Ako tko može ponijeti naslov velikoga hrvatskoga sakralnoga slikara, onda je to Ivo Dulčić. Rođen je 11. kolovoza 1916. u Dubrovniku u obitelji hvarskih, brušanskih korijena, doseljenoj na Lapad. U rodnom gradu u Gružu pohađao je osnovnu školu, zatim i klasičnu gimnaziju. Studij prava upisao je u Beogradu, a nastavio ga u Zagrebu. Godine 1941. upisao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Omera Mujadžića i Ljube Babića. Za vrijeme rata bio je u domobranskoj »Prosvjetnoj bojni« u Varaždinu. Godine 1946. zbog kritike socrealističke ideologije u umjetnosti izbačen je s Akademije i vratio se u Dubrovnik.
U hrvatskom slikarstvu ostat će trajno obilježen kao jedan od prvih i rijetkih poslijeratnih slikara koji su trajno njegovali sakralne teme. Prvi njegov zapaženi rad na tu temu bila je freska Krista Kralja u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu. »Zablistavši punim sjajem i progovorivši jezikom raspjevanih boja, Dulčićeva je freska u Splitu i u cijelome hrvatskom narodu, posebice među svećenicima i ljubiteljima likovne umjetnosti, izazvala silan potres koji se dugo osjećao i ne prestajući podrhtavati zahvaćao i najšire društvene slojeve. (…) Zbog toga taj događaj s punim pravom treba držati velikom prekretnicom na polju likovne umjetnosti u Hrvata« (V. B. Jarak).
Poznati su njegovi vitraji »Pjesma brata Sunca« u franjevačkoj crkvi na Kaptolu u Zagrebu, »Križni put« u hrvatskoj kapeli u Essenu, »Stvaranje svijeta« i »Križni put« u Sarajevu. »Križni put« bio je česta tema, a Dulčić se redovito potpisivao na dvanaestu postaju »Isus umire na križu«, a samo se na svom posljednjem »Križnom putu« u Brusju potpisao na posljednjoj postaji »Isusa polažu u grob«. Izradio je još mnoge vitraje, freske i mozaike u Kreševu, na Košljunu, na Hvaru, na Gučoj Gori, u Banjoj Luci, Kotor-Varošu, Podmilačju (mozaik »Posljednja večera«, uništen u ratu), Dubrovniku, Brusju, Zagrebu i Bugojnu. Načinio je veći broj portreta. Njegove slike »Bijeg u Egipat«, »Pieta« i »Emaus« u stalnom su postavu Zbirke suvremene sakralne umjetnosti u Vatikanskoj galeriji suvremene umjetnosti.
Umro je u Zagrebu 2. ožujka 1975., a pokopan je u rodnom Dubrovniku »na Mihajlu« na Lapadu, upamćen kao »svakako najveći hrvatski moderni sakralni slikar« (L. Perinić). (L)
