Kada se izabire put i način rješavanja gospodarskih, radnih i socijalnih pitanja, stvarna ideološka podijeljenost hrvatskoga društva daleko je manja. To su pokazali lokalni izbori. Dosadašnje vodeće političke stranke (HDZ kao desni centar i SDP kao lijevi centar), koje su u pravilu bile orijentirane prema ostvarenju tobože velikih ciljeva, ipak su doživjele određenu pljusku od građana, priznale one to ili ne. Izbori su pokazali da se hrvatsko društvo budi iz političke zbunjenosti koja mu je nametana velikim pitanjima. Građani su glasovanjem pokazali svoju volju za promjenama, odnosno bitnim zaokretom od dosadašnjih lokalnih politika. Zato su svojim dobrim rezultatima bili ugodno iznenađeni pobjednici (što nisu očekivali), a gubitnici su bili neugodno iznenađeni svojim neočekivano lošim rezultatima (koje također nisu očekivali).
Iskrsnuli su neki novi ljudi, neovisni o vodećim strankama, a i nove stranke, neke desnije od dosadašnjih, a neke ljevije. Ipak njihova pojedina polazna uporišta ne valja unaprijed ignorirati, a još manje napadati. Zato njihove određene programske ciljeve koji su nuđeni na lokalnoj razini valja posebno kritički analizirati sa stajališta većine lokalnoga stanovništva, posebice s gledišta zaustavljanja korupcije, borbe za jednakost pred zakonom i protiv povlaštenoga zapošljavanja.
Oni koji su se manje oslanjali na ideologije, a više na konkretne probleme lokalne zajednice, dobili su veće povjerenje građana. Tako npr. HDZ, iako vodeća politička stranka, nije postigao uspjeh u Zagrebu, Splitu, Zadru i još nekim mjestima, ali je bio uspješniji u Osijeku i Slavoniji, gdje su njegovi kandidati bili prepoznatljivi. Slično je loše prošao i SDP u Zagrebu, kao i IDS u Istri. Unatoč takvim rezultatima vodeći ljudi tih stranaka sami sebe uvjeravaju da su ipak »izborni pobjednici« iako s manjim brojem glasova, umjesto da se preispitaju zašto su im građani iskazali nepovjerenje i zašto se javljaju nezavisne liste i novi ljudi.
Odgovore treba tražiti u pogrješnom pristupu građanima i postojećim problemima. Stranke koje su predugo u strukturama vlasti postale su s vremenom uspavane i konzervativne. Pod konzervativnošću se ne misli na svjetonazor, nego na otpor promjenama budući da same sebe i svoje građane uvjeravaju da je sve dosad učinjeno bilo i uspješno. Vodeće političke stranke u međusobnim odnosima pokazuju neke vrste zagrižljivosti i napadaju svaki, pa čak i dobar prijedlog protivne strane. Ne biraju sredstva. Ako nemaju objektivnih protuargumenata, izmisle ih. Takvim ponašanjem politički zagrižljivci ništa ne dobivaju, ali štete pokušajima dobrih rješenja jer sve dovode u sumnju i tako zbunjuju i otuđuju od sebe biračko tijelo.
Pretjeranim traženjem inkriminirajućih činjenica kod protivnika žele ih obezvrijediti. To u Hrvatskoj nije problem jer se u tako maloj zemlji s malobrojnim stanovništvom, posebice u lokalnoj zajednici, svi na neki način poznaju, »svi znaju sve o svakome«, pa i o rođacima, svi su povezani nacionalno, regionalno, poslovno, rodbinski, kumstvom, generacijski, prijateljstvom i slično. Ako netko nema neku negativnost, nešto se izmisli. Nebitni kriteriji (razne izjave ili ponašanja u prošlosti, diplome ili doktorati) nepotrebno se napuhavaju te na osnovi toga sugeriraju negativne prosudbe javnosti, kako se ne bi prosuđivala određena osoba sa svim njezinim manama i vrlinama. Čak i u slučaju ako se ništa nije moglo pronaći ni uvjerljivo izmisliti neki nedostatak o protivniku, prigovaralo mu se da je nepodoban za načelnika, gradonačelnika ili župana samo zbog činjenice da nije poznat javnosti ili da nema političkoga iskustva, da je neke vrste »politički diletant«. Građani su shvatili da se svako ponovno biranje nekoga čelnika općine, grada ili županije ne smije temeljiti na njegovoj nezamjenjivosti, nego na njegovim rezultatima i suradljivosti s drugima.
Zato se sve više opredjeljuju za nove ljude (nije bitno jesu li mladi ili stari) koji će htjeti i moći ostvarivati svoje programe. Mladi kao prodorni i hrabri trebaju suradnju starijih, kao iskusnih i mudrih, jer samo je tako moguće pojačati sinergiju zajedničkoga djelovanja radi ostvarenja zajedničkoga političkoga cilja.
U predizbornom nadmetanju često se iskrivljavala, čak i izmišljala »istina«, koju je bilo teško razlikovati od neistine. Ipak, na sreću, u sukobu »istina« prepoznavalo se tko nema argumenata koji bi potvrđivali stvarnu istinu. Pohvalna je i činjenica da su se na listama uvelike izbjegavali lokalni tajkuni i prebjezi iz drugih stranaka. Shvatilo se da jedan negativac ili sumnjivac može obilježiti cijelu listu jer birači koji znaju nešto negativno, kao i mediji koji saznaju, mogu bitno utjecati na ugled i vjerodostojnost ostalih kandidata na listi. Valja još pohvaliti da je postupak preuzimanja vlasti bio u pravilu kulturan u uljudan s najboljim željama pobjedniku (Zagreb i Split), pa i uz predaju buketa cvijeća (Samobor).
