Župa Dobroga Pastira u istočnom zagrebačkom naselju Brestje, smještenom na ulazu u Sesvete, u svojim redovima ima Vesnu Škegro, zauzetu vjernicu, suprugu i majku petero djece. Ona je pastoralna vijećnica, redovita čitačica misnih čitanja i osoba na koju župa uvijek može računati. Raduje ju, kaže, aktivnost u župi kojoj se rado daje, bez obzira na sve svoje dužnosti na poslu i u obitelji. Živjeti sa župom naučila je od najranijih dana, zato joj je župa i danas matica, duhovno središte u kojem se osjeća prirodno i dobrodošlo.
Vesna je rođena 26. veljače 1969. u Petrovaradinu. Mama joj je bila Mila, djevojački Vuletić, iz sela Kazaginca, župa Rašeljke u duvanjskom kraju. Bila je domaćica, pokojna je od 2004. Vesnin tata Bože Crnković bio je iz Grabovice, susjedne župe. Bio je građevinski radnik i pokojni je od 2014. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju, vjenčali su se u Milinoj župi i smjestili se u selu Koritima s Božinim roditeljima. Tamo su živjeli desetak godina, do 1963. kada su, u potrazi za boljim životnim uvjetima, otišli u Petrovaradin. Godine 1974. obitelj se preselila u Zagreb u Trnovčicu u obiteljsku kuću. U njoj su roditelji bili do smrti, kao i baka, Božina mama. Blagoslovljeni su sa sedmero djece. Anica je najstarija, rođena je 1955. Umirovljena je medicinska sestra, živi u Sesvetama. Ima supruga, jedno dijete i troje unučadi. Pokojna Jaka bila je rođena 1957. Umrla je s devet mjeseci, a uzrok nije bio utvrđen. Luka je na svijet došao 1959. On je inženjer elektrotehnike, zaposlen u struci. Sa svojom obitelji u kojoj je šestero djece živi u obiteljskoj kući u Trnovčici. Ima i troje unučadi. Zatim je 1965. rođena Ružica. Ona je udana, ima troje djece, radi u poreznoj upravi, žive u obiteljskoj kući u Trnovčici. Nakon Ružice je rođena Vesna pa 1971. Tomislav. On je otac jednoga djeteta i nezaposlen je. I on, kao i najmlađi Darko, rođen 1972., sa starije dvoje braće i njihovim obiteljima živi u obiteljskoj kući u Trnovčici. Darko je neoženjen, a radi na naplati jednoga parkinga.
»Svi smo mi rasli u skladnoj katoličkoj obitelji«, pripovijeda Vesna. »Naša je mama bila posebna žena, miroljubiva, mirna, staložena, pobožna, nije dizala ton, za svakoga je pronalazila lijepu riječ. Uvijek je iz ljudi izvlačila dobro, bila je privržena kući i obitelji, rijetko je odlazila od doma, radila je u vrtu i bila je posvećena nama djeci. Tata je bio vojnički strog, kao mladić je imao crvenu knjižicu, ali ju je morao ostaviti kad se ženio. To je tražila mama. Najviše je radio u Njemačkoj. Nije bio grub prema nama djeci, volio nas je, ali smo se bojali njegove strogoće. Pod stare je dane popustio u strogoći. Mamu je jako poštivao, kao i svoju mamu. Tatu smo rjeđe viđali. Brat Luka ponekad je glumio tatu. A to znači da smo uvijek imali mušku ruku, bez obzira na to što tate nije bilo.«
»Roditelji su se dobro slagali, među njima se osjećala ljubav, premda se pred nama nikada nisu zagrlili i poljubili. Oni su se o svemu dogovarali u svojoj sobi. Našim je roditeljima nedostajalo petnaest dana da proslave zlatni pir. Majka je umrla, a mi smo iz Rima dobili papin blagoslov. Bolest je, nažalost, bila jača i brža. Uvijek sam se čudila kako su njih dvoje rodili tako različitu djecu. Iako smo dosta različiti, uvijek smo se uvažavali i poštivali. Svi smo u kontaktu, družimo se na obiteljskim događanjima, godišnjicama, svi smo i fizički blizu, nitko nije daleko otišao. Tijekom odrastanja posebno sam bila povezana sa sestrom Ružicom. Zajedno smo izlazile, prepirale se oko garderobe. Početkom Domovinskoga rata svi smo se posebno povezali. Brat Tomislav bio je pobjegao iz JNA. Javljeno nam je da iz Beograda dolazi u Zagreb. Jako smo se bojali za njegov