Počelo je, počelo… »veselo ludilo«! Čekanje koje se nastavlja i kad očekivani dođe; »Advent« koji u nekim našim gradovima počinje i dva tjedna prije došašća, a traje sve dok se Tri mudraca ne vrate na svoje istoke, a mali Isus prohoda u Egiptu… Sve čekam kad li će se pojaviti neki »turisteolozi« sinodskoga duha pa nam mudrosloviti kako Možemo advent protegnuti, povezati sa Svim svetima, Velikom Gospom, možda i Tijelovom, jer sve su to blagdani koje oblikuju hodancije i štandovi. Konačno, cijeli ovaj naš zemaljski životić tek je advent za ono što nas čeka… Tko će prvi, tko će prvu adventsku svijeću skupa s onom na Dušni dan zapaliti? Živi bili pa i to (ne)vidjeli!
I sve to baš kad sam se bio poplašio da će, uz nove i otvoreno bezbožne vlasti, u Zagrebu izostati (d)očekivanje Isusa. A kad ono, doček – ili ti ga advent – veći i razvikaniji no ikada? Čudo Božje na djelu: koji u Krista ne vjeruju, najraskošnije ga dočekuju! Pa tko se smjeran, u manjku vlastita, pred takvim općegradskim ushitom ne bi posramio i skrio… Sad, istina, lagao bih da ne reknem kako se i djetetu u meni sviđaju te titrave i blještave gradske lampice… A još bi mi se i više kobasice da mi nisu prazne sve kasice-prasice, da mi nisu na vlasti lisice uvođenjem eura ispraznile sve lisnice. Ipak, s obzirom na prosinačke pluseve, i s minusom u džepu mogu bar »napasati okice« obilazeći adventske gradske ulice…
Ipak, teško mogu pratiti toliku vjeru »adventista« moga grada, koji su lani (i opet će?) i pred crkvom moga krštenja – ma, doslovce pred vratima – napravili jedno od središta svoga proštenja. Valjda u duhu narodski pobožnih spoznaja da je sveti Martin zaštitnik vina i mošta, dovukli su pred njegovu crkvicu u Vlašku ulicu cijeli vašar, drvene kućice-štandove, plave pivske, ali i prave vinske bačve i bačvice, koje samo što nisu svojim priključcima i crijevima i samoga svetoga Martina napojile. Istina, tako su mi omogućili i dobro djelo uz svakodnevnu adventsku misu zornicu: da vlastoručno »počistim pred svojim vratima«. Njihovo smeće. Tako da mi, u poniznosti, djelo dobrote bude još i veće… Umjesto da im zahvalim, ja – »vjernička oholica« – uputio sam im tada svoju prosvjednu notu na brojne nadležne gradske adrese. Valjda ne prave? Jer, omamljeni od silne radosti iščekivanja, jednako tako supijano su mi, rijetki, i odgovarali: uvijek su postojali neki drugi, za to odgovorniji, od njih veći… Baš kao što je i ovaj zagrebački »Advent« sve to veći, pa sam na nekom radiju čuo i riječi kako ćemo ove godine »imati veliki, veliki Božić«. Pa da, nije nam dosta samo Božić, to je premalo. Pa sama ta riječ običan je deminutiv, »mali Bog«! Treba ga nekako »napuhnuti«, jer mi želimo i trebamo velikoga Boga, makar ga posvud pisali malim početnim slovom. No, zar i to nije logično da čovjeku što je manji vjernik, to mu treba veći Božić!? Veliki, veeeliki! Možda da mu se odmah rodi… već pribijen na križ?
