Župa sv. Antuna Padovanskoga u Fužinama među najangažiranijim vjernicima ima Vinka Račkoga, pastoralnoga i ekonomskoga vijećnika koji svim svojim silama nastoji pridonositi rastu vjerničke zajednice u kojoj živi, posebice očuvanju vjerničke kulturne baštine. Vrata u kojima živi filijala su fužinske župe, ali on se jednako revno skrbi o svim župnim objektima, ističući da je važno očuvati ono što su djedovi izgradili. U tome ga, kao i u mnogim društvenim aktivnostima, podupire njegova obitelj, supruga i dvojica sinova. Velik mu poticaj u svim aktivnostima daje mladi fužinarski župnik mr. Tomislav Zečević koji snažno potiče vjernike laike na što aktivnije uključivanje u sve župne sadržaje.
Vinko je rođen 10. veljače 1947. u Vratima. Porodila ga je babica u obiteljskoj kući. Majka mu je bila Marija, djevojački Kauzlarić, a otac Remigi Rački, zvani Remo. Oboje su bili rodom iz Vrata, Marija je bila domaćica, a Remigi željezničar. Upoznali su se na rodnoj grudi u Vratima, a vjenčali su se u župnoj crkvi sv. Antuna Padovanskoga u Fužinama. Vrata su fužinska filijala, diče se kapelicom Majke Božje Lurdske iz 1932. godine, a udaljena su dva i pol kilometra od župnoga središta. Nakon vjenčanja najprije su živjeli kod Remigijevih. A zatim, zbog Remigijeva željezničarskoga posla, u Rijeci. Godine 1943. ponovno su se vratili u Vrata, ali u Marijinu kuću, na Marijinu djedovinu. Obitelj Rački na tom je mjestu i danas. Osim Vinka, Marija i Remigi imali su sina Vjekoslava, rođenoga 1940. On je umro prije dvije godine od karcinoma, bio je elektrotehničar po struci. Iza sebe je ostavio suprugu i kćer, žive u susjedstvu Vinka i njegove obitelji.
»Naša je mama bila mirna, društvena, dobra osoba, jako fine naravi, vrijedna, bila je prava obiteljska žena«, pripovijeda Vinko. »Bila je nositeljica doma svoga, u rukama je imala sve od lonca do vila, preteške poslove na poljoprivredi ipak nije radila, za to je bio zadužen tata. Bila je dosta nježna. Prema nama djeci nije bila prestroga, ali smo je morali slušati. Njezina je bila zadnja. I tata je bio dobar čovjek, miran, požrtvovan, familijaran, nimalo agresivan, jako društven, svirao je tamburu. Poslije posla nastavio bi raditi doma na poljoprivredi, i mi djeca s njime. Imali smo svega pomalo: krave, svinje, vrt, krumpir. Prodavali su sir i vrhnje. Mama bi s time znala zaraditi još jednu plaću. Tata nam je bio stroži u odgoju, ali se ne mogu potužiti. Nije bilo grubosti. Roditelji su nam bili u skladnom braku, bili su nam dobar primjer. Odgajali su nas u vjeri, u tradicionalnom katoličanstvu. Najpobožnija je bila tatina mama koja je i živjela s nama. S njom sam i najviše doživio od vjere. Ona me naučila prve molitve, čitala mi biblijske priče, učila osnove o Crkvi. Na misu smo išli bez problema, komunisti nas zato nisu šikanirali. Njegovali smo i običaje uz vjerske blagdane, svečano se uvijek slavio Božić i Uskrs, a iz djetinjstva se posebno sjećam krasnoga slavlja Cvjetnice. U tim su se mojim ranim danima ljudi i inače više družili, bilo je puno više zabave, veselja, tamburaši su svirali, bilo je puno društvenoga rada, gradili smo vatrogasni dom, i svi smo se znali. A mi smo kao djeca vodili krave na pašu i tamo smo uživali uz razne čobanske igre.«
»Prva četiri razreda osnovne škole polazio sam u Vratima, a od petoga do osmoga pješačio sam u Fužine. Bio sam dobar učenik, nisam previše bio zagrijan za knjigu, više sam praktični tip. Učitelja je bilo i blagih i oštrih, a znamo da se obično oštri bolje pamte. Ekipa je iz razreda bila dobra, sve u svemu, bilo nam je lijepo u osnovnoj školi. Posebno nam je lijepo bilo na nastavi domaćinstva. Rezbarili smo, osmišljavali tehničke radove, učili smo mnoge praktične stvari koje su nam poslije u životu dobro došle. Nema toga što danas ne znam napraviti. Poslije nastave išli bismo na vjeronauk. Poučavao nas je naš pop Ivič, tako samo svi zvali našega župnika. Bio je star čovjek, imao je volju, ali, ruku na srce, nisam tijekom svoje vjeronaučne formacije na znam što naučio. Kao ni ostali iz mjesta. Gledam danas neke stvari u crkvi, pa u filmovima, za dosta toga u vjeri mi nikada nismo čuli, a kamoli da bi vidjeli i doživjeli. Primjerice, pranje nogu na Veliki četvrtak. To sam u Fužinama prvi put doživio sad pod stare dane. Obrazovati nam se u vjeri cijeli život, nema nam druge.
