Nije novost da ima ljudi i u neočekivanim dijelovima svijeta koji smatraju da im je dužnost i životna misija protiviti se tomu da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. Među osebujnijim primjerima takvih ljudi jesu irski esejist iz nekih bivših vremena Hubert Butler i američko-irski pjesnik Chris Agee, koji navodno ima kuću na otoku Korčuli. Iako sam prije dvadesetak godina doznao upravo preko Ageeja o Butlerovu pisanju o Stepincu i Katoličkoj Crkvi u vrijeme NDH, bio sam prilično iznenađen kad sam svojevremeno na sajmu knjiga opazio naslov »Balkanski eseji« Huberta Butlera. Podebela je to knjiga (s više od 460 str.) prijevoda s engleskoga u nakladi zagrebačkoga izdavača »Fraktura«. Pročitavši većinu tih eseja, uvjerio sam se da je Agee imao pravo kad je tvrdio da je Butler dobar esejist. Kako ipak nisam književni kritičar, osvrnut ću se na neke historiografske pojedinosti u kojima ni Butler ni Agee »nisu doma« te bi to barem Agee mogao smatrati korisnim.
Hubert Marshal Butler (1900. – 1991.) bio je Irac, ali nije bio katolik, nego pripadnik male irske kvekerske zajednice. Sredinom tridesetih godina 20. stoljeća put ga je doveo u Hrvatsku. Valja odmah primijetiti da je u Hrvatsku došao posredovanjem hrvatskih Srba i najčešće se družio sa Srbima: predavač engleskoga u Zagrebu postao je posredstvom pravoslavnoga episkopa u Dalmaciji Irineja Đorđevića i Milana Ćurčina, urednika liberalnoga časopisa »Nova Europa«; kad bi dolazio u neko mjesto prirodnim je smatrao potražiti pravoslovnoga svećenika kako bi se upoznao s lokalnim prilikama. Odobravao je diktatorske postupke kralja Aleksandra i srpskih represivnih vlasti, a svoje je informacije o postupcima katoličkih Hrvata, napose katoličke hijerarhije, tražio u knjigama koje su napisali srpski pravoslavni episkopi.
Tako mu je srpski protojerej Nikolić, poglavar Srpske Pravoslavne Crkve u Engleskoj, dao knjigu »Martyrdom of the Serbs« (»Srpsko mučeništvo«), objavljenu u Chicagu 1943. Autor knjige bio je srpski pravoslavni episkop u Chicagu Dionisije, a njezino dostavljanje relevantnim institucijama i političarima omogućio je Konstantin Fotić, predstavnik kraljevske vlade u izbjeglištvu i promotor srpskih interesa u SAD-u. U njoj su bila uvrštena pisma srpskih crkvenih predstavnika predstavnicima njemačkih vojnih vlasti u Srbiji o progonu Srba u NDH. Progona je nedvojbeno bilo, jer je kod ustaša koji su preuzeli vlast u državi prevladao osvetnički nagon, pojačan prethodnim iskustvom logorskoga života u Italiji. No knjiga je bila tipičan srpsko-pravoslavni proizvod: dodvorno podilazeći njemačkim vlastima, bila je puna pretjerivanja, uveličavanja i plastičnih opisa zločina kod progonitelja, dok je srpski narod miran i bespomoćan. Bio je to, reklo bi se, propagandni uradak čiji je cilj bio izazvati svjetske simpatije za Srbe i optužiti Katoličku Crkvu ne samo za šutnju nego i za predvođenje u zločinima. Optužbe na račun Katoličke Crkve razumljive su, jer se SPC u prethodnom razdoblju angažirala oko sprječavanja ratifikacije konkordata i bila ljuta na kritike koje su dolazile s katoličke strane.
Ti dopisi srpskih crkvenih vlasti njemačkim generalima upraviteljima bili su takvi da ih je kraljevska vlada u izbjeglištvu odbila objaviti, a Rudolf Bićanić, Hrvat povezan s tom vladom, napisao je oštru kritiku jednoga od tih dopisa, ukazujući na nelogičnosti, pretjerivanja i činjenicu da je među ustašama osvetnicima bila jaka muslimanska sastavnica koja je smatrala legitimnim osvetiti se Srbima za zločine koje su počinili u prethodnom razdoblju. Bićanić je također ukazao na to da nema dokaza da je Katolička Crkva bila iza bilo kojih progona, ali da su dopisi srpskih episkopa protuhrvatski dokumenti (Prijevod Bićanićeva elaborata objavljen je tek 1981.).
