Tko traži anđela među zvijezdama, bolje će se provesti ako je dobrodušan ljubitelj slavnih nego ako je astronom s teološkim sklonostima. Naime, anđeoskim imenom uresila se tek odrazna maglica NGC 2170 u zviježđu Jednoroga te emisijska maglica Sh 2-106 u zviježđu Labuda, a nadimak »Anđeoska krila« dobio je sudar galaksija u sustavu VV 689 zviježđa Lava. Za razliku od noćnoga, biblijsko je nebo osuto anđeoskim likovima. Naime, »zvijezde svjetlosne« – koje sa suncem i mjesecom tvore »svu nebesku vojsku« – za svetoga pisca nisu tek nežive gromade užarenoga kamenja nego »anđeli svjetla« sazdani »dahom usta Gospodnjih«. Unatoč njihovoj neizbrojivosti, Bog nad Vojskama »određuje im broj« i zove ih »po imenu« dok se one njegovu imenu klanjaju, kliču njegovu djelu i veselo mu »sjaju na svojim postajama«. Taj Baruhov opis dopušta da se i u betlehemskoj zvijezdi što »izlazi«, »iđaše«, »stiže i zaustavi se« prepozna nebeskoga glasnika.
Osim nesvakidašnjega lutanja zvijezde, na anđeosku intervenciju upućuje i upozorenje koje su mudraci s istoka nakon poklonstva Djetiću primili u snu. Unatoč tomu, u zvijezdi je anđela razabrao tek američki simbolist koji je snivanju bio odan koliko i lutanju.
Elihu Vedder betlehemsku je zvijezdu na istoimenom ulju na platnu okružio »oblakom svjedoka«, povezujući tako Matejev evanđeoski izvještaj s »mnoštvom poput zvijezda nebeskih« iz Poslanice Hebrejima, koje je po vjeri iščekivalo dolazak »Početnika vjere«. No čak i da se povrh oblaka ne nazre silueta Božjega glasnika čije su »ruke i noge poput mjedi uglađene«, lako je u oblaku prepoznati ogrtač »snažnoga anđela« čije »lice kao sunce« i u Otkrivenju najavljuje dolazak Pomazanika. Ipak, »američki vizionar« koji se pleneru učio od talijanskih Macchiaiolija betlehemski pejzaž nije uronio u noćnu tamu, nego u vedrinu. »Sklon sam vidjeti u stvarima više negoli je vidljivo oku.«
»U mojoj je duši otkrio nešto što su samo Bog i on mogli znati«, opisao je Luigi Variara pogled svetoga Ivana Bosca koji ga je nagnao da pristupi salezijancima. Osjećaj s kojim je pak dočekao ponudu za odlazak u misiju u Kolumbiju talijanski blaženik – umro 1923., kao i Vedder – oslikao je neobičnom vedrinom: »Radost koja mi se činila kao san.« Naime, malo bi ljudi snom opisalo skrb za osamstotinjak gubavaca »grada bola« Agua de Dios. No »anđeosko stvorenje« nije se zadovoljilo time da malene bolesnike okuplja u misijskom orkestru i u pobožnom Društvu svetoga Alojzija. Boli koje je razabrao u tami ispovjedaonice – gdje bi provodio i pet sati dnevno – Variaru su potaknule da ustanovi prvu redovničku družbu za gubavce. A kada ga je i samoga guba kože i klevete odvojila od sestara Presvetih Srdaca Isusa i Marije, blaženik nije zalutao u tami. »Koliko se radujem nebu! Svi ćemo biti ondje i bit ćemo vječno sretni.« Kao zvijezde.
