Kažu da tko se rodi u Davoru, odmah zna pjevati i plivati. To pitomo posavsko selo s duboko življenom vjerom nekada su zvali i »selo lađara«. Danas ih je sve manje. Sedamdesetogodišnji Vinko Gelemanović zadnji je davorački graditelj drvenih čamaca, što je razlog za susret s njim jer stari zanati ne smiju pasti u zaborav.
Sava je Davorcima oduvijek i »majka i maćeha«, ali ne mogu bez nje. Gelemanović tvrdi da je najljepše živjeti u Davoru i kada bi se ponovno rodio, opet bi ostao u svom selu.
Još dok mu je otac gradio »čeke« u nedalekoj šumi Radinje, već je, gledajući njega, u mislima radio poveznicu s izgradnjom čamaca. Gelemanović je kasnije bio lađar, pripravnik za brodskoga krmara, a položio je ispit i za brodovođu. Godinama je plovio Savom, Dunavom, pa opet Savom, i taj šum valova, ljuljanje lađa, pjesma davoračka, skladna (a gotovo na svakoj lađi bilo je Davoraca koji su znali pjevati), toliko su zaokupljali Vinka da je najprije kupio čamac, a onda ih je sam izgradio stotinjak, uz njih više od 200 vesala.
Dok je bio lađar, radio bi 15 dana, a 15 dana bio je kod kuće. Kroz to vrijeme »vadio« je šljunak iz Save i Vrbasa, od prodaje nabavljao materijal za gradnju kuće. Sam je, uz pomoć rodbine, izgradio svoju kuću, a uz nju, izgradio je još pedesetak objekata – što kuća, što zgrada. Zatim se mogao posvetiti izgradnji drvenih čamaca.
»Najbolji su čamci od hrastovine, ali znao sam ih izrađivati i od vrbe te od jelovine, a najbolja vesla bila su ona od jasena. Čamac je trebalo zaštititi od propuštanja vode i od vanjskih utjecaja. Bilo je žuljeva, izudaranih nokata, ali užitak je bio velik. Najduži čamac koji sam napravio bio je dug 8,5 m. Naučio sam plesti i mrežu gledajući mamu dok bi necala, samo sam ja rabio ribarski konac, a tehnika je ista. Sada se uz savsku obalu može vidjeti još desetak drvenih čamaca, a nekada ih je bilo puno više. Sjećam se i tri davoračka mlina na Savi, ali sve se promijenilo, kao i način života.«
Gelemanović je sam izradio i četvera kompletna zaprežna kola, a posebno još pedesetak kotača, i kaže: nije bilo lako. Možda je najteže napraviti dobre kotače, no svladao je i to.
Život ga nije mazio. Supruzi i njemu Bog je podario šestero djece, tri sina i tri kćeri, a kad su ih podigli na noge, Gospodin je njegovu suprugu pozvao k sebi. No djeca ga obilaze, pa s njima prebire uspomene.
Prisjeća se Gelemanović i svoga dobrovoljnoga rada na župnoj crkvi u Davoru osamdesetih. Dok je bio u radnom odnosu, slobodne dane bi, zajedno s drugim vjernicima, provodio na dogradnji crkve, obavljajući zidarske radove. Dvojica sinova bila su poslužitelji kod oltara – ministranti, najstarija kći pjevala je u crkvenom zboru, a članovi njegove obitelji bili su i čitači. Tako su na neki način pomalo ugradili sebe u objekt, ali i u »živu Crkvu«.
