»Karizmatski pokret i obnova u Duhu u Katoličkoj Crkvi. Fenomenološka analiza i pastoralne smjernice«, puni je naziv dokumenta koji je donijelo Vijeće Hrvatske biskupske konferencije (HBK) za nauk vjere na svojoj redovitoj sjednici održanoj 24. lipnja u Sisku, pod predsjedanjem sisačkoga biskupa Vlade Košića. Riječ je o dokumentu koji se odnosi na pitanja s kojima se susreću bilo vjernici u svakodnevnom življenju svoje vjere bilo crkveni pastiri, biskupi i svećenici, u svojem radu s vjernicima.
Temeljni ciljevi dokumenta opisani su u prvoj točki uvoda. Karizmatski pokret je prije svega »realnost«. Temeljno pozitivno raspoloženje dokumenta otkriva već druga rečenica koja kaže da on »donosi puno dobrih plodova u promicanju nove evangelizacije« (koja se u Crkvi, barem na Zapadu, nameće kao prioritet). No odmah se nakon toga kaže da je riječ o »svojevrsnoj novosti« te da ne čudi da su se glede nje »pojavila i kontroverzna pitanja na koja treba odgovoriti iz perspektive dogmatske i pastoralne teologije kao i zdrave psihologije«. Dok jedni u karizmatskom pokretu prepoznaju »znak nade za novo nadahnuće i polet Crkve«, drugi vide »neke opasnosti« od kojih treba »zaštititi one vjernike koji se olako i nekritički oduševljavaju ovom pojavom«. Dokument si očito u zadaću stavlja oboje.
Uvod nastavlja iznošenjem načelnoga teološkoga temelja postojanja i uloge karizma u Crkvi, dogmatske konstitucije o Crkvi »Lumen gentium« koja naziva karizme »konstitutivnim elementom Crkve«. Citira se br. 4 spomenute konstitucije koji govori o Duhu Svetom koji, među ostalim, »oprema« Crkvu »različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima« te ju »resi svojim plodovima«.
Dokument u uvodu iznosi i pretpovijest karizmatskoga pokreta, njegove korijene u ozračju protestantskih tradicija, a njegov se početak u Katoličkoj Crkvi utvrđuje sa 1967. godinom. No korijeni mu sežu bar sedamdesetak godina prije toga: papa Lav XIII. uveo je trajnu devetnicu Duhu Svetomu – s posebnom nakanom da katolici na Duhove mole za ujedinjenje kršćana – te o Njemu piše encikliku (»Divinum illud munus«, 1897. godine); godine 1901. Duhu Svetomu posvetio je 20. stoljeće. »Karizmatski pokret u Katoličkoj Crkvi naišao je na dobar prijem, jer su njezini članovi ostali duboko privrženi svojoj Crkvi, tako da je Biskupska konferencija Latinske Amerike već 1973. godine ‘preporučila svojim svećenicima da aktivno sudjeluju u karizmatskim zajedničkim molitvama’«, kaže se odmah u uvodu dokumenta.
Dokument ima osam kratkih poglavlja. U njima najprije prikazuje katolički pokret u svijetu i u Hrvatskoj (1. i 2. poglavlje), u trećem poglavlju odgovara na naslovno pitanje »Treba li Katolička Crkva karizmatsku obnovu«, u četvrtom se govori o karizmama u nauku sv. Pavla, a u petom i po opsegu najdužem poglavlju obrađuju se važniji pojmovi u karizmatskoj obnovi. U šestom se poglavlju dokument počinje usmjeravati prema zaključku, upućujući na »nejasnoće i poteškoće vezane uz karizmatsku obnovu i pokrete«, u sedmom se iznose »kriteriji za razlučivanje karizmatskih pokreta«, a osmo donosi »načela Crkve« za njihovo ispravno djelovanje.
»Obnovi i u našem vremenu nove Duhove u Crkvi!« – tim zazivom pape Ivana XXIII. dokument počinje prikaz katoličkoga karizmatskoga pokreta, još ga jednom smještajući, u skladu s naukom Drugoga vatikanskoga koncila, u djelovanje Duha Svetoga koji izgrađuje i vodi Crkvu »različitim hijerarhijskim i karizmatskim darovima«. To znači da na taj način »Duh Sveti uvijek obnavlja evangelizacijsko i misionarsko poslanje Crkve«, kaže se u dokumentu, koji odmah dolazi do središnje nakane pontifikata pape Franje. »U taj kontekst treba staviti i karizmatski pokret u kojem prevladavaju laici, odnosno ‘Crkva koja izlazi’, koja je bliska svakomu vjerniku na periferiji Crkve. Papa Franjo naglašava da Crkva treba biti uz ljude koji su u nevolji, prepoznati njihove konkretne poteškoće i njima, tamo gdje jesu, posvjedočiti Božju milosrdnu ljubav. U tom smislu treba promatrati i nove karizmatske pokrete kao izvor za obnovu Crkve i njezina misijskoga i evangelizacijskoga poslanja«, stoji u dokumentu.
