Prvi put je, iznimno, jedna djevojčica dobila naslovnicu u Riječkom »Novom listu«. Riječ je o Eni Cvečić koja je preminula tri dana nakon dvanaestoga rođendana, a u njezinoj školi su zapisali: »Zasjala si poput najsjajnije zvijezde. U svojem kratkom životu imala si vremena za plemenitost i dobrotu. Imala si vremena širiti ljubav i optimizam, voljeti i biti voljena, kao da si znala… Živjela si kratko, prekratko, ali dovoljno dugo da nam pokažeš kako treba živjeti. Hrabro i energično kročila si kroz život ne dozvolivši da ti bolest bude zapreka za ostvarivanje svojih želja i snova. Bila si mali čovjek stvoren za velike stvari. Bila si, jesi i bit ćeš dobri duh naše škole, naš anđeo čuvar.«
Bio je to dio pisma kojim se ravnateljica osnovne škole Čavle Tanja Stanković oprostila od svoje učenice. Kako piše Sanja Gašpert, Eni će ostati zapamćena po tome što je spasila život šestero druge djece jer su njezini roditelji nakon njezine smrti odlučili donirati njezine organe. Zbog toga im je dodijeljena nagrada Ponos Hrvatske 2017. koja promiče hrabrost, humanost i poštenje. »Svaki dan nas iznova obasipa neizmjerna bol i tuga, ali nas tješi to što naša Enica živi u drugoj djeci. Imamo osjećaj da je Eni uvijek tu negdje. Ona živi u šestero djece.«
Roditelji su zahvalili udruzi »Ponos Hrvatske« i apelirali na Ministarstvo zdravstva i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje da svoj oboljeloj djeci omoguće suvremeno liječenje. Bio je to trenutak da se uputi poziv da sva bolesna djeca dobiju potrebne lijekove i aparate za liječenje. Nevjerojatno je koliko je u svojoj boli bila sabranost roditelja tako da su po organe sletjela dva aviona Eurotransplanta iz Njemačke i Londona s najboljim transplantacijskim kirurzima iz Europe koji su zajedno s riječkom ekipom činili tri kirurška tima. Ukupno je bilo angažirano pedeset stručnjaka. Njezino srce primilo je šestogodišnje dijete iz Londona, jetra su spasila jednogodišnje dijete u Njemačkoj i još jedno dijete u Nizozemskoj, pluća je dobilo 11-godišnje dijete u Beču, lijevi bubreg doniran je petogodišnjemu djetetu iz Njemačke, a desni 16-godišnjemu djetetu u Sloveniji. Tako je jedna smrt spasila šest života i pokazala novi trend u medicini u kojem je ovaj slučaj najbolji primjer.
Sa spomenicima visoke vrijednosti često se ne zna što bi trebalo uraditi, a jedan od takvih spomenika je i kuća Antuna Gustava Matoša koja, kako javljaju mediji, ide na javnu dražbu. Iako je od obnove kuće prošlo već deset godina, njezina je sudbina i dalje neizvjesna. Kako piše Branimir Bradarić, kuća je trebala postati muzej u spomen na Matoša, a završila je na sudu pa prijeti mogućnost da na javnoj dražbi dobije novoga vlasnika. Naime u zapisniku Općinskoga suda u Vukovaru navodi se da je ročište za utvrđivanje nekretnine dovršeno te da će ročište za javnu dražbu biti zakazano naknadno. Nažalost ako do toga dođe, prodajom imovine Kulturnoga društva Antuna Gustava Matoša podmirit će dug Matici hrvatskoj i troškovi sudskoga postupka. »Nemamo nikakve informacije o kući A. G. Matoša. Ne dobivamo nikakve informacije od društva, ali ni od Matice hrvatske ni Ministarstva kulture. Znamo da je slučaj na sudu, ali ne da prijeti bilo kakva ovrha«, rekla je načelnica općine Tovarnik Ruža Veselčić Šijaković. Nekadašnji član ogranka Matice hrvatske Tovarnik Željko Anić, koji je i voditelj rekonstrukcije rodne kuće poznatoga književnika, rekao je samo da je kuća još daleko od ovrhe. Mediji su ranije pisali da je za potrebe obnove kuće ogranak Matice hrvatske Tovarnik novac posudio od središnjice Matice hrvatske. Kasnije dolazi do unutarnjih problema između Matice i njezina ogranka u Tovarniku, zbog čega su članovi ogranka izbačeni iz članstva Matice. Potom se osniva društvo »Antun Gustav Matoš« koje dalje vodi projekt i to je društvo sada utužena strana. Sudski Matica sada potražuje uložena sredstva u obnovu kuće, kao i pripadajuće kamate. Smije se reći da je sve što se događa oko Matoševe kuće sramotan odnos odgovornih kulturnih radnika, navodi Branimir Bradarić.
