Obratio nam se hrvatski branitelj Domovinskoga rata, rođen 1963. g., koji nije bio dovoljno nesposoban (invalidan) da bi ostvario pravo na invalidsku mirovinu pa je podnio zahtjev za starosnu mirovinu. Kada je dobio rješenje o mirovini u svojstvu hrvatskoga branitelja, ostao je zaprepašten visinom mirovine i obrazloženjem. Analizom rješenja utvrdili smo bitne činjenice i okolnosti koje su utjecale na njegovo pravo i visinu mirovine kao branitelja.
Na dan 1. srpnja 2023. priznato mu je pravo na starosnu mirovinu sa 60 godina i 4 mjeseca i 47 godina mirovinskoga staža. Ispunjavao je zakonom propisane uvjete za starosnu mirovinu prema čl. 26. stavka 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja Domovinskoga rata i članova njihovih obitelji (Narodne novine, br.: 121/17, 18/19, 84/21 i 156/23), u daljnjem tekstu skraćenica ZOPHBDR.
Prema izreci rješenja njegova starosna mirovina za 47 godina mirovinskoga staža iznosi samo 383,65 eura, odnosno 2889,86 kuna. Međutim, odmah u sljedećoj rečenici toga rješenja dolazi neka vrsta utjehe jer mu se umjesto njegove starosne mirovine određuje posebna najniža mirovina za branitelje u svoti od 578,75 eura, odnosno 4360,59 kuna. Ništa mu nije bilo jasno, posebice s obzirom na njegovih 47 godina staža i više od 900 dana provedenih u borbenom sektoru.
U rješenju se njegov dugogodišnji rad i sudioništvo u Domovinskom ratu priznaje čl. 26. st. 2. ZOHBDR-a i čl. 33. i 81. Zakona o mirovinskom osiguranju (skraćeno ZOMO), i na osnovi toga ispunio je uvjete za pravo na maksimalno smanjivanje dobne granice, čak za dvije godine, jer imao je više od 900 dana provedenih u borbenom sektoru. Očekuje da mu se objasni kao pravno neuku građaninu što znači primjena čl. 26. ZOPHBDR-a i čl. 181. ZOMO-a.
Članak 26. ZOPHBDR-a govori o dvjema vrstama braniteljskih mirovina (starosnoj i prijevremenoj starosnoj) pa naš branitelj više nije siguran ima li pravo na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu jer se ne navodi stavka toga članka.
Zbunjuje ga i citiran čl. 181. ZOMO-a koji propisuje da se iznimno od čl. 33. ZOMO-a osiguranicima kojima se staž ostvaren do 15. srpnja 1999. (dakle uključen Domovinski rat) i priznaje staž s povećanim trajanjem te mu se dobna granica snižava ovisno o stupnju povećanja. Da bi se to razumjelo, treba ponovno čitati čl. 33. ZOMO-a koji propisuje da pravo na starosnu mirovinu ima osiguranik kada navrši 65 godina i ima 15 godina mirovinskoga staža, što je osnovni prvi uvjet za starosnu mirovinu. Ništa mu nije jasno iako je svim tim objašnjenjima bila svrha objasniti da mu je pravo na starosnu mirovinu priznato već sa 60 godina i 4 mjeseca, umjesto da čeka 65 godina.
Unatoč svim tim nepotrebnim objašnjenjima uz brojna citiranja zakonskih propisa iz dvaju zakona (ZOPHBDR i ZOMO), naš branitelj ne može shvatiti zašto njegova mirovina za 47 godina mirovinskoga staža iznosi samo 383,55 eura (2889,86 kuna).
Prosječan smrtnik, a u ovom primjeru hrvatski branitelj Domovinskoga rata, ne prihvaća činjenicu da je njegov dugogodišnji mirovinski staž (47 godina) podcijenjen i da je podcijenjeno i njegovo sudjelovanje u Domovinskom ratu. Ne pristaje prihvatiti da njegova mirovina za 47 godina staža uz sve tobožnje »povlastice« koje mu pripadaju po zakonima iznosi samo 383,55 eura mjesečno. Činjenica da mu se umjesto takve njegove zakonske starosne mirovine priznaje pravo na tzv. »najnižu« mirovinu (578,75 eura) ništa ne mijenja.
Zaključuje da je njegova mirovina od 383,55 eura za njega ponižavajuća, a nadomjestak u vidu tzv. »najniže mirovine za branitelja« (578,75 eura) neke je vrste milostinja, kojom se zamagljuje nepravda koju stvara kaos u mirovinskom sustavu. Slično vrijedi i za sve druge osiguranike koji ostvaruju niske mirovine po propisima ZOMO-a kao radnici, državni službenici, obrtnici, poljoprivrednici i druge samostalne djelatnosti. Razlika je samo u visinama najniže mirovine.
Braniteljima se jamči svota najniže mirovine (570,11 eura), jednaka za sve branitelje, neovisno o mirovinskom stažu. U slučaju da radnik koji nema status branitelja odlazi u starosnu mirovinu sa 47 godina mirovinskoga staža i s niskim prosjekom plaća njegova bi zajamčena najniža mirovina iznosila 570,11 eura ili 4295,33 kune (formula: aktualna vrijednost mirovine pomnožena s brojem godina staža).
Dakle, razlika u visini najniže mirovine branitelja ostvarene sa 47 godina staža i najniže mirovine radnika sa 47 godina staža bez statusa branitelja je minimalna, u ovom slučaju je oko 8 eura u korist najniže mirovine branitelja.
Prema tome, branitelji s više mirovinskoga staža nisu u povoljnijem položaju od ostalih umirovljenika. U povoljnijem položaju samo su branitelji s manjim stažem. Na osnovi tih usporedaba može se zaključiti da zakonodavac, unatoč brojnim izmjenama mirovinskih propisa, nije uspio pogoditi pravedne odnose. Osjećaj nepravde i podcijenjenosti svih korisnika najnižih mirovina ostvarenih na temelju rada i uplaćivanja doprinosa u Hrvatskoj pojačava i posebna »nacionalna mirovina« (150 eura mjesečno) koja se priznaje svakomu državljaninu Hrvatske s navršenih 65 godina koji uopće nema staža ili ne ispunjava uvjete minimalnoga staža (15 godina), ali boravi u Hrvatskoj najmanje 10 godina. Za tu mirovinu propisan je poseban imovinski cenzus prihoda po članu kućanstva, koji ne smije biti premašen.
Nažalost, ti uvjeti boravišta i imovinskih cenzusa mogu se lako izigravati pa će takvu nacionalnu mirovinu uživati i mnogi stanovnici iz susjednih država koji istodobno posjeduju dva državljanstva. Nije shvatljiva ni usporedba da najniža mirovina za 15 godina staža pripada u svoti od 181,95 eura, a nacionalna mirovina iznosi 150 eura.