Na Butlera je knjiga o trpljenju Srba ostavila dojam upravo onakav kakav su srpski episkopi željeli. Već 1946. na irskom je radiju dao svoj osvrt na stanje u Jugoslaviji, osvrt koji je izazvao buru kritika irskih katolika. Kritika je bila očekivana jer Butler nije problematizirao postupke komunističkih vlasti prema Crkvi, a tada su već komunisti pogubili na stotine katoličkih svećenika, zabranili Crkvi bilo kakvo javno djelovanje, a na montiranom procesu osudili zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca na dugogodišnju robiju. Butlera ništa od toga nije zanimalo jer mu je bilo dosta da je komunističko sudovanje potvrdilo optužbe protiv Katoličke Crkve koje je čitao u srpsko-pravoslavnoj propagandi. Butler je stoga gorio od želje pokazati irskim katolicima kako su njihova hrvatska braća po vjeri postupala prema pravoslavnim Srbima. I mnogo kasnije, 1973. godine!, Butler je prekoravao irske katolike i protestante zašto nisu povjerovali »činjenicama« koje su jugoslavenski pravoslavci objavili o postupcima tamošnjih katolika u knjizi »Martyrdom of the Serbs« (»Balkanski eseji«, str. 220).
Butler je nakon fijaska s radijskom emisijom odlučio otići u Hrvatsku i provjeriti svoje podatke o »pokrštavanju« pravoslavnih Srba koje je pročitao u srpsko-pravoslavnom propagandnom štivu skupljenu u upravo spomenutoj knjizi. U Zagrebu su mu komunističke vlasti omogućile da učvrsti svoje predrasude. Dali su mu knjigu sastavljenu od interpretacijske prilagodbe zaplijenjenih dokumenata, isječaka iz katoličkih tiskovina i osobito izjava pravoslavnih osoba neposredno poslije rata, koji su često svojim svjedočenjem kupovali političke i materijalne povlastice novih vlasti. Tu su knjigu priredila dvojica hrvatskih propagandista (iz AGITPROP-a) Joža Horvat i Zdenko Štambuk, koji su ju propagandno prikladno naslovili »O protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera«. Sav taj materijal trebao je poslužiti stvaranju protukatoličkoga raspoloženja u širokom krugu stanovništva kako bi osuda Stepinca bila prihvaćena. Valjda da publika ne zaboravi o čemu je riječ, odmah na početku uvodnoga dijela priređivači razotkrivaju svoje namjere s knjigom: »Da bi se u cijelosti prikazalo što su sve pojedinci i skupine svećeničke uradile za osnivanje i širenje ustaške terorističke organizacije, koliko su odgovorni za pripremanje okupacije naše zemlje, za izdaju i porobljavanje svoga naroda, koliko su se angažirali za okupatorsko-ustašku vlast, koliko su u cijelosti – direktno ili indirektno, materijalno ili moralno – učestvovali u nebrojenim ustaškim zločinima, i konačno, u kojoj se mjeri, zanoseći se još uvijek ustaškim zamislima i planovima, i danas angažiraju u protunarodnom radu, za svako naše poglavlje bila bi potrebna veća knjiga.«
Ni komunistički se propagandisti nisu nadali da bi rad na »većoj knjizi« preuzeo neki irski esejist, ali Butler je bio izvrstan kandidat budući da je zastupao velikosrpska stajališta i utoliko nesposoban prepoznati iskonstruiranu komunističku propagandu (»Balkanski eseji«, str. 221.).
Nakon neuspjelih pokušaja da uvjeri irske katolike o nečasnoj ulozi zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, Butler je uzeo svoje nedvojbeno dobro literarno pero i 1956. napisao oveći članak pod naslovom »The Sub-Prefect Should have Held His Tongue« (»Dogradonačelnik je trebao zavezati jezik«) – na internet ga je postavio Chris Agee: <http://www.archipelago.org/vol5-1/butler.htm>. Iz članka je jasno da Butler nije proširio svoje znanje, nego je ostao na literarnom širenju iste protukatoličke propagande koju su službenici Srpske Pravoslavne Crkve stvorili, a komunisti svojom propagandom raširili svuda po svijetu. Čak ih je i premašio. Predmetni dogradonačelnik je mostarski, a Butler je optuživao lokalnoga biskupa Alojzija Mišića zbog komentara da je »dogradonačelnik kao državni službenik morao držati jezik za zubima« da je želio prikriti zločine tadašnjih hrvatskih vlasti. Biskupa nitko tako nije mogao optužiti, jer je javno kritizirao te vlasti te su ga i srpski i komunistički krugovi hvalili zbog toga. (Usput podsjećam da je Butler i u naslovu krivotvorio biskupovu rečenicu.)
