Sredinom listopada Hrvatsku salezijansku provinciju sv. Ivana Bosca pohodio je don Ángel Fernández Artime, veliki rektor – tako salezijanci nazivaju svojega vrhovnoga poglavara – Družbe sv. Franje Saleškoga, poznatije pod imenom Salezijanci don Bosca. O. Artime, koji je zanimljiv kao sugovornik već i zato što je do sada pohodio 108 zemalja diljem svijeta u kojima je prisutna njegova družba, rado se odazvao pozivu Glasa Koncila da svoja iskustva, uvide i promišljanja podijeli s njegovim čitateljima.
Moja glavna služba, koja uključuje i izvršavanje vlasti, jest služba velikoga rektora salezijanaca sv. Ivana Bosca. Ima nas oko 14 tisuća. Družba je Crkvi dala 119 trenutačno živih biskupa. U svijetu imamo 1937 zajednica. No ponegdje našu kuću prati puno šira zajednica. Ponekad su to dvije ili tri škole. Imamo ukupno oko 3800 škola, više od 1800 centara za profesionalnu formaciju te 92 sveučilišta. Imamo i veliku mrežu usmjerenu na zaštitu djece i maloljetnika koji su prepušteni ulici, ukupno više od 1100 socijalnih inicijativa. U ovom času salezijanci također pastoralno opslužuju 2877 župa diljem svijeta. Ukupno smo prisutni u 134 zemlje.
Kao veliki rektor također sam zakoniti poglavar Salezijanaca suradnika, laičke udruge unutar salezijanske obitelji. Suradnici laici imaju samostalni ustroj i upravu, no preko delegata povezani su s pojedinim salezijanskim provincijama, a najviša je vlast veliki rektor.
Naša je družba dio velike salezijanske obitelji koja u svijetu ima 32 ustanove, redovničke i laičke, muške i ženske, što nas čini najvećom redovničkom obitelju u svijetu. Među spomenutim ustanovama neke redovničke družbe vrlo su brojne, primjerice Kćeri Marije Pomoćnice. Među laičkim udruženjima su i udruženja bivših pitomaca naših odgojno-obrazovnih ustanova, muških i ženskih. Kad bismo zbrojili sve članove i članice salezijanske obitelji, dakle sve koji su se uz nju vezali nekim formalnim aktom, dolazimo do brojke od više od 350 tisuća osoba. No kad bismo uzeli u obzir sve bivše pitomce, muškarce i žene, ta bi se brojka popela i do nekoliko milijuna.
Salezijanska bi družba bila multinacionalna kompanija kad bi joj cilj bio zarada i sve veća zarada. No kad neka ustanova investira u projekte kojima nije cilj ekonomski profit, ona nije multinacionalna kompanija.
Što se pak rasprostranjenosti tiče, mi smo mnogo više. Ne govorimo samo o 14 tisuća naših salezijanaca i nekoliko tisuća redovnica, nego o desetcima tisuća naših laika i laikinja koji rade u našim projektima. Ukupno je riječ o više od 350 tisuća »radnika«. Koja to multinacionalna kompanija ima 350 tisuća radnika? S druge strane, što se tiče upravljanja tolikim aparatom, usporedba može stajati. Primjerice, usporedba s multinacionalnom kompanijom koja ima problema s likvidnošću. Možete li zamisliti kako je, primjerice, bilo održavati sve škole i sveučilišta u vrijeme pandemije kad je sve bilo zatvoreno? Istina, dakle, jest da djelujemo u 72 posto zemalja svijeta i da upravljanje tolikim ustanovama nije uvijek jednostavno. S druge strane, da nam je cilj profit, naša bi opredjeljenja bila posve drugačija.
Uistinu, u družbi koegzistira velika raznolikost i različitost. No tu različitost nastojimo ne doživljavati kao razlog za sukob i podjele. Istina jest da, primjerice, hrvatski i japanski salezijanac dolaze iz silno različitih kulturnih okruženja te imaju vrlo različit mentalitet. No karizmatski mentalitet, ono što nas čini salezijancima, povezuje ih i stvara blizinu. U tome i jest velika vrijednost ne samo jedne ovako raširene redovničke zajednice, nego prije svega Crkve koja je univerzalna, koja je s evanđeljem koje propovijeda prisutna u svim narodima svijeta. Naša je družba, kao i mnoge druge, prisutna i u zemljama u kojima katolici nisu većina. Nedavno sam bio u Tajlandu gdje ima samo 0,3 posto katolika. To znači da 99 posto korisnika naših projekata nisu katolici. Možemo li tamo živjeti salezijansko poslanje? Apsolutno da! Možemo li svjedočiti Isusa Krista? Apsolutno da, načinom na koji živimo i jesmo; načinom na koji predstavljamo velike humane vrjednote i istine koje proizlaze iz evanđelja. Mnoge od tih vrjednota i istina nas povezuju s Tajlanđanima jer ih i oni susreću u svojoj budističkoj religiji.
