U omalenom podrumu crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića u zagrebačkom Voltinu naselju od 2021. svoj je dom pronašla čitava jedna škola. I to ne bilo kakva. Tridesetak polaznika s kojima u sklopu svoga projekta »Violinmusic4all« svakodnevno volontira Renata Novoselec, od jutra do mraka svladava umijeće gudala i struna, za što su i višestruko nagrađeni na nedavnom 7. Međunarodnom glazbenom natjecanju koje je u Beču organizirao konzervatorij »Franz Schubert«. No i to bi bila tek zvučna zanimljivost kada glazbenici iz Voltina ne bi bili upravo oni koje sustav glazbenoga obrazovanja unaprijed otpisuje: gluhi, nagluhi i gluhonijemi, ali i osobe s teškoćama u razvoju i komunikaciji. »Glazba je tu da otvara mogućnosti, ne da ih sužava. A osobe s teškoćama i invaliditetom posjeduju mogućnosti kojih nismo ni svjesni«, svjedoči violinistica svjetskoga glasa čija se zamisao o metodi koja muziciranje otvara baš svima počela razvijati još u glazbenoj školi.
»Upis glazbene škole u Samoboru za mene je bio ulazak u drugi svijet, svijet u kojem sam se osjećala zaštićeno od svega što se zbivalo oko mene. Vježbala bih violinu od ranoga jutra, katkada i po deset sati dnevno, a uz ljubav prema instrumentu zahvatila me i ‘glad’ za istraživanjem umjetnosti, koja me ni danas ne pušta.« No vrlo je brzo prepoznala i nepravdu sveprisutnu u klasičnom glazbenom obrazovanju. »Mnogi su moji vršnjaci završili na instrumentima koje nisu željeli svirati jer nisu bili ‘dovoljno’ talentirani. A još je više djece kojima su vrata glazbe posve zatvorena zato što nemaju sluha. Zbog takvoga elitizma glazbenici ne ostvaruju svoju prvu zadaću – da šire umjetnost i tako grade bolji svijet. Stoga sam odlučila pokušati nešto što nitko nije učinio: razviti metodu po kojoj bi svi mogli naučiti svirati violinu, bez obzira na sluh. Bio je to stručni izazov, ali i izazov plemenitosti.«
Upravo je stručni dio njezina životnoga izazova odredila inovativnost na koju su je neprestano poticali glazbeni učitelji iz cijeloga svijeta, među kojima uz renomirane violiniste Jurija Korčinskoga i Doru Schwarzberg ističe i Jamesa Grecha u čijoj je klasi diplomirala na – Malti. »Još u srednjoj školi dobila sam maltešku stipendiju Guida de Marca i studija ‘Stradivari’ te sam ubrzo dobila i priliku nastupati s Malta Opera Companyjem. A nakon što sam upoznala supruga, koji je u to vrijeme svirao kontrabas u sastavima New Japan Philharmonic Orchestra i Osaka Symphoniker, otišla sam i na usavršavanje u Tokio.« U Japanu su joj, kao i u Švicarskoj i u Kini, nudili posao, no ipak je odlučila vratiti se u Hrvatsku. »Tek kad čovjek otputuje, shvati koliko je Hrvatska iznimna. Ne samo po ljepoti svakodnevnih stvari poput okusa hrane, nego i po ritmu života. Vani ima mnogo više reda, no ovdje čovjek osjeti da nije tek dio košnice, nego da pripada zajednici u kojoj ga svi poznaju.«
Vrativši se u Hrvatsku s velikim snom, ovdje je upoznala i posve drugačiju zajednicu. »U početku su svi ismijavali moju ideju o metodi za gluhe, tako da sam radila u tišini sve dok 2015. nisam bila sigurna da imam nešto. Preko prijateljice saznala sam za Centar za odgoj i obrazovanje ‘Slava Raškaj’ i odmah nazvala ravnateljicu Slavicu Jelić da joj kažem da bih htjela gluhu djecu učiti svirati. Očekivala sam sumnjičavost ili podsmijeh, no ona je bila oduševljena.« Svoju je metodu odmah morala i znatno prilagoditi. »Naučiti gluhu osobu da svira violinu već mi je bio velik zalogaj jer mi je to bio i prvi dodir s gluhima. A onda sam shvatila da je ujedno riječ o djeci s razvojnim teškoćama. Bili smo bez dovoljno instrumenata, bez vlastitoga prostora i bez stalnoga posrednika u komunikaciji. Ali nismo se predali.«
