»Molim vas, molite za nas i posjetite nas u Kijivu, dođite vidjeti kakve strahote doživljavamo, ovdje ćete upoznati sjajne ljude«, bile su riječi s kojima smo završili jednosatni razgovor s poglavarom najveće istočne katoličke Crkve vlastitoga prava, Ukrajinske grkokatoličke Crkve, velikim nadbiskupom Svjatoslavom Ševčukom, nakon kojih nam je uputio i blagoslov na ukrajinskom jeziku: »Bila milost Gospodinova i čovjekoljublje nad Vama, sada i u vijeke vjekova.« Intervju s nadbiskupom kijivsko-haličke vrhovne nadbiskupije vodili smo preko videopoziva jutro nakon što je 379. dana rata meta ruskih zračnih napada opet bio glavni ukrajinski grad, a njegovi su stanovnici – pa tako i nadbiskup Ševčuk – proveli besanu i nemirnu noć zbog stalnih zračnih uzbuna. Time su njegove poruke o vjeri u ratu izrečene u korizmenom duhu – a koje je uputio u jednom od rijetkih samostalnih intervjua za inozemne medije u posljednjih godinu dana, baš za hrvatsku crkvenu javnost preko stranica Glasa Koncila – još veći poticaj da i hrvatski vjernici odgovore na njegov poziv na molitvu.
Te se poruke stalno mijenjaju. Na početku rata smatrao sam da moram nešto javno reći jer su svi bili uplašeni. Situacija je bila neizvjesna i mi smo ovdje u Kijivu bili glavna meta. Prva potreba za takvim videoporukama bila je egzistencijalna, jednostavno da pokažemo da smo živi, da ostajemo tu kako bismo bili glas Crkve iz gotovo opkoljene prijestolnice Ukrajine. Budući da sam dijelio osjećaje našega naroda unutar i izvan Ukrajine, shvatio sam potom da je glas poglavara Crkve glas majke Crkve, i da ima ne samo informativnu, nego i pastoralnu dimenziju. U posljednjih nekoliko mjeseci više sam puta ispripovjedio situaciju koju sam doživio s ljudima iz Žitomira, grada blizu bojišnice. Jedne subote taj je grad pogodio 21 projektil, baš kao noćas. Odmah sam otišao posjetiti Žitomir i tamo susreo staricu koja mi je rekla: »Vaša Svetosti, nasmrt smo prestrašeni. Živimo u velikom strahu, ali hvala Vam na Vašim svakodnevnim porukama, hvala Vam što razgovarate s nama.« Bio sam pomalo obeshrabren kada sam doznao kako se osjeća. Rekao sam joj: »Ne znam što da vam kažem.« Ona je odgovorila: »Nije važno što govorite, važno je da razgovarate s nama. Taj glas majke Crkve pomaže nam u prevladavanju našega velikoga straha.« To me motiviralo pa sam počeo svakodnevno pripremati razmišljanja o načinu na koji bi kršćanin trebao pristupiti toj situaciji straha, boli i otpornosti ukrajinskoga naroda u takvim okolnostima.
Da, shvatio sam da postoji ozbiljno pitanje: Je li moguće vjerovati u Božju ljubav kada svakodnevno svjedočimo takvim grozotama? Počeo sam razmišljati i sve me to natjeralo da preispitam kršćanski nauk. Bila je to svojevrsna kateheza usred ratnih strahota, doživljavao sam te poruke kao vrlo važno sredstvo evangelizacije. Nije riječ samo o tome da se pojavimo, da pokažemo da smo živi; nije riječ samo o znaku pastoralne skrbi onima koji su ranjeni, nego i o navještaju evanđelja Isusa Krista usred rata. Svjedočimo da je rat trenutak velikoga obraćenja srdaca. Ljudi počinju postavljati teška pitanja: »Zašto mi se to događa? Brine li se Bog za nas? Gdje je on? Je li s nama? Trebamo li se predati?« To su egzistencijalna pitanja na koja nitko ne može odgovoriti. Odgovore možemo pronaći slušajući Božju riječ. Bilo je to svakodnevno razmišljanje o Božjoj riječi, svakodnevno razmatranje temeljnih istina kršćanske vjere, ali i veliki trenutak evangelizacije. Bili smo malo svjetlo nade usred tame ratne katastrofe u Ukrajini.
