Tjedan dana prije ovogodišnjega Svjetskoga dana misija započeo je u subotu 14. listopada novi, četvrti ciklus edukacija Volonterske mreže »Ante Gabrić« koja priprema buduće volontere za iskustvo volontiranja u misijskim mjestima izvan Europe. Na taj način Volonterska mreža odgovara i na poziv predsjednika Vijeća za misije Hrvatske biskupske konferencije krčkoga biskupa Ivica Petanjka upućen mladima da kao volonteri odu u misionarske krajeve steći novo iskustvo i nove poglede na svijet i život, a potporu za njihov rad daje im i Nacionalna uprava Papinskih misijskih djela u Hrvatskoj.
Jedna od 11 volonterki koje su u posljednjih godinu i pol dana zahvaljujući Volonterskoj mreži bili u misijama 38-godišnja je Josipa Prgomet iz Vinkovaca, nastavnica ekonomskih predmeta u Ekonomskoj i trgovačkoj školi Ivana Domca. Ona je ovogodišnje ljetne praznike provela u Ugandi, u misiji Morulem, u biskupiji Kotido, smještenoj u pokrajini Karamoja na sjeveru zemlje, blizu Južnoga Sudana. Umjesto odmora i predaha od poslovnih obveza u Hrvatskoj tijekom dva mjeseca darivala je svoje vrijeme i talente afričkoj mladeži i misiji, dijeleći svakidašnjicu s hrvatskim misionarom svećenikom Vrhbosanske nadbiskupije Gabrijelom Jukićem, čija je posebna briga rad s mladima – briga za njihovo školovanje.
I prije misionarskoga iskustva volonterka Prgomet djelovala je u misijskoj zajednici u svojoj vinkovačkoj župi sv. Vinka Pallottija, gdje je uključena u mnoge zajednice i skupine. »Odmalena pamtim da sam imala empatiju prema djeci u Africi, oduvijek mi je bila želja otići onamo. Bio je to san koji se nikada nije realizirao, sve do ovoga ljeta. U životu sam se dovoljno izgradila da sam shvatila da Bog uvijek ima pravo vrijeme za sve nas. Iako je u meni dugo bila želja da odem, Bog me vodio preko ljudi i događaja koji su rezultirali mojim odlaskom 2. srpnja u Ugandu.«
Naime, preko zajedničkih prijatelja čula je za Volontersku mrežu, prijavila se u treći ciklus priprema u kojem se upoznavala sa zemljama i mjestima gdje mogu ići, kao i zdravstvenim mjerama, a imali su i duhovnu potporu razlučivanja vlastitih odluka. Njezina je odluka bila da ode u misiju Morulem pomoći Gabrijelu Jukiću koji je tražio osobu koja zna raditi na računalu.
»Često je u volontera koji odlaze u misije prisutna svijest da odlaze spasiti svijet, ali sa mnom nije bilo tako. Bila sam svjesna da nisam došla otvarati škole i bolnice, graditi domove, nego u dva mjeseca pomoći nadograditi temelje koje je netko davno postavio. Misionari su u misijskim zemljama po 20, 30, 40 godina. I dalje nisu učinili svijet utopijom i idealnim mjestom za život. Ali ako su pomogli maknuti barem jednu trudnu majku s ceste, osigurati joj skroman posao i plaću, opet su puno učinili. Mnogima je to beznačajno. Ali za takvu majku ili dijete to je budućnost, to je njihov cijeli svijet. Ne smatram da sam činila čuda u Ugandi, ali sam presretna što sam bila tamo i vidjela kako se i drugdje živi. I to je za mene golemo Božje čudo i blagoslov«, kaže volonterka Prgomet i napominje da je dio njezina srca ostao tamo.
Njezina se svakidašnjica sastojala u tome da je učila djevojke koristiti se računalom, kako sastavljati dopise, dokumente, sortirati dokumente, koristiti se internetom. Slagale su kartoteku učenika čija školovanja financiraju donatori, tzv. kumovi iz Hrvatske i BiH, kako bi im se mogli poslati podatci komu konkretno plaćaju školovanje. »Trebalo je imati jako puno strpljenja. Djevojke su se borile s mišem i to je trajalo. Na kraju su usvojile znanje. No nakon svega mogu reći da je to bilo premilosno obogaćenje za mene. Bog je pokazao da ispunjava želje našega srca, a sav moj misionarski volonterski rad snažno je iskustvo da se Bog proslavlja.
Bez njega ja ne bih mogla dotaknuti te ljude niti bi oni mogli dotaknuti mene. Plodovi se i dalje umnažaju«, kaže sugovornica i ističe da njezina misija nije završila. Naime, stalno joj se javljaju iz njezine sredine koji žele poduprijeti školovanje djece u Africi.
Govoreći o životu u misijama, ističe da oni svoje probleme nazivaju izazovima. »Umiru od pothranjenosti i posljedica jednolične prehrane. Glavna je hrana kaša pošo, poput naših žganaca, no njihov je kukuruz bijel. Uz to jedu grah, samo ponekad rižu, jer im je preskupa. Ondje nema hladnjaka. Svi jedu rukama, iz istoga tanjura.« Uz to velik je problem kada mlade osobe napuste školu jer se udaju, zatrudne i odmetnu se od morala. »Toga je ondje mnogo, ali je već mnogo i lijepih primjera gdje se osoba, maknuta doslovno s ulice, nakon školovanja zaposli i živi urednim životom«, poručuje sugovornica.
Tijekom dvomjesečnoga boravka u župi Morulem koja ima 40 tisuća vjernika, koji žive u karakterističnim okruglim kućicama, zidanim od opeke sa slamnatim krovovima, obilazili su i tzv. vanjske postaje, udaljena mjesta. »Tamo oltar bude ispod drveta, na misama je jako veselo, pjeva se. Na don Gabrijelovu želju, a uz moju pomoć i veliku volju župljana, naučili su pjevati na hrvatskom jeziku ‘Krist na žalu’. Bila je borba s izgovorom, ali savršeno su to odradili. Svirač Kizito ne zna čitati note, ali je sve pohvatao jer su jako nadareni za ritam i glazbu«, zaključuje volonterka Prgomet.
