Među najvažnijim tekstovima za suvremenu vatikansku diplomaciju svakako je dokument objavljen prije točno šest desetljeća – enciklika pape Ivana XXIII. »Pacem in Terris« (»Mir na zemlji«) o miru svih naroda koji treba utemeljiti na istini, pravednosti, ljubavi i slobodi. Upravo je mir za Svetu Stolicu uvijek djelo pravde, a u središte svoje diplomatske aktivnosti Vatikan sve do danas upravo na očuvanje mira stavlja svoj najveći naglasak. Sveta Stolica ne propušta ni jednu prigodu na međunarodnim forumima podsjećati na poštovanje ljudskoga dostojanstva te pozivati na mir.
U vremenu rata u srcu kršćanske Europe u Ukrajini o diplomatskom angažmanu Katoličke Crkve u mirovnom posredovanju te općenito ulozi Svete Stolice razgovarali smo s najdugovječnijim vatikanskim diplomatom iz Hrvatske, nadbiskupom Nikolom Eterovićem, koji je u diplomatskoj službi već više od četiri desetljeća. Upravo ove godine navršava se deset godina njegova služenja kao apostolskoga nuncija u najmnogoljudnijoj europskoj zemlji Njemačkoj, a prije nekoliko mjeseci izdao je i knjigu »Tiha moć – Diplomacija Svete Stolice«.
Kada je 1980. godine ušao u diplomatsku službu Svete Stolice, ona je imala odnose s manje od stotinu zemalja, a danas održava odnose sa 186 država. I to pokazuje koliko se situacija u međunarodnim odnosima promijenila u proteklih četrdesetak godina. O tim promjenama, ali i dalje važnoj ulozi Svete Stolice kao subjekta međunarodnoga prava govori nuncij Eterović u intervjuu pokazujući kako vatikanska diplomacija ima jedinstvenu sposobnost nepristranoga i miroljubivoga djelovanja.
Nadbiskup Eterović u diplomatskoj službi Svete Stolice djelovao je u apostolskim nuncijaturama u Obali Bjelokosti (1980. – 1983.), Španjolskoj (1983. – 1987.), Nikaragvi (1987. – 1990.) te u Državnom tajništvu Svete Stolice u Odsjeku za odnose s državama. Apostolskim nuncijem u Ukrajini imenovao ga papa Ivan Pavao II. 1999. godine, gdje je bio do veljače 2004. Te ga je godine Ivan Pavao II. imenovao glavnim tajnikom Biskupske sinode i tu je službu u Vatikanu obavljao do rujna 2013., kada ga je papa Franjo imenovao apostolskim nuncijem u Njemačkoj.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Diplomacija Svete Stolice prati djelatnost Katoličke Crkve od početaka te se prema tome s pravom može reći da je ona najstarija diplomacija na svijetu. Diplomacija Svete Stolice, upravnoga središta Katoličke Crkve na čelu s papom, od početka ima dvostruku dimenziju: vjersku i društveno-političku. Na primjer, već godinu dana nakon Milanskoga edikta o vjerskoj toleranciji iz 313. godine papa Silvestar je 314. poslao svoje predstavnike: dvojicu svećenika i dvojicu đakona iz Rima da ga zastupaju na koncilu u Arlesu koji je održan 314. godine. Na koncilu u Niceji, koji je sazvao car Konstantin 325., istoga su papu predstavljala dvojica rimskih svećenika, papinskih legata. Što se tiče odnosa s predstavnicima političkih vlasti, rimski su prvosvećenici u 6. i 7. stoljeću imali stalne predstavnike u Carigradu, pri caru, koji su se nazivali apokrizijari. Petorica apokrizijara postala su kasnije papama, a najpoznatiji je Grgur Veliki (579. – 585.). Spomenuti papini izaslanici prethodnici su apostolskih nuncija, koji također imaju dvostruku službu: crkvenu, u povezanosti mjesne s općom, Katoličkom Crkvom, te Svete Stolice s društveno-političkim predstavnicima pojedine države u kojoj obavljaju svoju službu.
