Temeljna premisa izlaganja prof. dr. Rogića jesu duboki povijesni korijeni hrvatskoga iseljavanja, koji sežu u 19. i 20. stoljeće, kada je hrvatsko društvo prolazilo kroz dva razdoblja modernizacije. U tim procesima došlo je do »raskola populacije«, što znači da je u domovini ostalo tek 60 posto populacije, a ostatak se iselio te kao takav čini iseljenu Hrvatsku. Važan činitelj koji je povijesno oblikovao proces iseljavanja Hrvata jest geopolitički pritisak koji je dolazio iz apeninsko-alpskoga, panonskoga i balkanskoga prostora. Riječ je o pritiscima koji su težili asimilaciji i redukciji hrvatskoga identiteta, pa je jedan od oblika otpora bio i proces iseljavanja, najprije u zemlje dviju Amerika, kasnije i u Europu. Postoje i tri »stara nova« činitelja iseljavanja, među kojima je prvi nepovjerenje u politički sektor koje je u kontinuitetu prisutno iz hrvatske prošlosti sve do današnjih dana. Najzornije je ono vidljivo u činjenici da 50 posto odrasloga stanovništva danas ne izlazi na izbore, što govori o »gubitku povjerenja u racionalnost izbora kao mehanizma političkoga poboljšanja prilika«, istaknuo je prof. dr. Rogić. Na tom se tragu, kao i na temelju niza indikacija, može govoriti i o Hrvatskoj kao »zarobljenoj državi«, odnosno državi u kojoj institucijska struktura nije optimalna u odnosu na nacionalne i društvene ciljeve, koji se rješavaju iseljavanjem.
Drugi »stari novi« činitelj iseljavanja jest siromaštvo. No danas se osim mladih iseljavaju i zaposleni, a uzrok toga je nemogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici. »Možemo raditi 200 godina, ali uvijek ćemo ostati u istim uvjetima i s istim mogućnostima i istima manjkom prihoda«, dodao je prof. dr. Rogić. Čvrsto prisutne egalitarne tendencije među članovima hrvatskoga društva mogu biti tek dio odgovora jer postoji i problem prisutnosti međunarodnih korporacija koje, iako djeluju u Hrvatskoj, kapital ne ulažu u njezine razvojne procese, nego se on odlijeva u matične zemlje. No unatoč takvu nezavidnu stanju, ulice hrvatskih gradova u posljednjih 30 godina nisu zabilježile nešto što bi se moglo nazvati socijalnim neredima. Jedan od »amortizera« je razvijen turistički sektor koji omogućava krpanje proračunskih rupa, a uz njega je vezana i siva zona gospodarstva, upozorio je prof. dr. Rogić. Drugi je »amortizer« velika količina doznaka iz inozemstva koja čini tri do pet posto hrvatskoga proračuna. Među suvremenim činiteljima iseljavanja prof. dr. Rogić je istaknuo problem nepostojanja ozbiljnih institucija koje bi se bavile hrvatskim iseljeništvom.
»Nema banaka, nema agencija, ne postoji ni jedan ozbiljan institucijski mehanizam koji može artikulirati određene suradničke spojeve između dvije raskoljene Hrvatske«, upozorio je, posebno se obrativši političkim akterima.
Poznato je da su službeni podatci o broju iseljenih iz Hrvatske često nerealni i neprecizni jer, primjerice mnogi se odseljeni ne odjave na MUP-u pa se službene statistike ne mogu rabiti za spoznavanje stvarnih razmjera suvremenoga iseljavanja iz Hrvatske. Ipak golem nerazmjer između hrvatskih službenih statistika i brojaka zemalja u koje se Hrvati masovno iseljavaju bila je jedna od tema koje su posebno odjeknule iz predavanja prof. dr. Pokosa, demografa s Instituta »Ivo Pilar«. Tako se, primjerice, prema podatcima Državnoga zavoda za statistiku 2014. iz Hrvatske u Irsku iselio 131 stanovnik Hrvatske, a prema irskim podatcima o doseljenima (dobivenim na temelju broja PPSN – potrebnoga za ostvarivanje prava na zapošljavanje, zdravstvo, prijevoz…) riječ je o 2224 osobe. Iduće, 2015. godine hrvatske statistike bilježe 265 iseljenih stanovnika, a irske 4342. Nadalje, 2016. godine, umjesto hrvatskih 1917 iseljenih na »zeleni otok«, irske službe bilježe 5312. I do 2020. godine hrvatski su brojevi iseljenih u pravilu upola manji od onih irskih.
U izlaganju prof. dr. Pokosa bilo je i podataka od kojih su se okupljeni u prostranom hodniku HBK-a uistinu mogli »naježiti« od nelagode, kao što je tablica s brojem iseljenih u Njemačku od 2011. do 2020. godine. Zaključno s posljednjim danom 2020. godine, njemačke statistike bilježe 426 845 hrvatskih građana, čemu je tijekom prošloga desetljeća u nekim godinama prethodilo od 18 do čak 50 tisuća doseljenih hrvatskih stanovnika godišnje u Njemačku. Nerealne su i tvrdnje vladajućih da je 2020. »usporeno« iseljavanje – čemu je jedini razlog bila pandemija koronavirusa – rekao je predavač, a u izlaganju je među ostalim spomenuo i velik porast iseljenih u Njemačku u najmlađoj dobnoj skupini, onih do 15 godina, što su podatci koji nisu bili bilježeni tijekom ranijih valova iseljavanja.
Iz geostrateške perspektive zabrinjavajuća je i činjenica da su hrvatske općine uz granicu s BiH i Srbijom često one koje su označene crvenom bojom kada je riječ o udjelu stanovnika odseljenih u inozemstvo, što taj prostor čini i »mekim trbuhom« Hrvatske. Uzevši u obzir i okolnosti smanjene rodnosti, prirodnoga pada, depopulacije i ubrzanoga starenja stanovništva, aktualni iseljenički val (započet krizom 2008. i ubrzan ulaskom u EU 2013. godine) može se smatrati najnepovoljnijim emigracijskim valom u usporedbi s ranijima tijekom hrvatske povijesti, objasnio je u plenarnom izlaganju prof. dr. Pokos.
Kakav je bio odgovor Crkve u Hrvatskoj na iseljavanje i kako izgleda njezina pastoralna skrb dijelom je na prvom panelu odgovorio dr. Adolf Polegubić, a podrobnije informacije u popodnevnom panelu dao je ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu dr. Tomislav Markić. Pastoral hrvatskih iseljenika ne suočava se sa za modernost uobičajenim pitanjima poput aktualizacije poruke evanđelja mlađim generacijama, nego i s izazovima koji katehizaciju stavljaju i u kontekst međukulturne komunikacije, objasnio je dr. Markić. Dušobrižništvo je danas za Hrvate u inozemstvu djelatno u 20 zemalja s ukupno 189 pastoralnih prisutnosti podijeljenih u deset pastoralnih područja, od zemalja Europe i dviju Amerika sve do Novoga Zelanda. U djelokrug hrvatske inozemne pastve ne spadaju samo duhovna pitanja, nego i ona poput održavanja živim sna o povratku u domovinu, dodao je dr. Markić. Župnik hrvatske katoličke misije u Münchenu fra Petar Klapež, franjevac provincije Presvetoga Otkupitelja, podijelio je svoja osobna iskustva o pastoralnom radu s Hrvatima u glavnom gradu »najkatoličkije« njemačke regije. »Život u Njemačkoj donosi mnogo toga, ali dom je ipak dom«, riječi su kojima je zaključio izlaganje fra Petar.