Dugi niz godina predavao sam socijalni nauk Crkve, bio sam profesor moralne teologije na Katoličkom sveučilištu i u sjemeništu u Gruziji. Pitanje rata i mira sastavni je dio socijalnoga nauka Crkve. Kada sam stajao iznad masovne grobnice u Buči i vidio ubijene ljude, tijela u tim masovnim grobnicama, bio je to trenutak kada sam morao preispitati sve što sam do tada znao o socijalnom nauku Crkve. Dopustite mi da s vama podijelim neka razmišljanja. Ponajprije, dakle, socijalni nauk Crkve ne temelji se na kakvoj ljudskoj filozofiji, nego na našim kršćanskim vjerskim osnovama. Možemo govoriti o socijalnom nauku Crkve jer vjerujemo u Boga. Najvažnija je postavka socijalnoga nauka Crkve njegovo vjersko utemeljenje. Za kršćane je socijalni nauk društveno očitovanje ljubavi prema bližnjemu. Pitanje pravednoga rata u takvim je uvjetima kontradiktorno. Zato u potpunosti dijelim s Katoličkom Crkvom tvrdnju da – u uvjetima današnjega rata, s visokorazvijenim oružjem za masovno uništenje, hibridnoga rata koji se vodi ne samo oružjem, nego i dezinformacijama, ekonomijom, pa čak i diplomacijom – moramo ponovno razmisliti o cijelom konceptu pravde usred rata. Također, moramo istaknuti prvenstvo obrane ljudskoga života. Govori se da se, čak i za samoobranu, moramo koristiti istom kategorijom moralne prosudbe za upotrebu oružja kao i u slučaju pravedne samoobrane u normalnim okolnostima. Što se tiče pitanja razmjernosti, treba razmotriti upotrebu oružja. Ali prije svega moramo se zauzimati za dostojanstvo ljudske osobe, moramo štititi ljudski život i imati pravo na njegovu zaštitu.
Dopustite mi da podijelim neka duhovna razmišljanja koja su proizišla iz rata. Gdje je Bog kada nas svakodnevno ubijaju? Kao kršćani imamo jedinstven odgovor. Imamo sliku našega Spasitelja, našega Gospodina Isusa Krista koji je postao čovjekom. Možemo priznati da je među ubijenima u masovnim grobnicama ubijen i naš Gospodin Isus Krist. Odajući počast tim tijelima, častio sam svoga Gospodina koji je spreman prihvatiti našu ratnu bol. Svaki dan moramo odati počast ljudskoj patnji, ranama naroda. I ne sramim se rana, jer te su rane rane Isusa Krista. Takav ranjen on je među nama. Gdje je Bog? On je među onima koji moraju napustiti svoje domove, on sam postaje beskućnik s obiteljima koje se sada smatra prognanicima ili izbjeglicama. Služeći njima, odajemo im počast, poštovanje i slavimo Isusa Krista u njegovoj boli, u njegovim ranama među ukrajinskim narodom. Zato se i društveno djelovanje Crkve temelji na našoj viziji Božje prisutnosti među nama. Danas, osobito u vrijeme korizme, častimo raspetoga Gospodina. Mi štujemo njegove patnje za dobrobit čovječanstva. Ipak, moram reći da je Krist danas razapet u tijelu raspete Ukrajine.
U potpunosti. Mi kao kršćani vjerujemo da se vazmeno otajstvo ne dovršava u trenutku raspeća. Moramo nastaviti prema uskrsnuću. Ako smo s Kristom raspeti, s njim ćemo i uskrsnuti. Dakle, usred rata u Ukrajini imamo nadu jer vjerujemo u uskrsnuće. Vjerujemo u Krista uskrsnuloga, a Pasha znači da Gospodin prolazi Ukrajinom, da korača među nama, da hoda s nama te da njegova prisutnost mijenja povijest. To je naše vazmeno hodočašće koje smo započeli prije godinu dana. Mnogi ljudi u Ukrajini govore da prolazimo kroz korizmu ne samo 40 dana, nego više od godinu dana. Možda je puka slučajnost da je prošle godine rat započeo baš početkom korizme. Još imamo osjećaj da koračamo prema radosti uskrsnuća. Tu nadu imamo jer smo narod koji vjeruje u uskrsnuloga Gospodina.