Nakon propasti Zapadnoga Rimskoga Carstva 476. godine Katolička Crkva na čelu s papom ostala je jedina stabilna ustanova na Zapadu te je osim vjerske preuzimala i sve važniju društveno-političku ulogu. Dovoljno je spomenuti da je 800. godine papa Lav III. u bazilici sv. Petra u Rimu okrunio Karla Velikoga za cara obnovljenoga Svetoga Rimskoga Carstva. Godine 879. papa Ivan VIII. uputio je pismo hrvatskomu knezu Branimiru, koje se smatra međunarodnim priznanjem Hrvatske. Tijek povijesnih okolnosti favorizirao je i nastanak Papinske Države, od 756. do 1870., na čijem su teritoriju pape obavljale i svjetovnu vlast. Ujedinjenjem Italije Papinska je Država prestala postojati. Tek Lateranskim ugovorom 1929. godine stvorena je Država Grada Vatikana, najmanja država na svijetu, kao materijalni oslonac Svete Stolice, kako bi bila potpuno slobodna u obavljanju svojega duhovnoga poslanja u Crkvi i u međunarodnoj zajednici. Treba naglasiti da je i u vremenu kada je bila lišena teritorija Sveta Stolica i dalje bila prihvaćena kao subjekt međunarodnoga prava.
Zapravo treba imati na umu da su Katolička Crkva i Sveta Stolica moralne osobe (vidi ZKP kan. 113, § 1), što znači da one postoje neovisno o stupnju priznavanja od društvenih ustanova jer su osnovane po Božjoj, a ne po ljudskoj volji. Činjenicu stoljetne djelatnosti diplomatske službe Svete Stolice kao subjekta međunarodnoga prava nije mogao ignorirati ni Bečki kongres 1815. godine, koji je potvrdio važnost diplomatskih predstavništava u svijetu. Na tom je kongresu, među inim, bila potvrđena praksa da predstavnik svetoga oca zauzima mjesto dekana (doyena) diplomatskoga zbora u zemljama s većinskim katoličkim stanovništvom. Na taj se način htjelo izraziti poštovanje prema moralnim i etičkim načelima koja zastupa Sveta Stolica preko apostolskih nuncija. To je načelo bilo potvrđeno i 1964. godine, ponovno u Beču.
NADBISKUP ETEROVIĆ: To proizlazi iz njezine naravi moralne osobe koja se izražavala tijekom povijesti na razne načine, u promjenjivim crkvenim i društvenim okolnostima. Treba precizirati da je Sveta Stolica, središnja uprava Katoličke Crkve, subjekt međunarodnoga prava. To je njezino izvorno pravo, prihvaćeno i u međunarodnoj zajednici. Sveta Stolica danas ima diplomatske odnose sa 186 država. Ona je aktivna i u raznim međunarodnim ustanovama i organizacijama, u kojima je predstavljaju redovito stalni promatrači, koji su uglavnom apostolski nunciji. U većini međunarodnih organizacija Sveta Stolica nije punopravan član, kao u Ujedinjenim narodima, da bi očuvala ulogu aktivne neutralnosti, pozicionirajući se super partes, što joj daje mogućnosti posredovanja između suprotstavljenih strana. Ipak, Sveta Stolica punopravna je članica četiriju međunarodnih vladinih organizacija: Međunarodne agencije za atomsku energiju (AIEA), Organizacije za zabranu kemijskoga oružja (OPCW), Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OSE) i Organizacije ugovora o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (CTBTO). Razlog toga većega zauzimanja Svete Stolice proizlazi iz važnosti spomenutih organizacija za mir i sigurnost u svijetu.
Treba spomenuti da je i Država Grada Vatikana subjekt međunarodnoga prava, ali na neki način podložan Svetoj Stolici. Ta dva subjekta međunarodnoga prava ujedinjuje papa koji je rimski biskup i pastir opće Crkve te suveren Države Grada Vatikana, koja je član šest međunarodnih vladinih organizacija, tehničke naravi: Opće unije poštâ, Međunarodne unije telekomunikacija, Međunarodnoga vijeća za žito, Međunarodne organizacije telekomunikacija preko satelita (INTELSAT), Europske konferencije poštanske i telekomunikacijske uprave (CEPT), Europske organizacije telekomunikacije preko satelita (EUTELSAT).