»Karizmatski pokret u Katoličkoj Crkvi, poznat i pod imenom Katolička udruga ‘Obnova u Duhu Svetom’, nastao je neposredno nakon Drugoga vatikanskoga koncila. Sa sveučilišta Duquesne u SAD-u karizmatski se pokret proširio kasnije po cijelom svijetu«, kaže se u dokumentu. Spominje se Drugi međunarodni kongres katoličkoga karizmatskoga pokreta u Rimu 1975. godine, s deset tisuća sudionika iz 60 zemalja. Papa Pavao VI. tada je ustvrdio da je pokret Obnove u Duhu Svetom »prilika za Crkvu i za svijet«. Danas se procjenjuje da pokret obuhvaća oko 200 milijuna članova, što znači da u njemu sudjeluje gotovo svaki šesti katolik, i da djeluje u većini zemalja svijeta. Dokument podosta iscrpno predstavlja i središnji ured karizmatskoga pokreta koji se nalazi u Vatikanu, a danas djeluje pod nazivom Međunarodna služba Katoličke karizmatske obnove (»Catholic Charismatic Renewal International Service« – CHARIS).
Predstavljajući karizmatski pokret u Hrvatskoj, Komisija HBK-a za nauk vjere kaže da on »nema službenoga utemeljitelja«, ali kao najzaslužnije pojedince za njegovo širenje spominje svećenike Tomislava Ivančića i fra Zvjezdana Linića. Dokument navodi i važnije godine tijekom kojih je karizmatski pokret postupno i službeno urastao, i još uvijek urasta, u život Crkve. »Katolička Karizmatska Obnova u Duhu Svetomu započela je sa svojim organiziranim radom 2002. godine kad je formirana Koordinacija u koju su ušli duhovnici i voditelji raznih molitvenih zajednica u Hrvatskoj«, kaže se. Potom se navodi da su neke (nad)biskupije registrirale svoje karizmatske zajednice: Zagrebačka nadbiskupija 2004. godine pod imenom Obnova u Duhu Svetomu, Splitsko makarska nadbiskupija (2010./2011.) pod imenom Koordinacija karizmatskih zajednica, a pod istim su imenom karizmatici registrirani i u Gospićko-senjskoj biskupiji. Ostale zajednice, odnosno njihove koordinacije, nastaju po metropolijama.
Godine 2005. sastavljene su »Teološko pastoralne smjernice za karizmatske molitvene zajednice«, a godine 2016. u Mariji Bistrici, na prvom nacionalnom susretu voditelja karizmatskih zajednica, osnovana je Nacionalna koordinacija (danas pod nazivom Nacionalna služba zajedništva katoličke karizmatske obnove u Duhu – NSZ KKODS). Službu je priznao ICCRS (međunarodna služba u Vatikanu). Katolička karizmatska obnova Hrvatske okuplja oko 3500 ljudi u 80 karizmatskih zajednica u Hrvatskoj, u četiri podružnice Hrvata u Njemačkoj i Austriji te dvadesetak karizmatskih zajednica u BiH. »Razvijeni su razni apostolati, ali i vrlo važna formacija ljudi koja uključuje općeljudsku, teološku i karizmatsku dimenziju kao i dimenziju služenja-poslanja kroz više različitih programa za različite stadije formacije: obraćenik, učenik, radnik, voditelj«, kaže se u dokumentu. Dokument donosi i načela po kojima se ravna Nacionalna služba zajedništva. Na prvom je mjestu poslušnost Crkvi, koja se očituje kroz »redoviti kontakt« sa župnicima i po potrebi biskupima. Drugo je načelo »otvorenost za suradnju«, koja se očituje kroz zajedničko promišljanje formacije članova, organizacije, pastoralnoga djelovanja i drugih projekata s nacionalnim predstavničkim tijelima NSZ-a, a i kroz »sudjelovanje u radu tijela NSZ-a«.
NASTAVLJA SE