Gotovo svaka točka koju Butler izdvaja kao optužujuću »činjenicu« odražava njegovo nerazumijevanje materije i, još gore, pjesničko konfabuliranje na temelju velikosrpske i komunističke propagande. Butler bez sustezanja tvrdi da su u Pavelićevo vrijeme po prvi put uvedene plinske komore u Jugoslaviji za uništavanje »drugih«. Prenosi i fantastičnu izmišljotinu talijanskoga novinara Curzija Malapartea o košarici na Pavelićevu radnom stolu punoj očiju pravoslavaca, priznajući da može biti izmišljotina, ali ne oduzima novinaru, inače pripadniku Mussolinijevih fašista, vjerodostojnost. Zanimljivo je i to da predmet njegove zabrinutosti nisu primjerice Židovi ili Romi, nego samo srpski pravoslavci. Time Butler potvrđuje da je samo ponavljao i raspirivao velikosrpsku propagandu, koju su usvojili i jugoslavenski komunisti, jer se i družio – u Europi i u Jugoslaviji – najviše sa Srbima. Iz njegovih tekstova jasno je da mu je i Branko Miljuš, velikosrpski političar tada u izbjeglištvu u Francuskoj, bio izvor »podataka«, tj. propagandnih materijala. Miljuš je imao pregršt toga, jer je za francusko tržište napisao protuhrvatsku knjigu pod pseudonimom (Hervé Lauriere, »Assassins au nom de Dieu«; srpski prijevod: »Ubice u Božje ime«, Beograd, 1987., a predgovor je napisao Dragoljub R. Živojinović). Miljuš je s drugom dvojicom velikosrba 1950. uputio memorandum Petom zasjedanju Ujedinjenih naroda tražeći da se Hrvati proglase počiniteljima genocida (I danas srpski političari stradanje Srba u NDH nazivaju genocidom kako bi prikrili i skrenuli pozornost svjetske javnosti od toga da su Srbi na međunarodnom sudištu proglašeni izvršiteljima genocida nad bosansko-hercegovačkim muslimanima u Srebrenici od 11. do 22. srpnja 1995., s 8372 ubijenih.). I u tom se memorandumu iznose velikosrpske bedastoće, poput toga da je franjevac bio upravitelj Jasenovca (bio je jedan bivši franjevac!), a da je prof. Krunoslav Draganović ondje bio kapelan, da je franjevački samostan na Širokom Brijegu bio žarište projekta »prekrštavanja Srba« (sjetimo se nedavne tvrdnje bivšega predsjednika Republike Hrvatske [!] da su partizani imali pravo ubiti tamošnje franjevce!), da je jedan mladi križar dobio nagradu za najuspješnije klanje i sl. (»Balkanski eseji«, str. 196.). Sve je to Butler prihvaćao kao »činjenice« na temelju kojih je osuđivao vodstvo Katoličke Crkve u NDH.
Po uzoru na komunističke optužnice, koje je, očito, sam prihvaćao vjerodostojnima, inkriminirajuće mu je to što je nadbiskup Šarić pisao odu Paveliću, ne spominjući ili ne znajući da je i drugim vladarima pisao jednako dugačke besmislene poeme. Unatoč svemu, Butler nije dvojio da izvor kojim se služio jamči »vjerodostojnu potvrdu« (authoritative corroboration) njegovih »činjenica«.
Butler danas ne bi trebao biti zanimljiv hrvatskoj javnosti osim kao primjer i svojevrsna postaja širenja protukatoličkih i protuhrvatskih nazora od 1945. (i prije) do danas i o tome kako su se te propagandne ćelije organizirale. Ni u tom smislu ne bi bio zanimljiv da se suvremeni protuhrvatski propagatori ne služe upravo Butlerom u širenju svoje propagande.
