U vremenu sve očitije krize vodstva u društvu i politici treća korizmena nedjelja našla se između dvaju »međaša« koji na znakovit način slave i očinstvo i preuzimanje odgovornosti – svetkovine sv. Josipa 19. ožujka i Blagovijesti 25. ožujka. S tim povodom o »krizi očinstva« i manjku odgovornosti na europskoj političkoj pozornici, »zarobljenosti« hrvatske politike i velikim geostrateškim preslagivanjima u svijetu za Glas Koncila govori novinarka i publicistkinja Višnja Starešina.
Mogli bismo spomenutomu popisu dodati i nama vremenski bliže: britansku premijerku Margaret Thatcher i njemačkoga kancelara Helmuta Kohla, koji su prije tri i pol desetljeća bili prvi do američkoga predsjednika Ronalda Reagana i pape Ivana Pavla II. u procesu dekonstrukcije komunističkih sustava u Europi i oslobađanju naroda srednje i istočne Europe od totalitarnih režima. Istina je da danas na europskoj političkoj pozornici nemamo ni jednoga političkoga vođu takvoga kapaciteta i takvoga političkoga autoriteta koji bi bio prepoznatljivo lice politički snažne, demokratske Europe, odnosno EU-a kao njezina institucionalnoga izričaja. No sve do prije nekoliko godina, točnije sve do ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine, u Europi je sintagma »politički vođa« djelovala gotovo pogrdno, zastarjelo, kao da podsjeća na diktaturu. Poželjno je i politički korektno bilo vjerovati u Europu kao skup zakona i propisa, čije poštovanje samo po sebi vodi Europu u dobrom smjeru, a političari-birokrati služe tek kao posrednici između svojih država i EU-a, kao najrazvijenijega postmodernoga mehanizma političkoga upravljanja. Dakako da i u takvu sustavu postoje oni koji dominantno stvaraju propise i upravljaju pravilima, kao što je to više od desetljeća činila bivša njemačka kancelarka Angela Merkel pretvarajući europskim politikama postupno EU u svojevrsnu proširenu Njemačku, što je za mnoge države članice, uključujući i Hrvatsku, bila vrlo ugodna pozicija. Dobivalo se. Imalo se. Standard je rastao. Obrambena i sigurnosna pitanja gurnuta su na marginu europskih politika.
Nakon okončanja hladnoga rata i pada Berlinskoga zida na Zapadu je prevladalo uvjerenje da je sloboda izborena i da je nekadašnja istočna Europa na sigurnom demokratskom putu. A nakon okončanja ratova u Hrvatskoj, BiH i Kosovu prevladalo je i uvjerenje da se rat na europskom tlu više ne može dogoditi. Uz to postmoderna Europa zdušno je prihvatila američku doktrinu internacionalnoga liberalizma da je trgovina bez granica najbolji globalni upravljač, a profit vrhovni kriterij. Potom je pomodno prihvatila i nerazumne zelene politike, a u novije vrijeme i politike »buđenja« i »otkazivanja«.
Još 2003. godine tvorac malezijskoga gospodarskoga čuda i dugogodišnji premijer Mohamad Mahathir u svojem je programskom govoru, potičući panislamsko osvajanje Zapada, postavio dijagnozu zapadnjaka, koje se često sjetim, kazavši: »Zapad je postao arogantan. A arogantni i oholi ljudi lako i često griješe.« Mislim da se upravo to dogodilo cijelomu Zapadu, pa i Europi. Uljuljani u blagostanje i profit, zaboravili su misliti i zaboravili da imaju protivnike koji imaju svoje osvajačke planove i projekte. A kada se ne misli, kada se nema sadržaja, onda se tako i govori. Ponavljaju se floskule.