Na najvažnijega češkoga kroatista Dušana Karpatskoga, u povodu prve godišnjice njegove smrti 31. siječnja, podsjetio je Denis Derk.
Karpatski je ispraćen na Oršanskom groblju u Pragu, i to uz »Ave Mariju« u izvedbi Josipe Lisac i pjesmu Arsena Dedića »Zbogom«. Derk navodi da je teško zamisliti značajnijega i plodotvornijega promotora hrvatske kulture u Češkoj od samozatajnoga Dušana Karpatskoga: »Odlično je naučio hrvatski jezik, pa čak i njegove dijalekte, neumorno je prevodio s hrvatskoga na češki i obratno. U Hrvatskoj je imao brojne prijatelje, u rasponu od najvažnijih književnika pa do slikara i grafičara. Dopisivao se s brojnim hrvatskim intelektualcima i brojne je Hrvate neumorno i nesebično, ne štedeći svoje dragocjeno vrijeme, upoznavao s praškim znamenitostima i s hrvatskom poviješću utkanom u povijest slavne češke prijestolnice.« Karpatski je bio čest gost Hrvatske i njezinih književnih manifestacija i festivala, pa i onoga u Puli, gdje mu je odana počast. Često je na svoju materijalnu štetu promicao izdavačke i prevoditeljske pothvate za koje nije uspio izboriti podršku hrvatskih državnih i javnih institucija, što je i te kako vidljivo u monumentalnom projektu prevođenja djela Miroslava Krleže na češki jezik. No nije se tužio niti stvarao neugodnosti svojim hrvatskim prijateljima, ali je 2015. godine ipak sam sebi postavio znakovito pitanje: »Što bih radio drugo nego se bavio hrvatskom književnošću. Nema pametnijeg ni lukrativnijeg posla na svijetu.« Kako je sam govorio hrvatskim medijima, cijeloga je ne baš tako kratkoga života Česima pokušavao pokazati da Hrvatska osim prelijepoga Jadrana ima i zanimljivu književnost koju bi trebalo čitati. Karpatski je bio prepoznat u Hrvatskoj – bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, počasni član Hrvatsko-češkoga društva i Društva hrvatskih književnika i književnih prevoditelja, dobitnik je nagrade Matice hrvatske »Ljudevit Jonke«, nagrade »Julije Benešić« Društva hrvatskih književnika, Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu, nagrade »Marija i Stjepan Radić«… Javno su izneseni prijedlozi da Karpatski dobije ulicu u Zagrebu, što je u Gradskoj upravi dočekano sa simpatijama.
Snimke tučnjave dviju djevojaka preplavile su novinske stupce, a čak se i na fotografijama mogu primijetiti brojni gledatelji koji »uživaju« u prizoru. A prizor je stravičan i sramotan za Split. Slavica Vuković piše da internetom kruže snimke dviju splitskih srednjoškolka koje se krvnički mlate šakama na parkiralištu dok stotinjak njihovih vršnjaka traži najbolji kadar za snimanje. Sve je zgrozilo javnost i nametnulo pitanja: Jesu li danas djeca nasilna? Odgajaju li ih uopće roditelji ili ulica? Zašto ih ne zanima nježnost i toplina, nego divljaštvo koje preslikavaju iz filmova i borilački športovi koji su u zamahu? Odgaja li ih »Big Brother« i slične emisije koje su svakodnevno na ekranima?
Više o događaju moglo se saznati iz teksta Paule Osojnik i Matea Ivića: »Brutalne scene tučnjave dviju srednjoškolki iz Splita prikazuje snimka koja kruži društvenim mrežama. Cijela drama odvijala se na parkingu u Ličkoj ulici u Splitu. I dok je masa glasno navijala, krupnija djevojka udarila je mršaviju u glavu, nakon čega je slabija završila na podu. Jača i veća djevojka okomila se na nju svim snagama. U jednom trenu je zastala i ozareno pogledala okupljene ljude. Videći u njima ohrabrenje i poticaj, nastavila je tući djevojku na podu. Tučnjavu su ipak ubrzo prekinuli njihovi školski kolege, a slabija djevojka bila je uznemirena i ošamućena. Splićani su potpuno zgroženi ne samo fizičkim obračunom djevojaka, nego još više navijanjem i pasivnim promatranjem ostalih učenika. Stanari Ličke ulice u kojoj su se djevojke tukle isprva nisu vjerovali što se zbiva. Prema procijeni bilo je između tristo i petsto gledatelja. Policija je stigla brzo, a djeca su se razišla.« Žalosno je da je to utjecaj filmova, interneta… u kojima je nasilje često prisutno. »Današnji adolescenti sa svih strana dobivaju poruke da nas nasilje i seksualizirano ponašanje odmah učini popularnim, da odmah dobijemo naslovnice te da se o nama automatski govori«, tvrdi psihologinja Gordana Buljan Flander.