Još bih nadodao nešto što također smatram velikom vrijednošću: naše salezijanske zajednice sve su više međunarodne i multikulturne. U Hrvatskoj to još nije slučaj, ali u mnogim zemljama, već i u Europi, kulturna je raznolikost velika. U današnje vrijeme, kad svjedočimo buđenju mnogih nacionalističkih pokreta u kojima smo samo mi uistinu »mi«, dok su drugi suparnici ili čak neprijatelji, mi u svojim zajednicama svjedočimo da je, u vjeri u Gospodina Isusa i u služenju mladima, moguće živjeti bratstvo u kulturnoj različitosti. A to je izvanredan, prvoklasan proročki znak u današnjem svijetu.
Ponajprije mi se čini važnim istaknuti da riječ »sinodnost« treba shvatiti na pravi način. Sinodnost nije kad si ulogu biskupa prisvaja netko tko nije biskup; ili ulogu pape tko nije papa. Sinodnost je povrh svega izgradnja crkvenoga zajedništva, prije svega s rimskim biskupom, s papom. Sinodnost je također usredotočenost, u dijalogu s drugima, na mogućnosti koje pojedine stvarnosti u Crkvi mogu ugraditi u opće crkveno zajedništvo. Riječ je o tome da se posebnost karizma i duhovnosti, ili ono tipično i jedinstveno što svaka biskupija ima, ugradi u zajednički projekt poslanja Crkve, čuvajući pritom vlastitu jedinstvenost. Riječ je, dakle, o snažnijem ugrađivanju našega identiteta, onoga što svatko jest, u zajednički hod, obogaćujući tako prije svega život Crkve, ali i same sebe. Mi salezijanci sv. Ivana Bosca vjerujemo da živeći bratstvo i zajedništvo u svojoj zajednici i u našim zajednicama po svijetu, dajemo najbolji mogući doprinos sinodnosti kao stilu crkvenoga zajedništva. Za nas sinodnost također znači da nikada ne idemo sami, nego u zajedništvu s mjesnom Crkvom. To nipošto ne znači da gubimo identitet svoje karizme. Naime, kad neki biskup dopusti da mi salezijanci dođemo u biskupiju za koju je on kao pastir odgovoran, on implicitno kaže da svoju mjesnu Crkvu želi obogatiti jedinstvenom salezijanskom karizmom. To, naravno, vrijedi i za sve druge redovničke zajednice, pokrete i sl.
Za mene je Drugi vatikanski koncil bio veliki cunami Duha, koji još nismo dovoljno usvojili. Mislim da Koncil i njegova baština još imaju silan obnoviteljski potencijal. No presudno je da mu ne pristupamo ideološki, nego u vjeri. Nije dakle važno je li netko »desni« ili »lijevi«, »konzervativan« ili »progresivan«, »Pavlov« ili »Apolonov«, nego je presudno jesmo li – Isusovi. Ideologije imaju slabu točku jer se postavljaju kao jedini kriterij za promatranje i tumačenje stvarnosti. Evanđelje nije ideologija. Evanđelje nam pomaže shvatiti život kroz prizmu duboke čovječnosti i dubokoga životnoga smisla, tj. kroz prizmu Boga koji jedini može izliječiti ljudsko srce i ljudske odnose.
Jasno ću reći: osobno se nalazim u dubokom i velikom zajedništvu s papom Franjom, prije svega zato što vjerujem da je on veliki dar Duha Svetoga Crkvi danas, kao što je to prije njega bio Benedikt XVI., a prije njega sv. Ivan Pavao II. Nije moguće biti kršćanin na katolički način i reći: »Ovaj ili onaj papa mi se sviđa, a ovaj ili onaj mi se ne sviđa«, prema vlastitom shvaćanju i vlastitom mentalitetu. Od don Bosca smo naučili uvijek biti s papom, ne s ovim ili onim papom, nego s papom kao takvim, tj. sa svakim papom kao vidljivim znakom jedinstva Crkve. I to vrijedi za sve. Osobno želim izraziti protivljenje svakomu fundamentalizmu, kako u drugim religijama tako i u Crkvi. Mi kršćani sposobni smo prihvatiti svakoga, one koji vjeruju i one koji ne uspijevaju pronaći Boga, one koji su bliže ili dalje. U don Boscovim kućama uvijek ima mjesta za svakoga. To ne znači da skrivamo evanđelje, nego znači da u Isusovo ime vjerujemo da smo tu za sve.