Dužan sam se kao biskup posebno skrbiti o svećenicima, redovnicima i redovnicama. Sve su Bogu posvećene osobe koje su doživjele grozote ruske okupacije, uključujući torturu, posvjedočile da su u vrlo bolnom trenutku toga iskustva osjećale najsnažnije iskustvo Božje prisutnosti. Odgovor leži u tome što izvor naše otpornosti nisu ljudske sposobnosti i mudrost, nego Božja prisutnost. Uspjeli su preživjeti onkraj ljudskih očekivanja jer su bili uvjereni da je s njima izvor njihova života, sam Bog. Također, njihovo je posebno poslanje očitovati taj izvor života. Ne propovijedamo sebe ni svoje junaštvo, ta grješnici smo; umjesto toga dužnost je današnjega kršćanina otkriti lice Boga koji je ovdje prisutan. Tako očitujemo Boga dijeleći životne jade s onima koji pate, koji su ranjeni, koji očajavaju, koji žive u strahu. Uputiti na taj izvor života među nama otajstveno je iskustvo onih među našim svećenicima koji su pretrpjeli najgore ratne strahote.
Često se neizmjerno divim svojemu narodu, što je oblik kršćanske kontemplacije. Zaista je moguće ostati zadivljen pred time kako ljudi svakoga dana popravljaju električnu mrežu, vodoopskrbu i preostalu infrastrukturu koja im omogućava preživljavanje u velikim gradovima. Kad to čine, svjesni su da će Rusi opet napasti, pa će to morati opet obnavljati. Ne razočaravaju se niti se prepuštaju očaju, jer znaju da njihovo poslanje ima smisla. Štoviše, ta vjera da će život prevladati uništenje danas hrani ukrajinsku otpornost. Osjećaj je to koji nadilazi granice pojedine vjere. To se osjeća u cijelom ukrajinskom društvu, među katolicima, pravoslavcima, protestantima. Zato sam često govorio da je naše zajedničko iskustvo iskustvo vazmene radosti, čak i usred boli i razaranja s kojima se svakodnevno suočavamo. Obnovit ćemo Ukrajinu, obnovit ćemo svoje gradove, zaliječit ćemo svoje rane. Zašto? Jer Krist je uskrsnuo!
U područjima koja su trenutačno zauzeli Rusi – Donbas, južni dio Zaporižja i Krim – gotovo je nemoguće katoličkim svećenicima vršiti svoje dužnosti. Jedino očitovanje vjerskoga života na tim područjima dopušteno je Ruskoj pravoslavnoj Crkvi.
Katolici, protestanti, židovi i muslimani smatraju se opasnima i na meti su ruskih snaga. No Crkvu ne čini samo crkveni ustroj i kler. Kad bi me netko pitao je li vaša Crkva prisutna na okupiranom području, rekao bih – naravno, jer tamo su prisutni naši ljudi, naše zajednice, naše župe koje su tamo čak i bez svećenika. Kada su svećenici u Mariupolju posumnjali da je uhićenje neizbježno, podučavali su svoje ljude kako živjeti vjerski i župni život bez svećenika. Znamo da se upravo sada ti ljudi okupljaju nedjeljom na zajedničku molitvu, pokušavaju pratiti našu liturgiju preko interneta, slušati glas Crkve svim mogućim sredstvima. Dakle, župa je živa jer je živa zajednica. Često je opasno okupljati se u crkvi pa se sastaju u svojim kućama. Ta me situacija podsjeća na podzemnu Crkvu iz sovjetskih vremena. Bila je to Crkva u kojoj sam odrastao, a još više moja obitelj. Dakle, Crkva postoji, ali sada je naša dužnost osmisliti kako tim ljudima pružiti pastoralnu skrb. Vrlo često čujemo rasprave o mirovnim prijedlozima za Ukrajinu i treba li okupirane teritorije osloboditi ili prepustiti Rusiji kako bi se zaustavili vojni napadi. Srce mi krvari kada čujem takva pitanja. Ne promatrajte ta područja apstraktno. Moje srce krvari za mojim vjernicima, koji svaki dan vape Bogu moleći za povratak euharistije. Valja ih čuti, treba ih osloboditi, moraju imati pravo živjeti, ne tek preživjeti, nego živjeti dostojanstveno i u skladu sa svojom kršćanskom vjerom.