Spomenuti američko-irski pjesnik Chris Agee ocijenio je Butlerova stajališta iznesena u članku »The Sub-Prefect Should have Held His Tongue« »duboko mjerodavna« (deeply relevant) za prosudbu o kardinalu Stepincu. Valja držati na umu da je članak preveden prije dvadesetak godina (1998.), dakle u vrijeme najave dolaska pape Poljaka Ivana Pavla II. u Mariju Bistricu kako bi proglasio nadbiskupa Alojzija Stepinca blaženim. Agee je kritizirao Papinu namjeru i sugerirao da nadbiskup Stepinac ne zavrjeđuje (dakako, na temelju Butlerova mišljenja!) biti proglašen blaženim (http://www.archipelago.org/vol5-1/agee2.htm#_ednref1). Zato se potrudio dati prevesti taj članak iz nekih davnih vremena na hrvatski i širiti ga u svojem krugu ljudi.
Znamo, međutim, da se sveti Papa nije obazirao na pjesnikova protivljenja ni na srpsko-pravoslavnu propagandu, koja je i tada radila. No srpsko-pravoslavna propaganda, pa i pjesnik Agee, organizirali su novi napad čim se pronio glas da je Katolička Crkva spremna proglasiti bl. kardinala Stepinca svetim. Napad je uslijedio kolekcijom eseja Huberta Butlera 2016. u izboru Chrisa Ageeja (»Balkanski eseji«), prijevod s engleskoga u nakladi zagrebačkoga izdavača »Fraktura«.
Ako je itko – osim onih koji su za to zaduženi – pročitao Butlerove eseje, većina bi trebala biti suočena s nekoliko nejasnoća. Najveća je ta zašto je Agee smatrao važnim da se drugi Butlerovi eseji prevedu na hrvatski i zašto je hrvatski izdavač zaključio da je taj prijevod važan za hrvatsku kulturu. Izdavač je vjerojatno dobio i neki novac od Ministarstva kulture ili nekoga drugoga državnoga izvora, dakle novac hrvatskih poreznih obveznika. Nije samo nejasno, nego je zapravo čudno zašto se želi skretati pozornost na autora koji pri pisanju svojih eseja nije krio svoje ideološke i političke predilekcije, koje bi većini Hrvata – kako tada, tako i danas – bile neprihvatljive i uvrjedljive.
Iz tih na hrvatski jezik prevedenih, hrvatskim novcem plaćenih i od hrvatskoga izdavača objavljenih Butlerovih eseja posve je razvidno da je autor smatrao samorazumljivima velikosrpske ideje i iz te je vizure prosuđivao osobe i događaje na području Kraljevine Jugoslavije i SFRJ. Kad govori o »ujedinjenju« 1918., u fokusu mu je Kraljevina Srbija, koja postaje »velika država pridruživanjem šest povijesnih slavenskih regija – Hrvatske, Slovenije, Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Dalmacije, kao i teritorija u Makedoniji i na sjevernim ravnicama« (»Balkanski eseji«, str. 61.). Poput najvećega velikosrbina, Butler je smatrao da su te zemlje to »pridruživanje« morale smatrati svojim oslobođenjem, a njihove zahtjeve za malo samostalnosti i za zaštitu vlastitih interesa nazivao je separatizmom.
Iz istoga velikosrpskoga vidokruga Butler je pisao o nadbiskupu Stepincu i o drugim katoličkim prelatima i svećenicima. Jakov Blažević, javni tužitelj na montiranom procesu zagrebačkomu nadbiskupu Alojziju Stepincu, u svojoj je knjizi »Mač, a ne mir« prenio sjećanja dr. Žarka Vimpulšeka, predsjednika sudskoga vijeća na istom suđenju, o tome da mu je neki predstavnik engleske kvekerske vjerske organizacije (bio je to Butler) izjavio da bi Stepinca »Englezi osudili na smrt«. To Blaževićevo svjedočenje odmah su (veliko)srpski povjesničari Dragoljub Živojinović i Dejan Lučić prenijeli u svojoj knjizi kao važnu obavijest.
