Temeljna pitanja vezana uz migracije, koja su kasnije proširivana u radu u manjim skupinama, takozvanim panelima, postavljena su, u subotu 23. listopada ujutro, na prvom od dvaju plenarnih predavanja o migracijama, koje je održao dr. Neven Šimac.
Dr. Šimac je pojasnio pojmovnu i međunarodnopravnu razliku između migranata s jedne te izbjeglica i azilanata s druge strane. Dok je migrant generički pojam te migranti općenito ne uživaju međunarodnopravnu zaštitu, izbjeglice i azilanti jasno su pravno definirane skupine koje štite međunarodnopravni dokumenti, poglavito Ženevska konvencija iz 1951. godine. Riječ je o osobama čije bi vraćanje u zemlje podrijetla značilo izložiti ih velikoj, često i smrtnoj pogibelji. U Hrvatskoj je prošle godine bilo 1548 ljudi koji su najavili traženje azila, tj. službenoga priznanja statusa izbjeglice, a u kriznoj 2016. godini bilo ih je 2158. No vrlo mali udio njih uistinu traži azil, a od onih koji ga traže vrlo mali dio ga dobiva. Razlog je što Hrvatska nije dio schengenskoga prostora, tj. prostora slobodnoga kretanja unutar članica EU-a.
Tu je dr. Šimac prisutne suočio sa svojim prvim velikim pitanjem. »Je li mudro da država koja ima 1000 kilometara kopnenih granica s BiH, 350 kilometara s Vojvodinom, 20-ak kilometara sa Crnom Gorom… pomorsku granicu s Italijom od 950 kilometara, ulazi u schengenski prostor? Treba znati da je granica između Vojvodine i Mađarske već fizički ograđena, a da se i Slovenija već u velikoj mjeri fizički ogradila od Hrvatske. Je li mudro u ovom trenutku htjeti ući u taj prostor? (…) Zar ćemo opet postati graničari? Hoćemo li opet postati vojna krajina? Je li to naša neka povijesna sudbina?« Pritisak će sigurno biti velik. To pitanje treba čitati i u kontekstu pravila EU-a koja su još na snazi, prema kojima se azil može zatražiti samo u zemlji prvoga ulaska u schengenski prostor.
Dr. Šimac govorio je i o drugim pitanjima kao što su ljudske sudbine na migrantskim putovima, nespremnost poštovanja načela solidarnosti unutar EU-a, sebičnoj europskoj politici koja privlači migrante koji su potrebni bogatim europskim zemljama, čime slabe njihove matične zemlje. Svoje je predavanje zaključio s nekoliko pitanja, od kojih možda najteže glasi: »Ako se sjetimo one Stvoriteljeve: ‘Plodite se i množite, napunite zemlju i sebi je podložite’, poštuje li to današnja Europa i Hrvatska? (…) Jesu li baš nama zauvijek dani ovi ‘ostatci ostataka nekad slavnoga hrvatskoga kraljevstva’; samo nama, ili nam ih valja dijeliti s drugima koji nemaju svoje zemlje, polja, šuma i mora?«
Drugo plenarno predavanje, koje je održao pročelnik Centra za promicanje socijalnoga nauka Crkve dr. Stjepan Baloban, odnosilo se na »noviji crkveni pogled na migracije«. Dr. Baloban pokazao je da je Crkva bila dosljedna u pastoralnom praćenju katolika koji su se odselili u druge zemlje, a to je nastojanje s jačanjem migracija u 20. stoljeću postajalo sve snažnije. Taj pastoralni rad pratilo je i teološko promišljanje, odnosno razvoj socijalnoga nauka Crkve koji se uz ostala pitanja bavi i migracijama te ne prestaje biti oruđe za ispravan pristup migracijskim pitanjima.
Dr. Baloban se pozabavio i dobro poznatim stajalištem pape Franje o migracijama. »Je li riječ o potpuno novom pogledu Katoličke Crkve na migracije ili je riječ samo o posebnom doprinosu sadašnjega Pape veoma važnoj problematici migracija?« upitao je predavač.