Njihovu ulogu nije lako opisati jer ima toliko različitih dimenzija. U kršćanskoj duhovnosti često upotrebljavamo izraz »sakrament prisutnosti«. Život župne zajednice sa svojim svećenikom u zajedništvu s biskupom nalik je sakramentu prisutnosti koji može imati različita očitovanja. Jasno, socijalno služenje jedna je dimenzija sakramenta prisutnosti. Zahvaljujući svjetskoj solidarnosti, sada smo u mogućnosti osigurati logistiku za prijevoz humanitarne pomoći. Osim toga, možemo ponuditi pomoć onima koji trebaju biti evakuirani. Također, naše župne zajednice središta su medicinske skrbi i psihološkoga savjetovanja. Vrlo često pružamo utočište onima koji su izgubili svoje domove. Ali najvažnija je prisutnost pastorala za sve bez diskriminacije. Bez obzira na to je li tko katolik ili kršćanin, ako treba ljudsku pomoć, dobit će je. Uvijek sam naglašavao da prije nego što možemo ponuditi humanitarnu pomoć moramo ponuditi ljudsku pomoć i biti humani usred ovih neljudskih zločina rata. Možemo pružiti i druge vrste pomoći kakve se pronalaze u ljudskim odnosima. Vrlo često ljude treba ponovno uključiti u društveni život. Moraju se socijalizirati kako bi pronašli posao na novom mjestu. Oni traže reintegraciju svoje djece u školski sustav i pristup medicinskoj pomoći. Naše su župe vrlo često ne samo vrata u nadnaravni svijet, nego i vrata socijalizacije interno raseljenih osoba u novi društveni kontekst. Stoga moramo naglasiti da »sakrament prisutnosti« ima mnogo različitih očitovanja. Tek nakon završetka rata moći ćemo sagledati i otkriti cjelokupnu sliku te prisutnosti i tek ćemo tada imati cjelovit odgovor na Vaše pitanje.
Prije svega dopustite mi da iskoristim ovu priliku zahvaliti hrvatskomu narodu i katolicima diljem svijeta na solidarnosti, iznimnoj potpori, suradnji i humanitarnoj pomoći pruženoj ukrajinskomu narodu tijekom ove zadnje ratne godine. Morali smo se suočiti s najvećom humanitarnom krizom u Europi nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Gotovo 20 milijuna Ukrajinaca raseljeno je iz svojih domova. Kao kršćani uspjeli smo spriječiti da se ta humanitarna kriza ne pogorša do humanitarne katastrofe. Barem na području koje kontroliraju ukrajinske trupe nitko nije umro od gladi, žeđi ili hladnoće, čak ni tijekom ove najteže zime u ukrajinskoj povijesti. To je bilo moguće zahvaljujući socijalnoj potpori, svjetskoj solidarnosti i humanitarnoj pomoći Ukrajini. Ali svi smo mi ljudi i ljudski je umoriti se. Često se primjećuje umor, ne samo unutar Ukrajine, nego i izvan nje. Stoga vas molim: nemojte se umoriti! Jer tajna naše pobjede – ne samo nad ruskom agresijom, nego i pobjede dobra nad zlom, pobjede života nad smrću – tajna je izdržljivosti. Moramo ustrajati da ponudimo svoju ljubav i pomoć žrtvama ovoga rata. Molim vas, nemojte se umoriti. Čak i ako rat u Ukrajini više nije glavna tema naslovnica dnevnih novina, imajte na umu da patnja i trauma u Ukrajini nastavljaju rasti. Molim vas, nemojte odustati od Ukrajine, nemojte odustati od svoje sposobnosti da suosjećate s onima koji još pate u Ukrajini.
