Među duhovnim i kulturnim preporoditeljima bačkih Hrvata važnu ulogu imao je književnik i kulturni radnik svećenik Ivan Petreš.
Rođen je 21. listopada 1876. u Kaćmaru (Katymar), u Bajskom trokutu (potez od Subotice do Baje i Dunava). Pučku je školu završio u rodnom mjestu. Niže razrede gimnazije pohađao je u Baji, a više u Kalači. Nakon mature 1896. upisao se na Bogoslovni fakultet Sveučilišta »Pázmány Péter« u Budimpešti. Za svećenika je zaređen 1900., službujući potom kao kapelan u Kaćmaru. Već je sljedeće godine bio u Aljmašu, 1904. bio je kapelan u slovačkom selu Miške, 1905. upravitelj župe u Horgošu, a 1908. postao je kapelan glavne župne crkve sv. Terezije u Subotici (danas katedrala). Godine 1910. postao je župnikom u Sentivanu, a od 1917. do smrti bio je na župničkoj službi u Čavolju, gdje je 1919. bio imenovan dekanom. Iako je nakon Trianonskoga ugovora imao mogućnost poslije razgraničenja prijeći u Kraljevinu SHS, ostao je uza svoj narod u Mađarskoj. Umro je u bajskoj bolnici 14. lipnja 1937. Pokopan je u Čavolju.
Široka kulturnoga interesa, bavio se književnim radom i osnivao čitaonice te folklorne i amaterske kazališne udruge. Uređivao je »polumisečnik« »Naše novine« u Subotici 1909. – 1910., surađivao još u »Nevenu« i subotičkoj »Danici«. Pokrenuo je 1924. godine u Budimpešti tjednik »Bunjevačke i šokačke novine« te kalendar »Danicu«, koji je izlazio do 1941. Pisao je crtice, novele, pripovijesti, pjesme, kazališne komade i razne članke. Objavljivao je i pod pseudonimom Čudomil, Čongradac i šifrom Čc.
Zanimljivo je da je pod pseudonimom Čudomil u Subotici 1912. izdao zbirku ljubavnih pjesama »Moje jadi«, iz koje je uglazbljena »Prid prozorom procvatala ruža«. Njegove pripovijetke i crtice obiluju humorističkim motivima. Među najboljim radovima ističe se »Prokleta tintaroška«, a tu su i »Svidodžba«, »Vađenje zuba«, »Čika Šaco«, »Baća Joso«, »Crvena država«, »Osramoćen bezobrazluk«, »Dobivena oklada«, »Putovanje«, »Nadmudrovao ih«, »Samožrtvovnost«, »Ne reci krivo svidočanstvo«, »Potop« i druge. Teme je crpio iz seoske i malovaroške sredine. Potresno je temu bračne vjernosti obradio u priči »Virno doba«. »Bunjevačkim majkama posvetio je više pripovijedaka. Gotovo svake godine on je u nekom bunjevačko-šokačkom listu, dva tjedna prije Božića, napisao po jednu pripovijetku pod naslovom Materice. To je lijepi bunjevački običaj koji se još i danas drži u bunjevačkim selima. Toga dana dijete slavi svoju ‘nanu’, a oko starijih majki okupljaju se sva njezina djeca i unuci, te nastaje pravo obiteljsko veselje. Materice su ujedno i blagdan obiteljskoga mira, pa se toga dana pomire i zavađena braća« (M. Mandić).
Svoju prvu pjesmu »Jesen« objavio je 1895. u »misečniku« »Nevenu«, rodoljubna zanosa: »A ti rode sladki sanak / Otkad snivaš? Davno već! / Hoće l’ i teb’ svanit danak / Dok snig vodom stane teć?« Poezija, pisana bunjevačkom ikavicom, većinom je svjetovnoga sadržaja, elegičnih, idiličko-romantičkih ili pak humorističkih naglasaka. »Izrazito je lirska i idiličnoga ugođaja pjesma ‘Anđeo i pastiri’, u kojoj ima i scenskih elemenata, pa se ta pjesma vjerojatno recitirala pred Božić« (S. Vulić). U Budimpešti su mu 1999. tiskana »Sabrana djela«, a više radova u zajedničkim zbirkama bunjevačkohrvatskih književnika.
Kolika je bila Petrešova važnost za život bunjevačkih Hrvata u okolnostima stalno prisutne izrazite ili latentne asimilacije govori nekrolog iz katoličkoga dnevnika »Hrvatske straže«: »Smrću Ivana Petreša hrvatski je narod izgubio jednog svog ustrajnog borca za narodna prava, jednog muža koji je zaboravljen i zapostavljen svoj život vezao za tužnu sudbinu potlačenoga naroda. Hrvati širom bačke ravnice duboko su potreseni nad svježim grobom svog ljubljenog pastira, prosvjetitelja i tješitelja. Najteži je udarac zadan Hrvatima-Bunjevcima i Šokcima u Mađarskoj. Oni su s Ivanom Petrešem izgubili svoj posljednji oslon i svoju takoreći jedinu nadu.« Srećom se i nakon njega našlo svjesnih rodoljuba, sve do danas. Nade uvijek ima.