život. Poslije je ušao u Hrvatsku vojsku. Regrutirana su bila sva trojica braće. A mi smo sestre bile aktivne u mjesnoj zajednici, spremne za pripomoć u obrani Dubrave. Roditelji su nas od malena odgajali u praktičnom katoličanstvu. A iz naše su obitelji i dvojica svećenika i jedna časna sestra. Ujaci su bili don Petar i Ilija Vuletić. Don Petar me krstio, vjenčao i bio na krštenju mojega najmlađega djeteta. A teta je Zita Vuletić u družbi Kćeri milosrđa. Sada je na službi u Blatu na Korčuli. Oni su nam bili duhovni uzori, a s tetom sam i danas povezana. U obitelji smo zajedno molili, posebno je baka puno molila s nama. Svi smo redovito išli na misu, slavili blagdane, to nas je veselilo. Sjećam se naših odlazaka u crkvu na Tekijama kada sam još živjela na Petrovaradinu. Premda ta sjećanja nisu brojna jer smo se preselili u Zagreb kad sam imala pet godina. Iz Petrovaradina se sjećam crkve, dvorišta, kumova.«
»Moj grad je ipak Zagreb, a kvart Trnovčica. U osnovnu sam školu išla u obližnji Dubec. Srbin nam je bio ravnatelj, musliman pedagog, nije bilo ugodno, ali smo sve odradili bez problema, znali smo što moramo i što hoćemo. Pioniri i omladinci ništa nam nisu značili. Bila sam odlična učenica. Društvo je bilo jako pozitivno, slična odgoja i uvjerenja kao i ja, profesori kako koji. Imala sam divnu profesoricu iz engleskoga, bila je posebna. Znala nas je i udariti, ali smo mi naučili. U tom su vremenu profesori smjeli udarati đake, a dobivali smo i ravnalom po prstima. I nijedan roditelj zbog toga nije dolazio u školu. Dodatno sam se u školi bavila atletikom. Na jednom sam krosu pala, jako sam se razbila i više se nisam javila.
Za srednju sam školu izabrala Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi u Križanićevoj ulici. Divno mi je bilo, tamo sam našla sebe, opustila sam se u društvu, u razredu je bilo dosta učenika koji su danas javni ljudi u hrvatskom društvu. U svemu smo bili zajedno. Redovito slavimo godišnjice mature, imamo i grupu na WhatsAppu. No puno je tih prijatelja iz razreda danas rastavljeno ili se uopće nije ženilo. A ja im kao udana majka petero djece dođem kao čudo. U nastavnom sam uspjehu bila vrlo dobra, voljela sam ići u školu, posebno sam voljela matematiku jer smo imali predivna profesora. Maturirala sam 1987. i upisala predškolski odgoj na Pedagoškoj akademiji. Nisam završila, odustala sam na drugoj godini. Zaljubila sam se, počela raditi preko student-servisa pa je studij trpio. Radila sam po štandovima, nasmrzavala sam se, bilo me je po buticima, čuvala sam djecu, što me posebno veselilo. Baš sam se pronalazila u djeci koju sam čuvala. Sve je to bilo na faksu poslije srednje škole.«
»Suprug i ja smo se upoznali u crkvi u Trnovčici 1989. Tada je on došao na studij u Zagreb. Stanovao je u Trnovčici, gdje je njegova obitelj imala kuću. U jednom je stančiću te kuće kao student živio sam. On je Konrad Škegro, rođen 1967. Rodom je iz Hamzića u općini Čitluk, završio je višu prometnu školu i radi kao voditelj tima u jednoj osiguravajućoj kući. Vjenčali smo se tijekom rata 1993. U Njemačkoj je on igrao nogomet. Nismo se puno viđali, ali smo znali da se želimo vjenčati. Bilo je to u njegovoj župi Čerin. Skrasili smo se u njegovu obiteljskom stančiću u Trnovčici. Još je neko vrijeme suprug igrao nogomet u Njemačkoj pa sam i ja neko vrijeme bila s njim. Htjeli smo se vratiti. Zato nam je prvo dijete rođeno u Hrvatskoj. Mirjam smo dobili 1994. Ona završava studij matematike na PMF-u, daje instrukcije preko student-servisa, radi u jednoj banci, ide u teretanu. Jako je dinamična osoba. Marta je na svijet došla 1996. Završila je preddiplomski na Učiteljskom fakultetu, i to predškolski odgoj, sada nastavlja zadnje dvije godine.