Ta usporedba broja stanovništva zvuči efektno, ali ne pogađa bit trenutačne europske obrambene nemoći. Bit se ipak nalazi u izdvajanjima za obranu i visini obrambenih proračuna. Pa ako se zna da je lani obrambeni proračun SAD-a iznosio 968 milijardi dolara, dok su četiri članice EU-a koje su imale najviše obrambene proračune (Njemačka, Francuska, Italija i Poljska) zajedno u obranu uložile 213 milijardi dolara, da je ta razlika prethodnih godina bila još drastičnija i da se kumulirala kroz desetljeća – imamo odgovor na pitanje zašto 500 milijuna Europljana moli 300 milijuna Amerikanaca da ih zaštite od 140 milijuna Rusa. Imajući na umu da je sljedećih petnaest država s najvišim vojnim proračunom, uključujući Kinu, Rusiju i najnaoružanije članice NATO-a, lani izdvojilo za obranu otprilike isto koliko i SAD sam, jasno je da će europska obrana i sigurnost još jako dugo ovisiti o američkoj strateškoj obrambenoj zaštiti. A unatoč na trenutke oštroj retorici između Trumpove administracije i europskih partnera, pa i najavama mogućega američkoga povlačenja iz Europe, vjerujem da će transatlantsko partnerstvo opstati, kao i NATO s ojačanom europskom komponentom. Jer pretpostavljam da SAD ne ulaže toliko u obranu da bi povukao tehniku i vojsku na Manhattan ili u Indianu.
Nekontrolirane migracije i demografski problemi Europe u perspektivi svakako mogu postati i problemi obrane. No sada su Europljani prije svega sami sebi problem jer većina europskih država ima premalu, loše opremljenu i nedovoljno obučenu vojsku, uz golemo tehnološko zaostajanje za SAD-om, Kinom, pa i Rusijom. Obrana države kao pojam i obveza potpuno je potisnuta iz europske politike i društvenoga mentalnoga sklopa. To se počelo mijenjati tek s ruskom invazijom na Ukrajinu, ali vrlo sporo. Presporo.
Volodimir Zelenski pokazao je hrabrost i odigrao je vrlo važnu ulogu u prvim danima i mjesecima ruske invazije, kada je spriječio da Ukrajina šaptom padne i u sjajnoj medijskoj kampanji pridobio simpatije Zapada, pa i (još jednom) zatečene u iznenađene Europe. Pokazao se kao izvrstan komunikator, kojemu je prethodno glumačko iskustvo sigurno koristilo. Apsolutno je dobio medijski rat. No on je prije svega »vođa« kojega su stvorili mediji, koji znade izazvati sućut, na koga se obično ne ljute kada proziva zapadne države jer mu nisu poslale dovoljno pomoći. A mi zapravo ne znamo tko uistinu upravlja Ukrajinom niti znamo kako zapravo izgleda rat u Ukrajini. Koliko smo u tri godine reportaža s ratišta vidjeli? Nema ih. Mi taj rat medijski pratimo kroz izjave Putinova državnoga aparata i kroz izjave Volodimira Zelenskoga, koji se u međuvremenu pretvorio u glavnoga i jedinoga glasnogovornika s ukrajinske strane. No ono što može biti efektno u medijima ili u političkom teatru, može postati ozbiljan problem u ozbiljnom mirovnom procesu. Zato me nije iznenadila američka poruka Zelenskomu da se povuče. Voljela bih da je Trumpova administracija to učinila diskretnije i na suptilniji način. I da mu se oda priznanje za zasluge koje je imao u prvoj fazi ruske invazije.
U ovom je trenutku sasvim izvjesno da jedino SAD može diplomatskim aktivnostima i političkim dogovorima okončati rusko-ukrajinski rat, i to u sklopu nekoga širega američko-ruskoga sporazuma o novim sferama utjecaja u Europi, ali i na Bliskom istoku. Više je faktora koji takvu opciju čine mogućom.