Prema njemu, odgovor je s jedne strane jednostavan jer Papa čini ono što je Crkva uvijek činila, ali je i kompliciran, jer papa Franjo tu skrb izražava na drugačiji način od svojih prethodnika, što ne nailazi uvijek na simpatije u zemljama u koje migranti dolaze ili kroz koje prolaze. »To je slučaj s katolicima Hrvatima koji su, prema mojem mišljenju, s pravom očekivali da će papa Franjo svetim proglasiti blaženoga Alojzija Stepinca i zbog te situacije ne gledaju uvijek blagonaklono na poruke i geste sadašnjega Pape pod raznim vidovima«, rekao je prof. dr. Baloban. Pitanje migranata po njemu treba gledati unutar općega Papina stremljena k »siromašnoj Crkvi«, Crkvi koja je uvijek na strani potlačenih, kao i velikoga širenja migracijskoga fenomena u godinama pontifikata pape Franje. Svojim riječima i gestama on »postaje glasom savjesti svekolikoga čovječanstva, savjesti koja se ne da ušutkati«. »Papa se služi socijalnim govorom Crkve i tako ponovno na problematici migracija otkriva bogat sadržaj socijalnoga nauka Crkve«, zaključio je dr. Baloban.
Rasprava koja je slijedila nakon plenarnih predavanja iznijela je, među ostalim, dva diferencirana stajališta. Tako je voditelj Isusovačke službe za izbjeglice o. Stanko Perica iznio dvije teze koje je, uz iznošenje brojnih podataka, zastupao kasnije kao predavač na jednom panelu. Doveo je, naime, u pitanje tvrdnju o manjku solidarnosti zemalja Višegradske skupine jer je Hrvatska priznala status izbjeglica (azil ili supsidijarnu zaštitu) daleko manjemu broju osoba od tih zemalja (prošle godine samo 42). Osim toga, o. Perica je postavio pitanje ne bi li Hrvatska u tim ljudima mogla prepoznati priliku, a ne samo problem. Na neki je način suprotne argumente iznio demograf dr. Stjepan Šterc, prema kojemu »ne postoje slobodne migracije«. Hrvatska se, nadalje, prije svega mora usredotočiti na politike povratka i povezanosti s vlastitim iseljenicima. Dr. Šterc je također postavio problem naznaka o planskom preseljenju stanovništva u dijelove Europe kako bi ju se destabiliziralo. I on je upozorio da postoji realna opasnost da Hrvatska postane svojevrsni »hot spot«, sabirni centar za izbjeglice. »Bosna i Hercegovina to već jest«, rekao je demograf.
Razmatranje o migracijama nastavljeno je na dva panela. Na prvom je dr. Tomislav Kovač održao predavanje »Migracije, islam i islamizam«. Utjecaj klimatskih promjena na migracije približio je sudionicima akademik Mirko Orlić, a o »migracijama koje su mijenjale svijet« govorio je mr. Darko Rapić.
Na popodnevnom je panelu različite migracijske politike predstavio dr. Jakov Žižić, a predavanje o »hrvatskom iskustvu s novim migracijama« o. Perica. Dok se većina pitanja u raspravi na tom drugom panelu odnosila upravo na migrante i izbjeglice koji dolaze u Hrvatsku i na procedure koje prolaze, na prvom je panelu dominiralo pitanje islama u Europi. Predavač dr. Kovač izrazio je, među ostalim, zabrinutost zbog novijih fenomena rađanja islamskoga fundamentalizma, prijezira prema zapadnoj kulturi i zemljama, separatizma i getoizacije. No strah od tih fenomena ne smije biti pokretač djelovanja, nego treba među muslimanima tražiti partnere za dijalog, smatra Kovač. Nešto drugačije stajalište iznio je, međutim, dr. fra Luka Marković, rekavši: »Do sada se u Europi govorilo da mi moramo naučiti živjeti s muslimanima. No sada je vrijeme da im se poruči: ‘Vi morate naučiti živjeti s nama.’«