Bojimo se biti napušteni, bojimo se da će nas svijet zaboraviti. Što ako bi se svijet postidio rana raspete Ukrajine te bismo bili prepušteni sami se suočiti s bolju? To bi za nas bila najstrašnija situacija jer je izolacija usred patnje pakao. To će biti najveća katastrofa, ne samo za čovjeka kao takvoga, nego i za kršćansku Crkvu i vjerodostojnost evanđelja Isusa Krista u današnjem svijetu. Ljudi me često gledaju u oči kada dostavljam humanitarnu pomoć i pitaju me: »Hoćete li ostati s nama ili je pomoć povremena? Hoćete li nam dati ovu kutiju i onda nas napustiti?« Moj odgovor i odgovor naše Crkve jest: »Ne, ostat ćemo zajedno i koračat ćemo zajedno do kraja. Ne ćete biti napušteni.« To je najveći strah Ukrajine. Ali kao katolik imam dobru vijest i odgovor na taj strah: ne ćete biti napušteni.
Moja poruka grkokatolicima iz Ukrajine jest da ostanu vjerni sebi, da budu svjedoci svoga raspetoga naroda. Ostanite ljudi i ostanite kršćani. Naša poruka o pastoralnoj skrbi raseljenih ljudi jest sljedeća: integracija, ali ne asimilacija. Drugo, osim što možemo mnogo toga primiti, možemo puno toga dati. Prisutnost ukrajinskih izbjeglica u različitim zemljama nije takva da zahtijeva samo stalnu pomoć. Ukrajinci mogu pridonijeti – i to ne samo razvoju vašega gospodarstva. Dio našega dostojanstva jest da možemo sami sebi pomoći, a ne da ovisimo o vašoj pomoći. Izbjeglicama treba savjet kako da se integriraju u vaše društvo, kako da se zaposle, kako da pridonesu općemu dobru zemlje u kojoj borave. Ali oni također mogu podijeliti svoju kršćansku vjeru i baštinu s vama. Kršćansko iskustvo naše vjere je blago. Pozivam hrvatske katolike da dijele blago vjere brojnih izbjeglih koji se trenutačno nalaze u vašoj zemlji. Molimo vas da ih poslušate. Ukrajinski je jezik vrlo blizak hrvatskomu i oni će vrlo lako naučiti hrvatski jezik. Potaknite ih da progovore. Stvorite posebne zajednice i mjesta slušanja u svojim župama jer oni donose bol u svojim srcima i trebaju tu bol izraziti. Trebaju nekoga tko će ih saslušati, s kim će podijeliti svoje osobne priče, svoja osobna kršćanska iskustva, a te će vas priče obogatiti i pomoći vam da ostanete kršćani u sekulariziranu svijetu Europske unije. Tako svoje darove možemo dijeliti: ne samo davati, nego i primati; ne samo primati, nego i davati.
Čuda se događaju. Ljudski govoreći, rekao bih da nema vidljive sigurnosti da će stvari postati dramatično drugačije. Postoje neka razmišljanja da se vrhunac sukoba možda već dogodio. Postoje određena očekivanja od sposobnosti ukrajinskih postrojbi da oslobode nove teritorije. Ne poznajem situaciju budući da nisam general ukrajinske vojske. Nisam političar pa nemam takve informacije da bih mogao oblikovati perspektivu s takvim očekivanjima. Ja sam samo biskup, samo kršćanin. Sjećam se što sam osjećao kada se Sovjetski Savez raspao. Bilo je to čudovište koje je ucjenjivalo čitav svijet svojom nuklearnom moću. Onda se to čudovište u trenutku srušilo i osjetili smo da se to dogodilo ne po ljudskim rukama, nego tajanstvenom Božjom providnošću. Imam osjećaj i neka očekivanja da će se Rusija suočiti s vrlo sličnom pričom. Sada se čini da je to moćna nuklearna država koja svojom ohološću ucjenjuje cijeli svijet, ne poštujući ljudska prava i međunarodno pravo. Mogla bi se urušiti u jednom trenutku. Kada? Ne znamo. Ali idemo prema Uskrsu, kršćani smo i svjedoci da se čuda događaju.
