu, gdje je predavao na nadbiskupskom sjemeništu, a potom je predavao psihologiju i teodiceju na Colegio Montserrat. Predavanjima je nastupao na više simpozija u Argentini, Salvadoru i dr. Godine 1951. preselio se u SAD, gdje je od 1952. do 1979. predavao psihologiju na isusovačkom Loyola University (sada Loyola Marymount University) u Los Angelesu, gdje je umirovljen kao šef katedre. Umro je u Visti kod San Diega 24. srpnja 1985., a pokopan je na groblju Sv. Križa u Culver Cityju kod Los Angelesa. Nakon njegove smrti studentima psihologije na Loyoli dodjeljuje se stipendija »The Rev. Peter Ciklic Memorial Scholarship«.
Vrlo brzo izvrsno svladavši španjolski, prve radove objavljuje na tom jeziku, uz ostalo vrlo zapažene knjige »Karakterologija – načela i metode praktične psihologije« 1948. i »Čovjek i njegova osobnost« 1955., utemeljenu na Kretschmerovu sustavu. Zanimljivo je kako se u predgovoru napominje kako je knjiga namijenjena »pedagozima, liječnicima, sociolozima, pravnicima, vojnicima, svećenicima, političarima i svima koji žele upoznati ličnost, temperament i karakter osoba«. Uz izdanje te knjige 1958. Branimir Anzulović u »Hrvatskoj reviji« ističe: »Knjiga predstavlja odličan uvod u studij ličnosti, i dok pruža čitateljima informaciju, u isto vrijeme je ugodno i zanimljivo štivo. (…) Među mnogobrojnim i interesantnim primjerima uzetim iz književnosti ili iz realnosti, koje autor navodi za ilustraciju izloženih slučajeva, nalazi se velik broj primjera uzetih iz hrvatske književnosti i iz hrvatskog javnog života, u pohvalnom nastojanju pisca da na taj način upozna stranu publiku s hrvatskom kulturnom tradicijom.« Čiklić je pisao zanimljivo, ulazeći u psihološku raščlambu fenomena suvremene kulture kao što su moda, film, glazba, društvene konvencije i dr. Zanimljivost je njegova psihološkoga rada što je više pozornosti posvećivao proučavanju normalnoga ponašanja nego patološkoga. No obraćali su mu se mnogi koji su imali razne duševne i duhovne probleme, kojima je pomagao. Među njima bile su i slavne osobe, primjerice holivudska glumica Mary Astor (rođena Lucile Vasconcellos Langhanke, 1906. – 1987; filmovi »Velika laž«, »Malteški sokol«), koja mu se obratila za pomoć pa je nakon obraćenja na katolicizam postala gorljiv borac protiv alkoholizma, od kojega je, uz druge probleme, godinama patila. Bio je blizak i s, primjerice, Katharine Hepburn i Spencerom Tracyjem pa je očito kako je razvio osobit oblik apostolata i psihološke terapije u svijetu holivudske filmske industrije.
Bio je član Katoličkoga teološkoga društva Amerike i Katoličkoga komiteta za izbjeglice. Objavljivao je članke u inozemnim stručnim časopisima i zbornicima, a među zanimljivijima su psihološke studije o slavnim povijesnim osobama, primjerice Goetheu. Treba napomenuti da je prve članke i studije objavio još u Hrvatskoj u časopisima »Bogoslovskoj smotri« i »Životu«, »Katoliku« i dnevniku »Hrvatskoj straži«, a u filozofijskoj bibliografiji tjednika »Spremnost«, ističe dr. Ivan Macut, njegov je rad o suvremenim hrvatskim filozofima prvi, i to o jednom od najuglednijih 20. st. Stjepanu Zimmermannu, koji je pak u NDH bio objavio prvu filozofsku knjigu »Filozofija života« u izdanju HAZU-a. Već u tim člancima Čiklić »pokazuje kako svoje duboko poznavanje predmeta tako i sposobnost izložiti ga u jasnom, sažetom i ugodnom obliku« (B. Anzulović).
Svakako bi njegovo ime trebalo biti zabilježeno u »Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina« kao i u svakoj objektivnoj povjesnici hrvatske psihologije.