Tu je prije svega vojna i ekonomska iscrpljenost te ratni zamor i s ukrajinske i s ruske strane, bez izgleda da daljnjim ratom ostvare nešto znatno više od onoga što sada imaju. SAD zbog svoje vojne i tehnološke superiornosti ima uvjerljivost kao posrednik. Putin od početka rata želi izravan dogovor sa SAD-om, kojim bi pokazao da je Rusija i dalje svjetska velesila koja ravnopravno razgovara i dogovara se sa SAD-om o novom obrambeno-sigurnosnom konceptu za Europu u širem smislu. Njemu je drago kada Trump »šamara« europske saveznike i govori o mogućem američkom povlačenju iz NATO-a. A osobito želi vratiti Rusiju na zapadnu političku scenu, bez ekonomskih i političkih sankcija. Ukrajina je potpuno ovisna o američkoj pomoći i u najnezgodnijem je položaju u ovom procesu. Morat će pristati na odricanje od dijela teritorija (Krim, Donbas) koji su pod ruskom okupacijom. Ali Rusija je i prije invazije kontrolirala ta područja, uz pretenzije da cijelu Ukrajinu uključi u »ruski svijet« kombinacijom vojne agresije i političkoga inženjeringa. Možda bi ona pristala i na neke teritorijalne ustupke ponudi li joj se u zamjenu primjerice veća uloga u Siriji, kao protuteža naraslomu turskomu utjecaju.
Iako postoje i potreba i uvjeti za mirovni proces koji će primarno voditi SAD i Rusija, ne treba imati iluzija da će taj proces biti jednostavan, a ni da će nužno uspjeti. Predsjednik Trump ima otežavajuću okolnost u predodžbi koju je sam stvorio »bildanjem« privida svoje svemoći – da će završiti rusko-ukrajinski rat u jednom danu jer on je najveći i najbolji.
Elon Musk uveden je u proces kao vanjski destruktor staroga sustava u administraciji i pokretač promjena, kako je to uobičajeno u transformaciji korporacija, ali dosad ne i u transformaciji državne administracije. Mnogi drugi, kako ih nazivate, tehnološki magnati približeni su Bijeloj kući, među ostalim i da pokažu kako više ne igraju protiv Trumpa, ali i da unesu novu perspektivu u administraciju. Predsjednik Trump ušao je u najkraćem roku u potpunu, praktički revolucionarnu promjenu američkih institucija, kao temelja za preobrazbu države i društva. Uspjeh ovisi o tome tko i kako kontrolira taj proces i što će se novo graditi na tim temeljima. Muskova revolucija u institucijama ima smisla na kratki rok, od svega nekoliko mjeseci, nakon čega se institucije moraju vratiti u kolotečinu, građene na novim ili starim kriterijima meritokracije. To je ono na čemu će, uz ekonomiju, Trump uspjeti ili pasti.
U načelu se ne bojim za budućnost američke demokracije. Uostalom i Trumpova izborna pobjeda dokaz je da ona i dalje ima sposobnost autokorekcije. Predsjednik Trump ima uistinu velike ovlasti za provedbu programa na kojem je dobio izbore. Ali tu je i Kongres kao mehanizam političke kontrole, zatim moguća oporba u Republikanskoj stranci koja ne želi izgubiti sljedeće izbore, a i izvjesna oporba u Demokratskoj stranci koja izbore želi dobiti. Postoji i pravosudna kontrola ako predsjednik iziđe iz ustavnih i zakonskih okvira. Trumpova je moć velika, ali i ograničena. Više me brine budućnost europske demokracije koja podupire status quo, bez sposobnosti da se istinski mijenja.
Pokazuju li američka unutarnja previranja – uz sveučilišta koja su kadra »proizvesti« ili aktiviste ili tehnokrate – zašto je obrazovanje jedan od uzroka krize vodstva na Zapadu?
U pozadini europskoga statusa quo često su zagriženi ideolozi, odvojeni od stvarnosti. Što ako oni dođu u poziciju da preuzmu vlast i moć?