Prije nekoliko dana započeli smo godišnje duhovne vježbe za svećenstvo moje arhieparhije. Gledao sam svoje svećenike u oči. Mnogi su od njih doživjeli okupaciju i oslobođenje. Ostali su na okupiranom teritoriju i sada se oslobađaju. Gledajući ih, učinilo mi se da je možda svih 30 godina razvoja, obnove naših crkvenih struktura, stvaranja novih eparhija i novih župa bila velika priprema za ove tragične dane. Bog nam je unaprijed dao sposobnost da izdržimo. Bog nas je pripremao za ovaj trenutak, kako bismo bili u stanju pružiti socijalnu pomoć, pastoralnu skrb u Harkivu, Hersonu i na drugim mjestima gdje je u Ukrajini teško upravo sada. To nije slučajnost, nego je doista u skladu s tajanstvenom Božjom promišlju. Kad je počeo rat, odmah smo osjetili, osobito oni koji se sjećaju iskustva podzemnoga postojanja Crkve, da postoji velika sličnost između Sovjeta i današnjih Rusa. Pitao sam Gospodina: ‘Zašto si nam to učinio, zašto si nas podigao nakon pada komunizma? Je li to bila šala? Zašto si nam dao tu čežnju, taj okus slobode te nam ga opet oduzeo?’ Tada sam pronašao odgovor: Gospodin nam je dao poslanje. Mi smo dio njegove vječne promisli, a Božja je mudrost, hagia Sophia, ta koja vlada svijetom. I mi smo dio te božanske mudrosti. Uključeni smo u božanski projekt za svijet, za Europu, za sveopću Crkvu, dio smo njegove zamisli za svakoga od nas. Postoji poslanje koje trebamo izvršiti. A tu je i moje pitanje: ‘Gospode, zašto si dopustio da preživim ovdje u Kijivu? Bio sam na popisu ljudi za odstrjel ako Rusi zauzmu grad. Zašto si mi dao novi dan, novu godinu da živim i služim?’ Odgovor je isti: postoji poslanje koje moramo izvršiti. Moramo svjedočiti za današnji svijet, današnji kršćanski svijet i današnje čovječanstvo.
Kako bih bio jasan, želim razlučiti diplomatsku službu Svete Stolice kao vrhovnoga arbitra između naroda i Crkava. Ta diplomacija gotovo uvijek mora biti iznad sukoba, da bi mogla biti posljednja točka rješavanja sukoba kao vrhovni posrednik, kao vrhovni službenik mira u svijetu. U tom okviru Sveti Otac treba biti jednako udaljen od obiju strana, ali i jednako blizak objema kako bi razumio, posredovao i služio. Takva neutralnost Svete Stolice trenutačno nije baš prihvaćena u Ukrajini. Svi očekuju da će Sveti Otac osuditi agresora. Ali kao katolici stalno moramo objašnjavati svojoj pravoslavnoj braći, drugim kršćanima i običnim građanima Ukrajine: neka Sveti Otac obavlja svoju dužnost kao vrhovni arbitar jer i mi možemo imati koristi od njegove pozicije posrednika. Zapravo, zahvaljujući tomu posredovanju, oslobođene su tisuće ratnih zarobljenika. Dakle, dobro nam je došla ta služba vrhovnoga posrednika. No postoji još jedna dimenzija njegove službe. Papa je otac naše Crkve, vrhovni pastir Crkve Kristove. Dakle, u toj službi Sveti Otac vrlo je empatičan s Ukrajinom. Napisao je pismo ukrajinskomu narodu. Povijesno gledano, to je izvanredna gesta. Nema puno naroda u svijetu koji se mogu pohvaliti da je papa njihovu narodu napisao posebno pismo. Sveti je Otac bio suosjećajan s patnjama različitih skupina Ukrajinaca – mladih, izbjeglica, djece, žena, staraca. Sveti je Otac na taj način blizak nama i Ukrajini. Štoviše, s nama je i kada govori o Ukrajini. On ne govori samo Ukrajincima ili Rusima, on govori u naše ime čitavomu svijetu. I uspjeli smo tijekom ove prve dramatične godine rata izdržati humanitarnu krizu zahvaljujući neprekinutomu glasu Svetoga Oca. Na svakoj općoj audijenciji dotiče se posljedica rata, ne samo za Europljane, nego i za cijelu Europu, ištući da se za Ukrajinu moli te da se ne zaboravi ušutkani narod Ukrajine. Sveti Otac djeluje u ime napaćene Ukrajine.