Iz svega je jasno da je Butler u svojim esejima širio velikosrpsku ideju. To je bilo podnošljivo dok ih je pisao i objavio na engleskom jeziku. Ali da se oni pojavljuju u hrvatskom prijevodu u hrvatskoj državi koja je nedavno pretrpjela goleme ljudske i materijalne gubitke kao posljedicu te velikosrpske ideologije i da je to objavio hrvatski nakladnik – to pripada u apsurde današnjega stanja duha u Hrvatskoj.
Dio tog apsurda jest i američko-irski pjesnik, koji je napisao opširan predgovor za »Balkanske eseje« i bio je iza projekta prevođenja Butlerovih eseja (priznaje da je osobno »slagao ‘Balkanske eseje’«). Nezaobilazno je pitanje što povremeni stanovnik Hrvatske (a s obzirom na to da ima i nekretninu u Hrvatskoj, možda mu je status i drukčiji) Chris Agee želi postići i poručiti Hrvatima i hrvatskim katolicima kad širi takvu propagandu koju je širio i irski kveker Butler.
Vjerujem da bi odgovori na ta pitanja zanimali hrvatske čitatelje. Dio odgovora lako je dati. Agee se poslužio jednim Butlerovim esejom da iskaže svoje protivljenje beatifikaciji kardinala Stepinca. Prijevod drugih Butlerovih eseja pojavio se čim je postalo poznato da je srpski patrijarh Irinej pisao papi Franji pismo u kojem ga moli da Stepinčevu kanonizaciju ne dovede do kraja, nego da ju prepusti »sudu Božjemu«, a Papa odlučio da umjesto kanonizacije Hrvati odgovaraju na srpsku propagandu, tobože u sklopu neke »mješovite komisije«. Opet se, dakle, Agee poslužio Butlerom kako bi se usprotivio Stepinčevoj kanonizaciji. I to izravno priznaje (Uvod, str. xxiv-xxv). Izravno je također vođen Butlerovim predrasudama, pa ponavlja i njegove zablude. Valjda to tako mora biti kad je posrijedi religijski fanatizam za rušenje nečijih tuđih vrijednosti!
Naslovom opširna uvoda »Neobična trpeljivost spram neugodnih istina« (str. XI-XL), Agee je jasno naznačio da želi istaknuti Butlerovo nabrajanje »neugodnih istina« koje Katolička Crkva navodno izbjegava. Pri tome predviđa da će se malo tko naći koji Butleru ne će priznati »veliko znanje i iskustvo o Balkanu« (Uvod, str. xiv). Ni ja mu ne poričem iskustvo, pa i mnogo znanja, ali treba neprestano podsjećati – pa i Ageeja – da je znanje vrlo pokvarljivo ako je u stalnom dodiru s pokvarenim sadržajem vlastitih predrasuda. Kod Butlera – pa i kod Ageeja – one su vrlo prisutne i neizbježno je da stvaraju mučninu. Na drugom mjestu Agee veli da je Butler crpio svoje nadahnuće iz »etičke imaginacije«. Nažalost, i kod Butlera i kod Ageeja bilo je mnogo imaginacije, ali premalo etike i znanja o onome što nekritički obrađuju.
Iz prethodne je rasprave jasno da i Butler i Agee samo ponavljaju neistine koje su drugi proglasili istinama i tako povećavaju hordu negativnih propagatora navodno problematična hrvatskoga katolištva i hrvatske države. Nema sumnje da je u hrvatskoj povijesti bilo sivih područja i političkih i općenarodnih vođa i članova Katoličke Crkve koji ili nisu razumjeli razloge takve pripadnosti ili su ih hotimice zanemarivali. Hrvatska historiografija nema problema o svemu tome raspravljati i raspravlja, služeći se svim sredstvima objektivne historiografije. Ne treba prešutjeti ni to da i danas u Hrvatskoj ima povjesničara koji refleksno odražavaju stečene ideološke i političke kodove na štetu objektivne historiografije temeljene na pomnoj analizi dokumenata i povijesnoga konteksta. Još manje treba previdjeti činjenicu da ima u svijetu pojedinaca i organiziranih skupina koji su radi promicanja svojih specifičnih ciljeva spremni krivotvoriti tuđu povijest, u ovom slučaju hrvatsku, i ulogu Katoličke Crkve u hrvatskom narodu.