Funkcionirajuća demokracija najbolja je brana takvomu scenariju. I tu je Europa opet u zaostatku za SAD-om jer se, forsirajući umjetno stvoreni politički centar, osobito u eri bivše kancelarke Merkel, razmrvila i rastočila politička scena, izgradili su se politički sustavi s instantnim vođama, uglavnom bez programa i ideja (osim osvajanja vlasti). Takve su vođe bez moći da provedu istinske promjene, ali i da prepoznaju istinske opasnosti i da pravodobno reagiraju. I sve dok se prihvaćaju pravila takvoga statusa quo – oni ne mogu zapravo izgubiti izbore.
Pogledajmo samo Njemačku, koja bi u skladu sa svojom snagom sad trebala povesti Europu. Izborni pobjednik Friedrich Merz prinuđen je na koaliciju s SPD-om, koji je prije toga vodio po mnogima najlošiju vladu u poslijeratnoj Njemačkoj. To baš nije uvjerljiv temelj za istinsku promjenu. A šefica Europske komisije Ursula von der Leyen i dalje planira provedbu »zelene agende«, koja je nakon Trumpove pobjede definitivno i globalno poslana u prošlost.
Značajka je demokracije da sami odlučujemo komu ćemo dati svoj glas, temeljem procjene da će najbolje zastupati naš svjetonazor, političke, ekonomske i socijalne interese. I da se to učini tajno. Ne postoje danas političke stranke koje bi mogle imati monopol na kršćanske birače ili da bi ga zaslužile. Čak i stranke koje još imaju kršćanstvo u nazivu, a imaju ga sve manje u sadržaju, prihvatile su ili čak gradile trendove koji im donose više glasova. No zato postoje stranke koje su sadržajno i svojim aktivnostima izrazito protukršćanski orijentirane. To je ono o čemu bi kršćani trebali voditi računa kada iziđu na birališta i biti oprezni prema onima koji obećavaju »zeleni svijet« bez ljudi i najveća »prava« koja negiraju Deset Božjih zapovijedi.
Cijela politička arena u Hrvatskoj, pa tako i najuže državno vodstvo, preslika je trendova u Europi. Dodatni je uteg to što kontrolu nad ulaskom, ponašanjem i izlaskom iz te arene i dalje potpuno kontroliraju stare komunističke elite i njihovi nasljednici. Slično je i u većini država bivšega komunističkoga sustava, uz iznimku Poljske, koja s mukom i uz velike unutarnje konflikte ipak uspijeva graditi svoj autohtoni demokratski put i ekonomski razvoj, pokazujući da je velika kultura i velika nacija. A starim komunističkim strukturama ne trebaju vođe, nego provoditelji.
I ti tzv. »treći putovi« dakako su pod kontrolom starih struktura ili su ih, u najvećem broju slučajeva, one i proizvele. Nije problem u navodnom političkom »mesijanizmu« hrvatske desnice, nego u tome što u Hrvatskoj do danas ne postoji artikulirana nacionalna politička elita, koja nije ukorijenjena u starim komunističkim strukturama i od njih nadzirana.
Zbog zadržavanja kontrole nad vlašću, koja zbog velike ekonomske ovisnosti o državi i njezinu proračunu znači i financijsku i ekonomsku moć, tim starim strukturama u Hrvatskoj nije u interesu stvaranje elite koja će ih razvlastiti, kako bi otvorila put demokratskomu i gospodarskomu razvoju. Zato na desnici serijski proizvode lažne mesije, osobe oskudnih i spornih životopisa, s diplomama i doktoratima čudnih sveučilišta i veleučilišta iz susjednih zemalja, koje je lako ucijeniti i u pravilu ubrzo završe u blatu, kao potrošeni i otpisani. Hrvatska se elita nalazi u zapadnim državama, na zapadnim sveučilištima, institutima i korporacijama – jer tamo imaju šansu koju kod nas ne mogu dobiti. Ili su u Hrvatskoj, ali su izvan politike. Može li se to promijeniti? Trenutačno se čini kao nemoguća misija. Ali Hrvatska će slijediti promjene u Europi ako i kada do njih dođe. Pa i nakon što je srušen Berlinski zid i održani prvi višestranački izbori u više država bivšega komunističkoga bloka hrvatski je komunistički vrh još razmatrao da li održati višestranačke izbore s više stranaka ili to učiniti u okvirima jedne Partije. Tek kada su se prosvjednici prijeteći približili palači rumunjskoga komunističkoga diktatora Ceausescua, hrvatski su komunisti odučili formalno otvoriti vrata višestranačju.