Katolička Crkva ima hijerarhijski ustroj: prisutna je u svim državama svijeta kao jedna velika obitelj, koja je preko mjesnih biskupa povezana s rimskim biskupom, koji je njezina vidljiva glava. Druge Crkve i crkvene zajednice, kao pravoslavne i protestantske, nemaju takvu univerzalnu dimenziju te su, uz određene nijanse, uglavnom postale nacionalne crkve.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Možda je bolje govoriti o posebnom položaju Katoličke Crkve u međunarodnoj zajednici koji joj omogućuje da neizravno osigurava prostor za djelovanje i drugih Crkava te crkvenih i vjerskih zajednica. To se može vidjeti na pojedinim primjerima. Jedno od bitnih načela koje zastupa Sveta Stolica jest poštovanje vjerske slobode. Ako jedna država ne osigurava vjerske slobode, obično su i druge slobode, pa i one društvene i političke naravi, ograničene ili ugušene. Prema tome Sveta se Stolica bori za osiguravanje vjerske slobode, koja nadilazi slobodu kulta u vjerskim prostorima te uključuje i javno očitovanje vjere bilo pojedinih vjernika bilo vjerskih zajednica. U nastojanju da se prošire područja vjerske slobode u pojedinim zemljama Sveta Stolica pogoduje i drugim Crkvama i vjerskim zajednicama da se mogu slobodno organizirati i djelovati.
Slično vrijedi i sa sklapanjem konkordata i konkordatskih ugovora između Svete Stolice i pojedine države koji se odnose na priznanje pravne osobnosti Crkve i njezinih ustanova te uređenja međusobne suradnje na području odgoja – katoličke škole, zdravstva – katoličke bolnice i ambulante, karitativne djelatnosti i duhovne skrbi za katolike u državnim ustanovama, posebno u oružanim snagama. U slučaju Svete Stolice ti konkordati ili ugovori imaju međunarodni karakter jer je Sveta Stolica subjekt međunarodnoga prava. Ali i druge Crkve i vjerske zajednice mogu sklapati slične ugovore s pojedinim državama o istim predmetima. Budući da one nisu subjekt međunarodnoga prava, ti će ugovori imati samo nacionalni značaj.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Diplomacija Svete Stolice u međunarodnoj zajednici ima svoje posebnosti u usporedbi s diplomacijama država. Sveta Stolica nema ekonomske, vojne i ine materijalne interese, nego zastupa etička, moralna i pravna načela koja su prijeko potrebna u odnosima među državama i uopće u međunarodnim odnosima. Sveta Stolica naglašava nužnost poštovanja tih načela kao što su prvenstvo ljudske osobe, cjeloviti, duhovni i materijalni razvoj čovjeka, poštovanje ljudskih prava, mirno rješenje sukoba i ratova, zaštita planeta, posebno zemlje, zajedničkoga doma svih ljudi, poštovanje međunarodnoga pravnoga poretka, u kojem trebaju sve države, velike i male, priznavati silu zakona, a ne zakon sile.
Osim spomenutih moralnih i etičkih načela, diplomacija Svete Stolice žarko se zauzima za promicanje mira u svijetu. Ona to smatra svojom bitnom zadaćom koja proizlazi iz oporuke njezina utemeljitelja Isusa Krista. Uskrsnuli je Gospodin pozdravio svoje učenike riječima: »Mir vama« (Iv 20, 19). Potom im je udijelio moć opraštanja grijeha snagom Duha Svetoga koje donosi duhovni mir u srce čovjeka, obvezujući svoje učenike da taj mir prenose drugima (usp. Iv 20, 21-23). Katolička je Crkva uvijek nastojala »naviještati evanđelje mira« (Ef 6, 15), ne samo riječima, nego i djelima. To potvrđuju i mirovna posredništva Svete Stolice. Posebno se u tome istaknuo papa Lav XIII. (1878. – 1903.), koji se enciklikom o stanju radnika »Rerum novarum«, objavljenom 1891. godine, smatran začetnikom socijalnoga nauka Crkve. Tijekom njegova pontifikata Sveta Stolica posredovala je sedam puta u međudržavnim prijeporima. Godine 1895. između Njemačke i Španjolske za posjed Karolinškoga otočja; godine 1890. između Velike Britanije i Portugala za granice Konga; godine 1893. između Perua i Ekvadora za određivanje zajedničke granice; godine 1894. između Velike Britanije i Venezuele za granicu Gvajane; godine 1895. između Haitija i Dominikanske Republike za određivanje zajedničke granice; 1898. između Sjedinjenih Američkih Država i Španjolske u vezi s ratom za Kubu te od 1900. do 1903. između Argentine i Čilea u nastojanju određenja zajedničke granice.