Problem je možda u tome što ni Butler ni Agee nisu povjesničari, a obojica se rado laćaju povijesnih analiza. Odmah na početku Ageejeva uvoda suočeni smo s neugodnom paušalnom izjavom da je ustaški režim pokrenuo progon pravoslavnih kršćana »uz pomoć i potporu dijela Katoličke crkve, uključujući mnoge među višim svećenstvom, ako ne i njegovu većinu«. (Ageejev uvod, str. xi). Vjerojatno bi najprimjerenije bilo ovdje stati, jer s takvim pretpostavljanjem u prosudbama obično se ne isplati raspravljati. Osim toga, s pjesnicima i esejistima veoma je teško razgovarati. Njihovi tekstovi puni su sugestivnih opisa, njihove asocijacije lako povezuju razdoblja, događaje, osobe i krajeve koji najčešće nemaju međusobne veze, oni su impresionirani prvim dojmom i opis konteksta ih zamara i živcira, njihove su tvrdnje uvijek samorazumljive i pitanja o dokazima shvaćaju kao izbjegavanje priznanja grijeha svojih otaca. Ipak je na mjestu pitanje: gdje su dokazi za tako velike izjave? Ako bi odgovor bio da su Butlerovi tekstovi dokaz, vrtjeli bismo se u krugu.
Osim toga, Agee ne krije svoj svjetonazor i svoju agendu: »totalitarizam […] ne smije podrazumijevati samo komunizam i ideološki fašizam već genocidni nacionalizam (ili sektaštvo) svih boja, budući da ga se u naše doba ponovno oživljava, ‘novi strastveni rasizam – bolest’ našeg dvadeset i prvog stoljeća« (Uvod, str. xii-xiii). Teško će pjesnik naći pravednika u ovoj jadnoj i grješnoj dolini suza! Jasno je, međutim, da pripada onomu soju pojedinaca i skupina koje se smatraju pozvanima ukazivati na »ideološki fašizam« i »genocidni nacionalizam« – uvijek kod drugih, dakako! To je poza evangeličkoga »preachera« i »agitpropovca«. Ne iznenađuje što ga privlači nepobitno dobar Butlerov narativ, ali mislim da mu je još privlačnija njegova sklonost moraliziranju bez obveze kritičkoga propitivanja osoba i događaja. Butlerova opsjednutost – i netočna ocjena – nadbiskupa Stepinca – Ageeju je najveća motivacija.
Tako kad Agee prepričava Butlerov opis susreta kardinala Tisseranta s predstavnikom NDH u Rimu Nikolom Rušinovićem teško je jasno vidjeti odobrava li Agee kardinalove opise zločina koje su navodno počinile ustaške vlasti ili ih relativizira u svjetlu činjenice da je Tisserant »osobno bio povezan s kampanjom prekrštavanja u Hrvatskoj« (Uvod, str. xvi). Kako god bilo, sigurno je to da je francuski kardinal prekoravao Rušinovića i zbog toga što je lokalni župnik fra Vjekoslav Šimić sudjelovao kod rušenja pravoslavne crkve u Kninu, iako ta crkva tijekom rata nije bila ni dirnuta (J. Krišto, »Sukob simbola«, str. 106.). Kako je taj mladi fratar bio na meti i velikosrpske i komunističke propagande, podsjećam da ga je ugledni franjevac fra Dominik Mandić s visoke dužnosti u Rimu tražio da pod zakletvom iznese sve što zna. U vlastoručno pisanu svjedočenju 10. listopada 1941., Šimić ističe svoje dobre odnose s pravoslavcima mjesta u kojem je bio župnik i nabraja istaknutija imena lokalnih pravoslavaca kao i one kojima je izravno pomogao, pa i na način koji je značio spašavanje života (Mandićeva pisana ostavština, kut. 2, sv. 2, mapa 1 – Pisma 1941., f. 222). Naravno, treba znati da su Tisseranta informirali i talijanski vojni kapelani koji su štitili fašističke talijanske interese, ako i sami nisu bili dio fašističkoga pokreta. Oni, zasigurno, nisu imali nimalo simpatija ni za ustaše, ni za Hrvate, a svakako ni za hrvatske katolike, dok su aktivno surađivali s četnicima.
Sam je Tisserant priznao da je svoje prosudbe o Hrvatima izgradio na pričama o brutalnostima hrvatskih vojnika u Tridesetogodišnjem ratu (1618. – 1648.). I konačno, zna li Agee da je upravo Tisserant bio miljenik jugoslavenskih komunističkih (treba čitati »srpskih«) vlasti i da su ga u kritičnom političkom trenutku pozvali u Jugoslaviju i obasuli ga svakojakim počastima i ovjenčali članstvom u Akademiji? A smatrali su ga takvim upravo zbog njegova »trljanja nosa« endehaškim poslanicima.