Na plodove predanosti nije trebalo dugo čekati. »Službeno sam započela s desetero djece, no ona su sama počela dovoditi i prijatelje te nas je u jednom trenutku bilo gotovo trideset. Nekima nisam uspjela doznati ni imena. No nisam ih mogla odbiti.« Ni priznanje struke nije izostalo. »Kada su prvih tjedana djelatnici škole dolazili slušati djecu, plakali su kad bi vidjeli koliko ona mogu. Vidjevši to, i sama nas je voditeljica škole pozvala da nastupimo na završnoj priredbi.« Taj je nastup za violinisticu bio i više od potvrde uspješnosti njezine metode. »Kada sam vidjela s koliko ponosa njih desetero sluša pljesak koji nisu dobili iz samilosti, nego su ga zaslužili, shvatila sam da je moj posao tek započeo. Za tu djecu to nije bio tek nastup, nego i prilika da drugi prepoznaju njihovu vrijednost. Pa i da ju oni sami prepoznaju.«
A koliko je takvo prepoznavanje važno za djecu s teškoćama razjasnit će presjek okolnosti s kojima se i violinistica Novoselec upoznala tijekom svoga rada. »Koliko god da u sustavu imamo stručnjaka, sustav je s djecom nakon škole gotov. A tek je tada važno razvijati njihove sposobnosti kako bi se mogli osamostaliti. Roditelji to sami često ne mogu, a brojna djeca, pogotovo romska, i nemaju stabilne zajednice kojima se mogu vratiti te ostaju izložena drogi, prostituciji, kocki i alkoholu. Ako se usto nakon škole ne uspiju zaposliti, lako se dodatno izoliraju, a ionako imaju vrlo uzak krug bliskih osoba. Zato mi je bilo čudesno vidjeti kako je jedna violina od gomile djece s teškoćama koja se prethodno nisu družila načinila obitelj koja živi zajedno. Takvo je zajedništvo osobito važno u društvu u kojem se o inkluziji uglavnom samo mnogo govori.«
No što je to posebno u inkluzivnom pristupu koji primjenjuje? »Ključ je u tome što u projektu sudjeluju djeca s raznim teškoćama i invaliditetima, ali i djeca bez teškoća. Ona tako odbacuju predrasude i uče se komunikaciji, a s druge se strane brišu granice straha i osamljenosti. To je glazbeno i društveno obrazovanje koliko i terapija jer djeca tu razvijaju i nove vještine, što je ključno za njihovu samostalnost u svakidašnjici, ali i samopouzdanje u javnim nastupima. Usto, neki su od njih sada sposobni čak i druge podučavati sviranju, pa moj san da se jednoga dana i zaposle kao voditelji programa više nije daleko od ostvarenja. Otkrivajući u svom životu svrhe kojih prije nisu bili ni svjesni, moji učenici doživljavaju zbiljske preobrazbe kojima i sama neprestano svjedočim. A bilo je dovoljno samo vjerovati da im ne treba popuštati iz sažaljenja jer, doživljavajući svijet posve drugačije, oni u glazbi mogu i ono što osobe bez teškoća ne mogu.«
Premda je posve jasno zašto taj projekt preporučuju brojni slavni ambasadori iz glazbenoga svijeta poput Juliana Rachlina i Ona Kazushija, činjenica da »Violinmusic4all« još nema ni državnu ni gradsku potporu, a nakon potresa čak ni službeni prostor za programe u kojima sudjeluju brojna djeca iz čitave Hrvatske, zvuči jednako nevjerojatno kao i to da je sve – besplatno. »To je moj poziv. Nezamislivo mi je da ikojemu djetetu u potrebi to uskratim zbog novca, a zahvaljujući suprugovoj potpori, mogu ovdje volontirati svaki dan. A otkako nam je župnik Željko Lovrić na zamolbu jedne majke otvorio vrata župe u Voltinu naselju, i djeca su se preporodila. Iako pripadaju različitim vjerama, u crkvi su prepoznala mir koji u školi nisu imala jer su ih i župnik, ali i svi župljani dočekali topla i otvorena srca. Neki su baš zbog toga krenuli i na misu u Voltino.« Iako još iščekuje pomoć u violinama i novcu koja bi njezin program mogla približiti i većemu broju djece, pa i djeci izvan Hrvatske, Renati Novoselec ne manjka strpljive nade. »Čovjek može imati vilu s petsto soba, ali u njoj može biti samo za jednim stolom. Važno je samo tko je za njim.«