Čuva djecu, radi kao animatorica po rođendaonicama, aktivna je s mladima u župi. Veronika je rođena 1997. Završila je drugu godinu ekonomije. Radi kad god stigne preko student-servisa, tijekom godine zamata darove u jednoj poznatoj trgovini, a preko ljeta ode na sezonski posao. Komunikativna je i jako druželjubiva. Zvonimir nam je stigao 2000. Ide u 4. razred srednje ekonomske škole u Maksimiru u Zagrebu, igra nogomet od pete godine, bio je u Dinamu, sada je u NK Zagreb. Najmlađega Anđela dobili smo 2008. Učenik je 4. razreda Osnovne škole Brestje, i on igra nogomet u NK Zagreb. Suprug i ja smo s četvero djece živjeli u stanu kuće od 56 kvadrata do 2005. Onda smo se preselili u Brestje u stan od 92 kvadrata u kojem smo danas. Tu nam je rođen Anđelo. Zasad nam je dobro i mislimo ostati tu gdje jesmo. Kad sam ja počela rađati, suprug je igrao nogomet ili je radio. A ja sam bila doma i podizala djecu.«
»Zaposlila sam se 2003. nakon što sam rodila Zvonimira. I to u osiguranju, zajedno s mužem. U tom sam poslu i danas. Zahvalna sam na daru majčinstva. Kao dijete i djevojka maštala sam kako ću biti mama. Od ranih sam dana željela roditi curicu koja će se zvati Mirjam. To sam, hvala Bogu, i ostvarila. Djeca su nam zdrava i dobra. Odgajamo ih primjerom, načinom života. Oni to lijepo prihvaćaju i vraćaju nam dobrim rezultatima. Nadam se da će tako i ostati. Naglašavamo važnost poštivanja sebe i odrasloga. Nama dijete nikad nije odbrusilo, odrješito odgovorilo. Bili smo vezani uz bake i djedove, i njih smo tako učili. Udala sam se jako dobro. Muž me poštuje kao osobu. Govorio mi je da kroz mene gleda i svoje tri sestre. A njima je želio sve najbolje. On je jedini sin u obitelji. Njegova me obitelj prihvatila. Suprug i ja smo ove godine proslavili srebrni pir, i to u Nedjelji braka u veljači, kada se i inače u našoj župi obnavljaju obljetnice 10, 15, 20 i više godina braka. Mislim da moj Kono i ja imamo uspješan brak jer su nam temeljne vrijednosti jednake: prakticiranje vjere, odgoj djece, otvorenost i prihvaćanje novoga života, a naši različiti karakteri, moja smirenost i njegova vječita užurbanost i akcija dovode do zlatne sredine koja odlično funkcionira. Preko tjedna se naša obitelj slabo viđa jer smo raspršeni na sve strane, zato nam je važan nedjeljni ručak. Pokušavamo se tada zajedno družiti, razgovarati, planirati, rješavati probleme, ti su naši dogovori nedjeljom na tjednoj bazi. Svima nam taj zajednički nedjeljni susret puno znači.«
»Od početaka braka nastavili smo razvijati naše odnose koje smo od ranije imali sa župnim zajednicama u kojima smo živjeli. Bili smo povezani sa župom u Trnovčici. Kao mladi imali smo dobro društvo, susretali smo se, čitala sam u crkvi od djetinjstva. U župi smo organizirali predstave, išli na dočeke nove godine preko Taizea, to nam je bilo predivno iskustvo. A onda kad sam se udala i počela rađati, povukla sam se iz crkvenih aktivnosti, nisam stizala. S preseljenjem u Brestje, kad su djeca poodrasla, najprije sam se angažirala uz djecu i njihove sakramente. Kao obitelj smo i danas često svi skupa na misi. Počela sam čitati na misi, prošla sam tečaj edukacije za čitače, prije dvije godine ušla sam u pastoralno vijeće. Ne čitam samo na redovitim misama, nego i na raznim svečanostima. Imala sam čast čitati i na jednom župnom hodočašću u katedrali. Mi se čitači sastajemo jedanput mjesečno s našom voditeljicom Božicom Pintarić kada rezimiramo protekli mjesec i pripremimo se za nadolazeći, a pogotovo ako nam dolaze veliki blagdani ili župni blagdan, procesije ili slično, pa dijelimo čitanja. Na tim susretima provodimo vježbe opuštanja, govorne vježbe, bude nam jako lijepo. Samo da nas je više, bilo bi još ljepše. Angažiram se oko organizacije biblijskoga bdjenja, išla sam na obiteljsku zajednicu, kao obitelj volimo poći na župna hodočašća, ali uskočim i u akciju čišćenja crkve kada zatreba.
U pastoralnom se vijeću sastajemo prema potrebi. Dogovaramo svečanosti proslave blagdana, pastoralne sadržaje, podijelimo zaduženja. Mislim da mogu i više. Djeca su veća pa mogu. Posljednjih devet godina župnik nam je u Brestju bio Ivan Filipčić. Žao nam je svima što odlazi. Ali će nam biti drago da i drugi ljudi osjete njegovu dobrotu i nježnost. Nadamo se također da ćemo u dobrom tonu nastaviti s novim mladim župnikom Zlatkom Pavetićem koji nam je upravo stigao. Kako sam praktična vjernica i majka petero djece, odlučila sam postati edukatorica u Teen star projektu koji upravo polazim. Riječ je o programu cjelovitoga spolnoga odgoja. Vidim kroz odgoj djece koliko je to bitno, a na tome se premalo radi. Osobno mi sva ta povezanost sa župom, taj moj župni angažman, puno znači. Drago mi je da su me prepoznali. Svjedočim da se i s puno djece može djelovati u Crkvi, župi. Moje su veze s Crkvom od malena pa mi je život sa župom nešto najnormalnije, sasvim prirodno. Lako je nama koji imamo vjeru, mi nikad nismo sami, znamo da je Bog uz nas pa nam je vezati se uz Crkvu nešto sasvim normalno. Ne znam kako bi mi bilo da nemam taj svoj izvor.«