Za vrijeme njegova nasljednika Pija X. (1903. – 1914.) Sveta je Stolica sudjelovala u tri mirovna posredništva: godine 1906. između Ekvadora i Kolumbije, godine 1903. između Brazila i Bolivije i 1910. između Brazila i Perua.
Tijekom pontifikata Ivana Pavla II. Sveta je Stolica uspješno posredovala od 1978. do 1985. između Argentine i Čilea u vezi s kanalom Beagle. Sveti Ivan Pavao II. ima velike zasluge za pad Berlinskoga zida, simbola podjele Berlina, Europe i svijeta, kao i sloma komunističkih režima koji su u pokornosti držali zemlje srednje i istočne Europe. Sveta je Stolica pod njegovim vodstvom odigrala važnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske i Slovenije godine 1992.
Godine 2015. papa Franjo je posredovao između SAD-a i Kube u normalizaciji, to jest u ponovnoj uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država koje su bile u neprijateljstvu od 1959. godine. Sveti Otac Franjo zdušno podupire mirovni proces u Kolumbiji između vlade i pobunjeničkih snaga. Svojim je apostolskim putovanjem u Kolumbiju od 6. do 11. rujna 2017. htio ohrabriti sve odgovorne da ustraju na putu mirnoga rješenja dugogodišnjega nasilja. Papa Franjo se zauzima za mirno rješenje nasilja u raznim afričkim zemljama, Mozambiku, Južnom Sudanu, Srednjoafričkoj Republici, Kongu (Demokratskoj Republici) itd. U tom duhu Sveti je Otac zainteresiran i za mirovno rješenje rata u Ukrajini.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Kada sam započeo diplomatsku djelatnost godine 1980. u službi Svete Stolice, svijet je bio podijeljen na dva bloka: istočni komunistički, kojim je dominirao Sovjetski Savez, i zapadni pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država. Simbol te podjele bio je Berlinski zid. Sveta Stolica imala je redovite diplomatske odnose sa zapadnim demokratskim državama te se trudila uspostaviti kontakte s bivšim komunističkim državama takozvanom Istočnom politikom (Ostpolitik). Urušavanjem komunizma situacija se bitno promijenila jer su države srednje i istočne Europe postale slobodne te su sve uspostavile diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. To se dogodilo i sa svim državama nastalim raspadanjem saveznih država: Čehoslovačke, Jugoslavije i Sovjetskoga Saveza. Na početku se činilo da će se taj proces dogoditi bez nasilja. Na žalost, zbog velikosrpske politike izbili su ratovi na području bivše Jugoslavije, prvotno protiv Slovenije, pa Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova. I na području bivšega Sovjetskoga Saveza, nakon prvotnoga mirnoga razilaženja, Ruska Federacija započela je osvajačke pohode godine 2008. na Gruziju, a 2014. na Ukrajinu. Danas živimo, kako ponavlja papa Franjo, u trećem svjetskom ratu u dijelovima budući da osim tragične agresije na Ukrajinu u svijetu ima 60-ak ratova manjega i većega intenziteta. Na više se mjesta Sveta Stolica zauzima za prestanak ratova i nasilja i za mirno rješenje.
Padom Berlinskoga zida promijenila se situacija i u međunarodnim odnosima, nadvladavanjem bipolarizma, čemu je pridonio znatan razvoj Kine, Indije, Brazila i nekih drugih država. To je također novi izazov i za diplomaciju Svete Stolice.
