Chris Slootweg, profesor kemije sa sveučilišta u Amsterdamu, u časopisu »Nature Reviews Chemistry« objavio je komentar pod naslovom »Moderna je kemija smeće« (Nat. Rev. Chem. 2023, 7, 593). Tom je kritikom želio upozoriti da se kemija pretvara u poligon na kojem se materija deformira i pretvara u otpad. Sintetski i organski kemičari sudjeluju u hiperprodukciji nepotrebnih i otrovnih kemikalija. Slootweg to opisuje kao nasilje nad okolišem: »S industrijskom smo revolucijom stekli naviku eksploatacije ograničenih sirovina pretvarajući ih u korisne proizvode, ali prema linearnom pristupu: uzmi, napravi, baci.«
Slootweg je posebno alergičan na kemičare koji oduševljeno (i naivno) proizvode nove molekulske entitete, kemijske plagijate ili egzotične strukture. »Da, zabavno je i ugodno stvarati estetski privlačne molekule, ali zar ne bi uzbudljivije bilo kada bi ta otkrića bila svrhovitija?« Stoga Slootweg, poznati kemičar s uglednog instituta »Van’t Hoff«, poručuje svojoj »braći po oružju« da prošire vidike i da izvuku svoje glave iz trogrlih tikvica i digestora. Jer velik dio kemijskih izuma, proizvoda i patenata završava u okolišu kao smeće. Moderna je kemija postala skupa i prljava, a prigovori tomu nisu kemofobija, nego kritika neosmišljenoga razvoja.
Fokusiranje, pa i ovisnost o sintezi novih i novih molekula i materijala ne opravdava ugledno mjesto kemijskim disciplinama u današnjem svijetu. Bhopal i Cuyahoga, kemijske kaljuže, oštećenja okoliša i prirode, poput ozonskih rupa i poremećene bioraznolikosti, vidljive su i mjerljive posljedice kemijske revolucije. Slootweg smatra da je oblikovanje i proizvodnja kemikalija koje onečišćuju okoliš – etički problem.
Već dvadesetak godina sudjeluje u pokušajima da popravi dojam o kemiji, ali, kako kaže, uspjeh je slab. Zelena i održiva kemija, oblikovanje korisnih, sigurnih i ponovno uporabljivih kemikalija samo su akademski projekt.
Broj pripravaka novih »cool« molekula i »supermaterijala« eksplodirao je s masovnim ulaskom kemičara iz istočnih zemalja, posebice Kine, u svjetsku znanstvenu arenu. Njihove vještine kopiranja, repeticija i analognih reprodukcija iznadprosječne su ili vrhunske, što je, u laboratorijima za organsku sintezu, dovelo do erupcije novih, sličnih ili defektnih molekulskih replika. U nedostatku maštovitosti mnogi su kemičari Zapada prihvatili imitacijsku kemiju i započeli piliti granu na kojoj sjede. Upravo prema riječima Bertolta Brechta: »Otpilili su grane na kojima su sjedili, iznemogli od vike kako se moglo piliti brže, i padali s treskom u dubinu, a oni koji ih gledahu, tresli su glavama pileći, i pilili dalje« (Egzil III).
Bjesomučna produkcija, »štampanje i štancanje«, novih kemikalija pretvara kemičare u filateliste odnosno, prema riječima fizičara Ernesta Rutherforda, u »sakupljače maraka«. Kolekcije novih molekula pak nasilje su suvišnoga nad društvom i okolišem, nešto poput napornih i nepotrebnih aplikacija na pametnim telefonima. Zanimljivo je da Slootweg nije prvi koji s pozicije vrsnoga kemičara upozorava na besmisleni arsenal novih molekula i novih sintetskih postupaka. Početkom ovoga tisućljeća francuski je kemičar Pierre Laszlo među prvima upozorio na etički problem kemijske sinteze. U časopisu za filozofiju kemije on tvrdi da je inflacija kemikalija posljedica retardiranoga procesa u kemijskim znanostima koji je mnogim znanstvenicima poremetio shvaćanje inovativnosti, originalnosti i kreativnosti (HYLE 2001, 7, 125). Proizvod kemije više nije doprinos shvaćanju materijalnoga svijeta koji nas okružuje, a sintetski laboratorij nije prostor otkrića i razumijevanja, nego je pretvoren u tvornicu analoga i artefakata.
U radu pod naslovom »Etika kemijske sinteze« Laszlo tvrdi da je temeljni problem proliferacije kemikalija – poremećaj moralnoga kompasa. Znanstvenici koji su potpisali društveni dogovor prema kojem se obvezuju biti originalni i kreativni prekršili su obećanja, a kemiju pretvorili u vlastiti biznis ili sebično iživljavanje. Laszlo ih, baš poput Slootwega, podsjeća da im društvo omogućuje zaštitu od siromaštva, povlasticu slobode istraživanja i posao u kojem uživaju te bi oni, kemičari, zauzvrat, trebali obogatili ljude razumijevanjem svijeta oko nas.