Odlučio sam biti električar pa sam za srednju školu izabrao trogodišnji zanat u Rijeci. Stanovao sam kod tatinih poznanika kod kojih su nekada stanovali roditelji. Živio sam sa starom gospođom kod koje mi je bilo mirno, tiho. Ona je bila velika vjernica pa sam i uz nju naučio neke stvari, ali je činjenica da sam sve to vrijeme bio sam, bez društva, usamljen. U školi sam bio vrlo dobar, svidjela mi se struka, preko vikenda sam obvezno išao doma. Tri sam dana imao teoriju, a tri dana praksu. Maturirao sam 1964. i odmah se zaposlio u tvornici namještaja, u Drvno-industrijskom poduzeću (DIP) Vrata. Vratio sam se k roditeljima. Na poslu mi je bilo super, kolege su mi bili dobri, posao dobar, plaća dobra. Usput sam se doškolovao. U Zagrebu sam polagao za VKV-a. Doma sam učio, u Zagreb sam išao polagati, polagao sam dva po dva predmeta. Visoku sam kvalifikaciju dobio 1972. Poslije sam još išao u Rijeku na doškolovanje za elektrotehničara. Nešto je bila nastava, većinom sam učio doma, odlazio sam u Rijeku polagati ispite, bilo je to više studentski. Završio sam 1975. Bilo je nagovora da pođem na studij elektrotehnike u Maribor. Pao sam na prijemnom jer nisam dobro razumio slovenski. Nisam odustajao pa sam studij elektrotehnike upisao 1978. u Rijeci. Ali je tada za mene kao studenta već bilo prekasno. Ipak sve ima svoje vrijeme. Tada sam već radio, imao familiju, stvorene su neke druge okolnosti pa više nije bilo vremena za studij, morao sam odustati.«
»Do 1969. radio sam u DIP-u Vrata, nakon toga četiri godine u kamenolomu Fužinski Benkovac, što je od Vrata udaljeno oko šest kilometara. Radio sam kao električar, bilo je ekipno i dinamično na poslu, baš zanimljivo. Onda sam 1973. prešao u ‘Drvenjaču’, poduzeće za proizvodnju repromaterijala za papir. Ostao sam do 1977. Zatim sam radio u Elektroprivredi, najprije u termoelektrani Urinj u Kostreni, između Rijeke i Bakra. Četiri sam godine putovao, a onda sam dobio stan u Rijeci. Iz Elektroprivrede sam 2007. otišao u mirovinu. A do umirovljenja sam promijenio više pogona. Nakon osam godina u Kostreni radio sam u hidroelektrani Lepenica pa na Vrelu u Fužinama. Uvijek sam bio u struci. Održavanje, nadzor i rukovanje pogonom, to su bile moje brige. Svagdje mi je bilo dobro, kolektiv je bio jako dobar. Nas se deset iz Urinja sa svojim obiteljima, primjerice, svake godine družilo za 1. svibnja. Tako smo bili bliski. Život u gradu moju obitelj i mene nije previše privlačio, pa smo se nakon šest godina života u Rijeci vratili doma u Vrata. K tomu je i Lepenica gdje sam tada radio bila blizu Vratima pa je bilo besmisleno putovati u stan u Rijeku. Ionako smo svaki vikend bježali u Vrata. Život u maloj sredini više nam odgovara, a bila je tu i čežnja za rodnom sredinom, kao i želja za društvenim radom u rodnom kraju. Zato smo se vratili i u Vratima uživamo i danas.«
»Oženio sam se 1970. Supruga mi je Zora, djevojački Gašparović, rođena 1952. Ona je iz Brestove Drage kraj Mrkoplja. Upoznali smo se na plesu u Fužinama i plešemo već 48 godina. Zora je dobra, dobro sam se oženio. Među nama je uvijek bilo tolerancije i razumijevanja. Vjenčali smo se u Rijeci na Vežici u crkvi sv. Terezije. Dobili smo dvojicu sinova. Zoran je rođen 1972. Elektrotehničar je po struci, ali se prekvalificirao pa radi kao profesionalni vatrogasac. Oženjen je, imaju dvoje djece, žive na djedovini njegove supruge, između Fužina i Vrata. Dalibora smo dobili 1981. On je automehaničar, radi u HAC-u na cesti Rijeka – Zagreb, ima suprugu i jedno dijete. Oni su s nama, ali imaju stan u Rijeci gdje je i snaha zaposlena, pa kombiniraju. Sinovi su nam super, zadovoljan sam njima. Mirni su, radišni, snahe su dobre, dobro su se oženili, kao svekar sam zadovoljan. Njih su dvojica prije jedanaest godina skupa otvorili zabavni park na