Za vrijeme pontifikata Ivana Pavla II. veliku je važnost imala borba za poštovanje ljudskih prava, među kojima posebno mjesto ima vjerska sloboda i pravo na život. Tijekom vremena ta su se izvorna ljudska prava izrodila često u njihovu suprotnost budući da se ne temelje na poštovanju izvorne ljudske naravi, njezina dostojanstva i neponovljivosti koja se ostvaruje u obitelji, u Crkvi i u društvenoj zajednici. Na primjer ljudskomu pravu na život želi se pridružiti navodno pravo na pobačaj i na eutanaziju. Izvornoj obitelji, zajednici muža i žene koja je po prirodi otvorena životu, nastoje se izjednačiti drugi oblici zajedničkoga života i partnerstva. To je jedan od rezultata sekularizacije, procesa koji se brzo širi i često zamagljuje mjesto Boga u osobnom, obiteljskom i društvenom životu. Tomu pridonose i razne radikalne ideologije. Papa Benedikt XVI. govorio je o diktaturi relativizma. Ubrzo je nastupilo vrijeme pretjeranoga individualizma koje zanemaruje brigu za opće dobro te dovodi do velike fragmentacije društva, što je pogubno i za demokratski sustav u pojedinim državama. Konzumerizam pak kao lažno božanstvo promiče profit kao neuspješni surogat ispunjenja čovjekove čežnje za srećom. Svjedoci smo sve jače nove diktature rodne ideologije koju promiču moćna središta vlasti u međunarodnoj zajednici. Te ideologije, nove i stare, posebno napadaju obitelj, Crkvu, osobito Katoličku, i nacionalnu državu, nastojeći stvoriti novoga čovjeka i novo društvo te u svojoj gordosti pokušavaju preuzeti ulogu Boga. Zaboravljaju, međutim, da kada čovjek ubije Boga, posredno ubije i čovjeka, samoga sebe, kao što zorno dokazuju velike ideologije 20. stoljeća: fašizam, nacizam i komunizam.
Katolička Crkva, i jasno Sveta Stolica, zastupaju istinske vrijednosti koje proizlaze iz Božje objave, Svetoga pisma i žive crkvene tradicije koju ispravno tumači crkveno učiteljstvo. Prema tome, Sveta Stolica stavlja uvijek na prvo mjesto svojega djelovanja evangelizaciju, navještaj evanđelja, koje je praćeno promicanjem cjelovite ljudske osobe odgojem i karitativnom djelatnošću, posebno u prilog siromašnih i najpotrebitijih osoba. U zadnje vrijeme povećava se briga za kršćansku ekologiju, za očuvanje kozmosa i našega planeta. Diplomacija Svete Stolice ta načela provodi metodama koje su vlastite diplomatskim pravilima i običajima, u skladu s društvenim i političkim okolnostima u pojedinim državama.
To vrijedi i za Saveznu Republiku Njemačku koja na mnogim područjima, uključujući i crkveno, postaje pravi labirint novih izazova i traženja prikladnih rješenja.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Ruska agresija na Ukrajinu, međunarodno priznatu državu, zabrinjava Svetu Stolicu, posebno papu Franju. Tragični rat traje već godinu i šest mjeseci te je praćen velikim brojem ljudskih žrtava, uključujući i djecu, te golemim razaranjima. Tijekom prve godine toga tragičnoga rata Sveti je Otac govorio više od stotinu puta o Ukrajini pozivajući na prekid vatre te na početak pregovora u svrhu mirnoga i pravednoga rješenja ratnih sukoba. Papa Franjo je više puta izrazio spremnost mirovnoga posredništva Svete Stolice između Ukrajine i Ruske Federacije, kako bi se što prije završio krvavi rat koji je započeo godine 2014. aneksijom Krima te se dramatično proširio ruskom invazijom na Ukrajinu 24. veljače 2022. Sveta je Stolica dakle spremna posredovati u mirovnim nastojanjima, osobito u traženju pravednoga rješenja teških problema među državama, ako one to zatraže i ako prihvate određene uvjete koji daju moralnu sigurnost u uspješnost posredovanja. To još nije slučaj u spomenutom ratu. Zato je papa Franjo odlučio imenovati kardinala Mattea Zuppija, nadbiskupa Bologne i predsjednika Talijanske biskupske konferencije, da ispita spremnost dviju strana na pregovore i na mirovno rješenje sukoba. Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenskij primio je kardinala Zuppija u Kijivu 6. lipnja 2023., izrazivši mu stajalište Ukrajine o uvjetima koji su nužni za početak mirovnih pregovora. Očekuje se odlazak kardinala Zuppija i u Moskvu. Prema državnomu tajniku Svete Stolice kardinalu Pietru Parolinu svrha misije kardinala Zuppija nije neposredno posredovanje između Ukrajine i Rusije, nego »nastojanje favoriziranja klime, ozračja koje može dovesti do putova mira«.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Taj ljudski i božanski spoj oznaka je i diplomacije Svete Stolice jer odražava narav Katoličke Crkve koja se izražava u trostrukoj zadaći: naviještanju Božje riječi, slavljenju sakramenata i služenju ljubavi. Te se zadaće međusobno isprepleću i ne mogu se razdvajati jedna od druge. Prema tome i u svojoj diplomatskoj službi Sveta Stolica ima kao prioritet evangelizaciju, koja uvijek ide skupa sa službom ljubavi – karitativna djelatnost te službom odgoja – katoličke škole. Očito su za diplomaciju Svete Stolice važni ekumenski dijalog i međuvjerski dijalog s nekršćanskim religijama. Apostolski je nuncij redovito nadbiskup te u svojoj službi zastupa te prioritete, očito diplomatskim metodama i načinima komuniciranja. Od njega se traži kada javno nastupa, pa i kao dekan Diplomatskoga zbora, da u prvi plan ističe opće etičke i moralne vrijednosti koje su nužne ne samo u međuljudskim, nego i među državnim odnosima. A u osobnim mu razgovorima mnogi kolege veleposlanici postavljanju osobna pitanja o vjeri i moralu, traže savjete za sebe i za vlastite obitelji te se nerijetko preporučuju u njegove molitve i traže od njega blagoslov. Prema tome apostolski nuncij i u odnosima s veleposlanicima, mogli bismo reći, obavlja specijaliziranu pastoralnu djelatnost. U tom smislu činjenica da je apostolski nuncij nadbiskup olakšava tu zahtjevnu i osjetljivu službu.
NADBISKUP ETEROVIĆ: Diplomatska je služba Svete Stolice važna u djelovanju Katoličke Crkve u bilateralnim i multilateralnim relacijama, to jest u odnosima s pojedinim državama ili u međunarodnim organizacijama i ustanovama. To sam iskusio konkretno u službi trojice papa. Najduže je razdoblje bilo za vrijeme pontifikata svetoga Ivana Pavla II., 25 godina, od početka moje službe godine 1980. do njegove smrti 2005. Ivan Pavao II. je veoma zaslužan za pad komunizma kao totalitarnoga sustava koji je bio nametnut raznim državama, posebno onima koje je osobno dobro poznavao, to jest zemljama srednje i istočne Europe. Ujedno je dao odlučujući doprinos ponovnomu povezivanju tih država u demokratsku zajednicu europskih država, u izgradnji nove Europe mira, blagostanja i solidarnosti, iako je njegova želja da Europa postane jedinstvena od Atlantskoga oceana do Urala ostala neostvarena. S tim u vezi je zanimljivo napomenuti da je za vrijeme službe Ivana Pavla II. Sveta Stolica uspostavila diplomatske odnose s čak 90 država. Na početku njegova pontifikata Sveta Stolica je imala diplomatske odnose sa 84 države. Za pontifikata pape Benedikta XVI. dodatnih je šest država uspostavilo diplomatske odnose sa Svetom Stolicom, a za vrijeme pape Franjo još tri države. Očito svaki papa utka svoj karakter u crkvenu službu, uključujući i diplomatsku. Ivan Pavao II. vodio je divovsku borbu protiv komunističkih diktatura i novovjekih ideologija koje su prijetile novim ropstvom čovjeku i čovječanstvu. Njegovi su nasljednici nastavili na tom putu, prema svojim osobnim odlikama: Benedikt XVI. svojim velikim intelektualnim sposobnostima i vrlinama te papa Franjo svojom jednostavnošću i brigom za siromahe i one koji su na rubu Crkve i društva. U svakom slučaju svi su oni cijenili diplomatsku službu Svete Stolice kao dragocjeno sredstvo u osnaženju jedinstva i ljubavi u Katoličkoj Crkvi te u promicanju mira, razvoja, bratstva i blagostanja u svijetu.
