Politika i financijski kapital (banke, mirovinski fondovi) stalno plaše sadašnje i buduće umirovljenike. Sadašnjim umirovljenicima podgrijavaju strah zbog nesigurnosti priljeva novca u proračun za isplate mirovina, a buduće umirovljenike (današnje aktivne zaposlenike) plaše niskim mirovinama nedostanim za njihov život. Zato nude rješenja preko mirovinskih osiguranja u tri ili više tzv. stupova i uvjeravaju građane da će njihova »mirovinska štednja u tzv. II. mirovinskom stupu« (prisilna štednja), odnosno u tzv. III. mirovinskom stupu (dobrovoljna), biti jamstvo njihove mirovinske budućnosti.
Međutim, kod tih obećanja zanemaruje se činjenica da u tržišnom gospodarstvu postoji nemilosrdan institut stečaja pravnih subjekata (banaka, fondova i osiguravajućih društava, ali i svih drugih poslodavaca). Tada zaposlenici (radnici i namještenici) ostaju bez svojih plaća, a umirovljenici bez svojih mirovina. Dovoljno je primjera naših stečajeva u kojima su radnici ostali bez plaća, a država se distancirala s obrazloženjem »popapala maca«. U nedavnoj prošlosti u zapadnim je zemljama propalo nekoliko velikih privatnih mirovinskih fondova u kojima su tisuće umirovljenika ostale bez mirovina, a aktivni osiguranici bez svojih uloga.
Hrvatska pamti primjer propasti privatnoga Royal mirovinskoga osiguranja, čije je isplate preuzela država na teret svojega proračuna, dakle na teret svih drugih naših osiguranika iz redovitoga zakonskoga osiguranja tzv. I. mirovinskoga stupa. To je istodobno bilo i na teret svih poreznih obveznika. To preuzimanje predložila je Hrvatska stranka umirovljenika i tako prisvojila za sebe zasluge osobite skrbi za umirovljenike. To je bio klasičan primjer politizacije mirovinskoga osiguranja u kojem se propast jednoga mirovinskoga fonda zlorabila za samoreklamu jedne političke stranke i njezina čelnika.
Nitko nije tražio analizu zašto je propao taj prvi privatni mirovinski fond u Hrvatskoj i zašto je država olako pristala preuzeti mirovinske obveze toga fonda na teret svih ostalih osiguranika u Hrvatskoj, a istodobno se javnosti prodao privid posebne skrbi države za umirovljenike. Nisu se istraživali stvarni uzroci propasti Royal mirovinskoga osiguranja ni gdje su sredstva prikupljana kupnjom mirovina ulagana ili jesu li tim novcem kupovane državne obveznice, koje država nakon stečaja toga osiguranja nije trebala nikomu vraćati.
Država je u tom slučaju mogla snositi te nepredviđene izdatke za oko 6000 umirovljenika. Međutim, postavlja se pitanje kako bi bilo da je bila riječ o propasti fonda od stotinjak tisuća umirovljenika (što bi bilo pri eventualnoj propasti II. mirovinskoga stupa).
Moguće gospodarske, financijske i socijalne krize izazvane ratovima (Ukrajina, Izrael, Palestina) koje se već najavljuju i neizbježne su u budućnosti uvelike utječu na stvaranje opće nesigurnosti većine građana. Postojeća socijalna nezadovoljstva građana, odnosno skupina kao što su javni službenici i namještenici, prosvjetni radnici i drugi, mogu postati zanimljivi političkim strukturama u borbi za vlast i pogodno tlo za demagogiju.
Aktualna vlast postaje pomalo uplašena zbog pojave socijalnoga bunta i opasnosti izlaska ljudi na ulice. Odgovorni dužnosnici i zbunjeni ministri daju sve češće neodgovorne izjave za koje ne znaju naknadno objasniti opravdane razloge ili nude materijalno neostvariva obećanja. Tada svoja strahovanja i nesigurnost skrivaju iza bahatih i neodgovornih izjava. Ako se tomu pridodaju strahovanja običnih građana za golu egzistenciju, stvara se opće ozračje nesigurnosti i nezadovoljstva. S jedne se strane nameće potreba prihvaćanja tržišne ekonomije i privatnoga vlasništva, a s druge se naglašava potreba čuvanja ili proširenja socijalnih prava, posebice interesa starih, invalidnih i djece.
Tako skupina političkih čelnika, pa i stručnjaka, tvrdi da se reformama treba poboljšavati stanje mirovinskih i drugih socijalnih prava, a druga skupina istodobno tvrdi da je to poboljšanje moguće tek za dvadesetak godina, i to samo u slučaju ako se odmah provedu korjenite reforme i restrikcije. Dakle, nude odgode za neka kasnija vremena. Međutim, prosječan građanin želi osjetiti promjene nabolje u današnjici. Ne osvrće se na prošlost, a stariji često nemaju ni vremena za čekanje.
Zbog svega toga prosječnomu se građaninu nameću pitanja o tome hoće li reforme poboljšati sadašnje stanje i hoće li položaj budućih umirovljenika biti bolji ili lošiji. Nažalost, odgovori na ta pitanja nisu potpuno jasni pa se čini da provedene reforme, a i reforme tih reforma nemaju jasna ni sigurna rješenja.
Primjer su zahtjevi sindikata za povećanjem plaća s pristankom na odgode tih povećanja. Prividno to izgleda kao uspjeh, ali već sam pristup rješavanju problema s pristankom na odgodu povećanja bitno oštećuje zaposlenike. Nije pritom problem u trenutačnom zaostajanju u plaćama. Zaposlenici će preživjeti. Međutim, postoji drugi sada nevidljivi problem zaostajanja plaća, što će imati trajnu posljedicu na visinu mirovina. Ako netko nekoliko godina prima nižu plaću od drugoga, nitko to kasnije ne će moći ispraviti jer su sadašnje visine plaća odlučujuće pri izračunu budućih mirovina. Niske sadašnje plaće odredit će i buduću nisku mirovinu, koju će netko primati desetak i više godina. Zato su prividni uspjesi sindikata Pirova pobjeda zaštite prava radno aktivnih zaposlenika.