A kakvo je bilo službeno stajalište Svete Stolice, preciznije Državnoga tajništva? Valja držati na umu da je tijekom rata Sveta Stolica bila »bombardirana« molbama i pitanjima svake vrste i sa svih strana svijeta. Mnogo dopisa stizalo je iz srpsko-pravoslavnih i njima prijateljskih izvora u kojima se prikazivalo neizmjerno trpljenje Srba pravoslavaca u NDH, a da Srbi nikomu ništa nažao nisu činili, da su pravoslavci u NDH iz čista mira bili prisiljavani prijeći na katolištvo, da su – kako to i Agee 2016. tvrdi – katolički svećenici, a i gotovo svi biskupi bili uključeni ne samo u nasilno prevođenje pravoslavaca u svoju Crkvu, nego i u zločine. Pritužbe su kulminirale 1943., upravo u vrijeme kad su četnici po Hrvatskoj čistili teritorije od katolika, nakon što su počinili genocid nad muslimanima u istočnoj BiH.
Kao odgovor na upite Državnoga tajništva o srpskim pritužbama, nadbiskup Stepinac je otišao u Rim i ponio sa sobom dokumente o odnosima Crkve u Hrvatskoj s pravoslavcima i Židovima i općenito o situaciji u državi.
Nakon razmatranja pristiglih materijala s jedne i druge strane, Državno je tajništvo presudilo da je većina pritužaba proizvod »srpsko-pravoslavne propagande« i da se zagrebački nadbiskup ispravno postavio prema pravoslavcima i Židovima, kao i prema državnim vlastima te ga potaknulo da nastavi s dostavljanjem takvih dokumenata, jer će se »srpsko-pravoslavna propaganda zasigurno ponoviti«.
Kako se ta prosudba Državnoga tajništva iz 1943. odražava na Butlerovo pisanje od 1956. i na Ageejevo raspirivanje Butlerovih poruka od 1998. do 2016. godine? Sveta Stolica očito je smatrala najobičnijim propagandnim pretjerivanjem označavanje položaja pravoslavnih Srba u NDH kao »divovsko klanje«, »hrvatski križarski pohod«, »najbrutalniji zločini« i sl. Da je klanja bilo, nema dvojbe, ali samo su se srpski četnici prepuštali maštovitim prikazima tih klanja, ali su ih pripisivali samo drugoj strani. Ako se pak može govoriti o križarskim pohodima, bilo ih je više: četnički, ustaški, muslimanski, partizanski, talijanski, njemački. Spomenuti je Bićanić plastično pokazao što se stvarno zbivalo u ratu 1941. – 1945.: 1. Hrvati ubijaju Srbe; 2. Hrvate kolju Hrvati; 3. Srbi kolju Hrvate; 4. Srbi kolju Srbe (Elaborat, pod br. 1).
Zaključit ću sljedećom opaskom. Nije velik nedostatak to što urednici »Frakture« nisu znali o svojstvima propagandne knjige »Martyrdom of the Serbs«, ali bi bilo poštovanja vrijedno da su barem znali da je Rudolf Bićanić iz kruga kraljevske izbjegličke vlade u Londonu u tančine razotkrio falsifikatorski pristup stvarnosti srpskih episkopa i velikosrba u Beogradu. Usput, vidim da je urednik »Balkanskih eseja« posudio tekst pisma koje su hrvatski biskupi 1941. poslali Paveliću iz moje knjige dokumenata o odnosu Crkve i vlasti NDH. No u istom je svesku donesen i prijepis Bićanićeva elaborata! Nažalost, izdavač je ignorirao Bićanićevu kritiku kao i moje povijesne analize koje potanje objašnjavaju kontekst događaja o kojima je riječ u Butlerovim esejima. Želim istaknuti da »Fraktura« ima pravo objavljivati što hoće, ali treba također podsjetiti na moralne obveze da se ne difamira drugoga izmišljotinama i novcem građana Republike Hrvatske. Što tek reći o zagovaranju velikosrpskih stajališta građanima kojima su posljedice takvih stajališta još svježe u pamćenju?!