Bili su to prizori kakve u izravnom prijenosu dotad nismo vidjeli: predsjednik Trump i osobito potpredsjednik SAD-a Vance verbalno cipelare ukrajinskoga predsjednika Zelenskoga u Ovalnom uredu, pred novinarima i uključenim kamerama! U prvom trenutku sve su simpatije bile na strani Zelenskoga, uz zgražanje zbog bahatosti američkoga državnoga vrha. Osobito ako smo gledali samo izabrane inserte s cijeloga događaja. No kako se počeo slagati mozaik konteksta događaja, slika se mijenjala. Vidjelo se da je Zelenski došao isprovocirati napad, prekršivši unaprijed dogovoreni scenarij – od dress-coda do sadržaja svojih intervencija – da je potom otišao na dogovoreni sastanak u London, gdje su ga s crvenim tepihom i srdačnom potporom dočekali britanski premijer Starmer i francuski predsjednik Macron. Predstavili su mu svoj, europski mirovni plan, koji sadrži sve zahtjeve Zelenskoga, uključujući i očuvanje teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. A onda su ga uputili da se s tim njihovim »planom« dobre volje vrati u Washington i traži od Trumpa da ga Amerika provede! Iako je u prvom trenutku bio šokantan, konflikt u Ovalnom uredu nije bitnije utjecao na nastavak mirovnoga procesa, ali se pokazalo tko je tko: tko je jedini partner koji ima snagu voditi mirovni proces, tko ne prepoznaje ili mu nešto (netko?) brani prepoznati istinske odnose u svjetskoj politici, a tko je – licemjer.
Kriza na granici sukoba u BiH, koju bez sumnje izaziva Milorad Dodik, u ovom trenutku svakako ide u prilog politici ruskoga i srpskoga sveta. Ne treba smetnuti s uma i drugu dimenziju: bošnjačke političke strukture i pravosudne institucije BiH kojima upravljaju vrlo su zahvalan partner u toj proizvodnji krize. Vidim to kao pokušaj da se iskoristi veliko geopolitičko preslagivanje kako bi Srbi i Bošnjaci, odnosno Putin i Erdogan, kao njihovi zaštitnici, uz proizvodnju ratnoga sukoba nižega intenziteta, doveli do kraja podjelu BiH na dva dijela, srpski i bošnjački, ojačavši tako rusku i tursku prisutnost na istočnom Jadranu, u središtu Europe. To bi bio vrlo nepovoljan razvoj kako za Hrvate u BiH tako i za Hrvatsku.
Ohrabrujuće su posljednje izjave američkoga državnoga tajnika Marca Rubija, koje pokazuju da je ta opasnost u američkoj administraciji prepoznata i da će SAD učiniti sve kako bi spriječio novi ratni sukob u BiH, kao i jačanje snaga EUFOR-a. U tako delikatnoj situaciji Hrvati u BiH ne smiju učiniti ništa što bi ih prikazalo kao Dodikove suradnike u rušenju BiH, i to u vrijeme kada se i proces međunarodnoga političkoga resetiranja BiH, kako bi postala funkcionirajuća država, čini mogućim. A zajedno s Hrvatskom trebali bi učiniti sve da u tom procesu vrate politička prava Hrvata kao konstitutivnoga naroda u BiH, koja su im oduzeta u korist bošnjačke političke opcije izmjenama Daytonskoga sporazuma, i da time ojačaju zapadnu komponentu na budućoj geopolitičkoj i energetskoj karti Europe.
