Virtuoz eseja i kozerije, osebujan mislilac Drago Ćepulić rođen je 3. siječnja 1893. u Novom Vinodolskom. Pohađao je Gornjogradsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturirao u Bjelovaru kao najbolji u klasi te upisao studij filozofije i romanistike u Beču, diplomiravši 1914. Sudjelovao je kao časnik u Velikom ratu, većinom u Galiciji. Godine 1920. postao je prvi doktor romanistike na Zagrebačkom sveučilištu. Sa skupinom katoličkih intelektualaca (I. Merz, J. Šćetinec, Đ. Gračanin, M. Ivšić) otišao je na studije u Pariz. Od 1922. do 1937. bio je profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. S bl. Merzom privatno je pohađao dvogodišnji tečaj kršćanske filozofije i teologije. Početkom rata bio je mobiliziran te ubrzo premješten u Ministarstvo vanjskih poslova NDH, a već 1942. umirovljen je na vlastiti zahtjev. Iako mu je sredinom 1945. ponuđen posao u državnoj službi u Zagrebu, nije želio služiti komunističkomu režimu, proročki predvidjevši da će pasti »preko noći«. Uzdržavao se prevodeći s njemačkoga i francuskoga, instrukcijama i orguljanjem. Umro je 1. ožujka 1976.
Uz desetke članaka u »Hrvatskoj prosvjeti«, »Nedjelji«, »Hrvatskoj smotri«, »Preporodu« i dr., te samo jedan poratni tekst u »Maruliću« u omiljenoj mu formi »samorazgovora«, 1940. objavio je knjigu »Eis heauton. Literarno-metafizički trio«, zatim dnevničke zapise o »Travanjskom ratu« 1941. »Večernja škola ili Crno cvijeće. Marche funebre jedne demokracije«, studije o francuskim piscima i filozofima »Ličnosti«, naposljetku knjigu »Pjesnik govori. Filozofsko-estetske kozerije«.
Polazeći od ideje »metafizičke osi« povijesti, smatrao je da postoje duhovne zakonitosti čiji mehanizmi proizvode iste učinke u različitim vremenima. Tko povijest gleda bez vjere u djelatnu Providnost, ne gleda je realno i ne može je razumjeti. Kritizirajući »kvantitativnu demokraciju«, »kultiviranje nižih nagona« i »laskanje masi«, ističe da demokracija mora priznati »autoritet istine, autoritet Božjega poretka«. Narodna sloboda ima vrijednost samo ako je podložna Božjim zakonima. Hrvatska stoga mora biti »ognjište duha« jer »Hrvati ponajprije vole duh i duh je za njih počelo života«. Smatrao je da za djelatan javni rad katolik treba njegovati pobožnost i studij. Samo »etički jaki i duhovno spremni« ljudi mogu voditi društvo. (L)