Da, naš utemeljitelj sv. Ivan Bosco mogao je biti svećenik kakvi su bili mnogi u ono vrijeme, redovit, uredan, mogao je živjeti komotno. No kao što je jednom rekao, župa na kojoj je služio može pronaći drugoga kapelana, ali njegova djeca ulice imaju samo njega. Tu je početak naše karizme. Mogu reći da mi salezijanci, usprkos svim manama koje zacijelo imamo, nikada nismo odustali od toga našega poslanja rada s mladima, posebno s problematičnima. Podsjetit ću na više od 1200 ustanova za izrabljivanu djecu i mlade, pokupljene s ulice, žrtve neke vrste nasilja. Jasno, nije posvuda isto. U Hrvatskoj kažem svojoj braći da moramo tražiti načine kako izići ususret mladima koji su najugroženiji, kojima možda ne nedostaje hrane – Hrvatska u tom pogledu pripada »prvomu svijetu« – ali su mnogi mladi žrtve različitih drugih oblika siromaštva. Mislim da je Drugi vatikanski koncil za nas bio velika prigoda. Godine 1972. održan je izvanredni generalni kapitul na kojem smo napravili karizmatsku obnovu družbe, pri čemu na sreću ništa nismo trebali ukinuti, nego smo samo ono što smo i inače činili nastojali uvrstiti u veliku rijeku Koncila. Karizma je, naime, bila vrlo aktualna. A na svojih 108 putovanja po svijetu uvjerio sam se da je i dalje aktualna kao i u vrijeme don Bosca, ako ne i aktualnija, jer je stvarnost današnjega svijeta puno kompleksnija od one u Torinu sredinom 19. stoljeća. Eto, uvijek potičem svoju subraću da budu što vjerniji toj opciji za one koji su najpotrebitiji. Mislim da je za nas upravo to način kako čuvati svježinu koju je donio Drugi vatikanski koncil.
Da, stvarnost je vrlo različita. Ipak, kad je riječ o mladima na svjetskoj skali, najradikalnije odbacivanje jest nemogućnost pristupa odgoju i obrazovanju. U mnogim dijelovima svijeta djeca i mladi već su osuđeni na najgore siromaštvo, jednostavno zato što već u startu, zbog nedostatka odgoja i obrazovanja, nemaju uopće prigodu napraviti nešto više ili bolje. Ti su mladi odbačeni jer ih nitko ne treba, jednako kao što su, poglavito u bogatom zapadnom svijetu, odbačeni starci jer ih također više nitko ne treba. U tom smislu Papa, govoreći o mladima, govori o kulturi odbacivanja.
Ovdje u Hrvatskoj, kao uostalom u više ili manje cijeloj Europi, djeca i mladi u odnosu na druge imaju velike odgojno-obrazovne mogućnosti pa se taj problem često očituje na drugi način, kao nedostatak perspektive u svijetu rada. Tako je u Italiji, tako je u mojoj rodnoj Španjolskoj, a što se tiče Hrvatske, moje je poznavanje možda nedostatno da bih o tome govorio…
Ako je tako, to je jako zabrinjavajuće jer pokazuje da naš sustav još nije dobar. Ako zemlja kao što je vaša, ili kao što je moja Španjolska, tako mnogo investira u odgoj i obrazovanje, daje izvrnu sveučilišnu formaciju, ima izvanredne mlade ljude, ali ne uspijeva stvoriti društveno tkivo koje je kadro zadržati tu veliku vrijednost koju imamo u mladima, moramo spoznati da smo negdje zakazali. Ne možemo govoriti o izravnu odbacivanju, ali sustav je takav da se odbacivanje faktički događa. Taj problem treba hitno staviti na dnevni red. To ne znači objavu rata bilo kojoj politici ili političaru, nego znači reći da naša društva nisu u stanju riješiti svoj uistinu ključan problem. Mislim da je to veliko pitanje za čitavu Europu koja stari. Ima pokreta koji govore da ne možemo dopustiti drugima da ulaze u naše zemlje. No za nekoliko godina pozivat ćemo imigrante jer među našim sunarodnjacima ne ćemo imati dovoljno ljudi za obavljanje osnovnih poslova. Ljudi, ljudski kapital, a posebno djeca i mladi, najvrjednije je što imamo. U skladu s tim treba djelovati.
Hvala na tom pitanju. U nekim dijelovima svijeta i mi imamo problema sa zvanjima. Imati u čitavoj Europi 35 novaka malo je. Razlozi za to složeni su, a ja ću spomenuti samo vjersku ravnodušnost te prepuštanje konzumizmu koji umrtvljuje druge ljudske osjetljivosti, među kojima je i religiozna osjetljivost. Stoga u krizi nisu samo redovnička zvanja, nego i svećenička, pa i shvaćanje braka kao poziva. Vjenčati se može svatko. No shvatiti bračni život kao zahtjevan projekt koji dvoje ljudi ostvaruje i njeguje u zajedništvu s Bogom nešto je sasvim drugo. I upravo se toga mnogi boje. No ne treba se prepustiti rezignaciji. Ako su naši novaci u Europi malobrojni, u Africi ih imamo 200, u Indiji 115, ukupno 446.
Sv. Artemid Zatti uistinu je fascinantan lik, prvi svetac salezijanac nakon don Bosca, našega utemeljitelja, koji nije mučenik. U Hrvatskoj je možda manje poznat jer je bio zavjetovani salezijanac, ali ne svećenik, nego časni brat. Kao Talijan emigrirao je u Argentinu. I on je ondje bio odgojitelj, ali preko zdravstvene skrbi. Bio je bolničar u maloj bolnici u Patagoniji, gdje živi dosta domorodačkoga stanovništva. Nadam se da ćemo uspjeti upoznati svijet s njegovim dragim, skromnim likom te ga ponuditi kao uzor mladima koji se traže u redovničkom pozivu. Njegov život govori o privlačnosti i ljepoti posvećenja Bogu u službi braći, za što nije uvijek nužno biti svećenik.