našoj zemlji u Vratima. To ide od proljeća do jeseni, dolaze grupe po prijavi, a ima i individualaca. Slave se momačke i djevojačke večeri, dolaze nam planinari. Imamo paintball, spuštanje po sajli, hodanje po užadi i stupovima, odbojku, kuglanje, dječje igre, zračni pištolj, strjeličarstvo, gađanje praćkom, penjanje po umjetnoj stijeni. Hranu gostima ne služimo, ali oni mogu roštiljati sami. Možemo im poslužiti sokove i pivo. Termini su nam odlično popunjeni. Lani je interes bio jako dobar, a prema najavama se čini da će ovo ljeto biti još bolje. Cijela je obitelj uključena u rad zabavnoga parka jer sve treba štimati. Ja pomažem i asistiram u hodanju po užetu i u ostalim športovima. U parku ima zanimacije za 150 ljudi istodobno, više od toga je gužva. Dobro su se sinovi sjetili. Imali smo zemlju, ušli smo pomalo u posao bez nekih velikih kredita, pomalo se širimo, svaku godinu nešto nadodamo, i cijela je obitelj u tome.«
»Uz sve sam se svoje obiteljske i profesionalne dužnosti oduvijek volio društveno angažirati. S vatrogascima sam od 1968. Dvadeset sam godina bio tajnik Vatrogasnoga društva Vrata. Pri društvu smo osnovali aktiv dobrovoljnih davatelja krvi. I danas sam predsjednik toga aktiva. Osobno sam krv dao 111 puta. Za humanitarni sam rad dobio i odlikovanje predsjednika RH, orden Danice hrvatske s likom Katarine Zrinski. Dva sam mandata kao nezavisni vijećnik bio općinski vijećnik u Fužinama. Preostalo vrijeme koje imam posvećujem župi i župnim potrebama, s naglaskom na materijalnu obnovu. U župi sam i pastoralni i ekonomski vijećnik. Sudjelovao sam u svemu što smo radili. A najprije smo elektrificirali zvona u Fužinama i Vratima. Zatim smo obnavljali krov crkve u Vratima. Uslijedila je rekonstrukcija starih orgulja u Fužinama, a onda i obnova fasade župnoga dvora u Fužinama. Bili su to skupi zahvati, ali smo ih uspjeli platiti. Sitne pak zahvate imamo stalno. Gdje sam mogao, uveo sam svjetlo, napravio sam dizanje i spuštanje lustera. Napravim što god treba ako znam, a razumijem se u dosta toga. U crkvu dođem kad god je neka potreba. Ne treba me župnik ni zvati ako vidim da je nešto potrebno. Nedavno sam na Veliki četvrtak vidio da se župnik muči s kadionicom. Uzeo sam je doma, već je popravljena i pofarbana. Rado mu pomognem oko organizacija svečanosti. Prvi smo put lani imali organizirano paljenje adventske svijeće, prvi smo put na Cvjetnicu imali procesiju, sad se planira prva procesija za župni blagdan sv. Antuna Padovanskoga. Nikakve takve običaje prije nismo imali pa sada sve to učimo s našim novim župnikom Tomislavom Zečevićem. On je mlad, ambiciozan svećenik, i dobro surađujemo. Čini mi se da je predinamičan za naš kraj.«
»Mislim da je vjera u mojem zavičaju, ne sam u Fužinama, nego u cijeloj našoj županiji, pasivna, odnosno da se vjera slabo prakticira. Iako će uglavnom reći da su vjernici, premalo je ljudi u crkvi. Kao da je puno drugih stvari ipak važnije od nedjeljnoga susreta s Isusom. A to je našemu novomu župniku neprihvatljivo. Raniji nas župnici nisu odgajali da se stalno nešto u crkvi događa, zato nismo poprimili te običaje, nismo takvoga mentaliteta, a mladi bi župnik sve htio uvesti odjedanput. To ne ide preko noći. Znamo da je najteže mijenjati navike. Meni je pak jako važno da se u našoj župi očuva djedovina, da se očuva naša crkvena kulturna baština, a ne da se uništi. Imamo u Fužinama najveću crkvu u Gorskom kotaru, vrlo vrijedan spomenik kulture. Ako su je naši stari mogli izgraditi, žalosno bi bilo kad je mi mladi ne bismo mogli očuvati. Ove godine planiramo promijeniti prozore na crkvi. Nadam se da ćemo uspjeti. Vjera mi u životu puno znači, u njoj sam odgojen i to poštujem. Nastojim zato pridonositi vjeri i vjerskoj baštini svojega kraja i želio bih da se ona prenese na mlađe naraštaje.«
