U sjeverozapadnom dijelu Hrvatskoga zagorja, na pitomim bregima i škrtoj grudi, župna je crkva sv. Katarine u Zagorskim Selima. U tom skladu čovjeka i prirode živi Dragutin Karažija, rođen u Gornjem Škrniku 3. srpnja 1957. Zauzeti je vjernik laik koji je, odlaskom u mirovinu, svoju tradicionalnu vjeru odlučio produbiti pa se stavio na raspolaganje i izgradnju svoje župne zajednice.
Njegovi su roditelji bili otac Viktor iz Donjega Jalšovca u susjednoj župi Desinić i mama Marta rođena Lojen u selu Višnjevcu u župi Vinagora. Mamu je posvojila njezina dobrostojeća teta koja je živjela u Zagrebu. Na selu je bila sirotinja, uz puno djece i bez kruha, pa je teta Marti darovala kuću u Gornjem Škrniku. Viktor je kao mladić radio u Celju i iz Jalšovca je pješačio u Kumrovec na vlak. Na tom putu prolazio je kraj Martine kućice, pripovijeda Drago ističući da se na tom putu rodila ljubav pa vjenčanje u crkvi u Zagorskim Selima. U braku su blagoslovljeni s četvero djece. Najprije su 1950. dobili prvoga sina Stjepana, koji je tragično preminuo u 36. godini. Zatim se 1953. rodila kći Terezija koja sa suprugom ima troje djece, žive u Svetom Ivanu Zelini. Najmlađega sina Marijana dobili su 1963. On sa suprugom i sinovima živi na domovini Karažijovih u Gornjem Škrniku.
»Marijan je moj mlađi brat s kojim dijelim dvorište. Nikada se nismo krivo pogledali, a kamoli posvađali. Zahvalan sam mu što je sa svojom obitelji dohranio naše roditelje i omogućio im dostojanstvenu starost. Sa sestrom i njezinima također sam jako povezan, samo što ona dalje živi pa se rjeđe vidimo. Mogu reći da smo svi bratski složni«, ističe Dragutin.
Na temeljima stare kuće
»Po struci sam strojarski tehničar«, nastavlja. »Završio sam srednju školu u Zagrebu, gdje sam neko vrijeme živio kao podstanar i radio u Hidroelektri. Putovao sam u Zagreb ‘zagorskim cugom’ i na tom putovanju upoznao domaću djevojku Mariju djevojački Horvat iz Brezakovca, župa Zagorska Sela, koja je također radila u Zagrebu. Crkveni smo brak sklopili 1978. Vjenčao nas je tadašnji župnik u Selima Milan Juranić. Odlučili smo vratiti se u rodnu kuću mojih roditelja, pokušati sebi stvoriti dom i izgraditi si kuću. Našao sam posao u valjaonici čelika u Kumrovcu, a Marija u tadašnjoj političkoj školi u Kumrovcu. Novu kuću izgradili smo na temeljima stare kuće koju je kupila mamina teta. Tu sam prepoznao Božje milosrđe za našu obitelj i bio ponosan jer nismo zaboravili na tetinu dobrotu. Godine 1979. blagoslovljeni smo sinom Tomislavom, koji je danas izvanredni profesor na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, oženjen je i otac dvoje djece Davida i Marte. Njegova supruga Marina radi kao ekonomistica u Zaboku. Zatim smo 1983. dobili sina Hrvoja, diplomiranoga pravnika koji radi u konzultantskoj firmi za javnu nabavu u Zagrebu i u životnom je partnerstvu s Jelenom, diplomiranom ekonomisticom zaposlenom na Ekonomskom fakultetu.«
Domar u Kumrovcu
»Živjeli smo skladno i skromno u jednoj sobici obiteljske kuće mojih roditelja i gradili si kuću uz pomoć i ljubav cijele obitelji. Došle su devedesete, Domovinski rat, pa sam otišao na karlovačku bojišnicu. Kad sam se vratio, valjaonica čelika bila je zatvorena, nije više bilo radnoga mjesta. Devet mjeseci bio sam prijavljen na burzi i Božjom providnošću dobio posao kao domar u OŠ Kumrovec, gdje sam radio do mirovine. Zbog želje za boljom komunikacijom s djecom položio sam na Učiteljskoj akademiji pedagoške predmete koji su mi pomogli u osobnoj izgradnji. Supruga Marija također je tih devedesetih ‘promijenila’ poslodavca jer se u političkoj školi nastanila hrvatska vojska i ona je postala njihova zaposlenica. Ubrzo je prešla u Vojni ordinarijat, gdje je radila do mirovine. Svećenici, časne sestre i posebno mons. Juraj Jezerinac puno su utjecali na njezin rast u vjeri. Zahvaljujući vojnim hodočašćima, dva smo puta supruga i ja bili u Lurdu, Rimu, Međugorju, Mariji Bistrici i doživjeli smo Božju blizinu kroz te posvećene ljude koji su nam bili uzori.«
Znakovi Božje prisutnosti
»Tatina cijela obitelj ima duboke vjerske korijene, zato imamo i svećeničko zvanje u obitelji. Dragutin Papić, župnik u Selima kraj Siska, moj je bratić. Mama je bila domaćica, gazdarica, poljoprivrednica, stup obitelji koja je cijeli tjedan bez supruga radila i skrbila se za svoju obitelj. Okupljala je djecu na molitvu i učila nas da se pouzdamo u Boga. Primjer mojih roditelja nadahnjivao je i mene kada sam ih gledao kako su sretni što se mogu brinuti o svojim unucima. Dok su još bili mlađi i zdravi, nikada nisu prigovarali ili se žalili. Kada je čovjek mlad i savija svoje gnijezdo, previše je opterećen materijalnim, gradnjom, školovanjem djece i postizanjem kakvoga-takvoga standarda. Pa najčešće ostavlja sve ono što je duhovno po strani na čekanju. To se i meni na neki način dogodilo. Imao sam spoznaju da je Bog prisutan u mojem životu i životu moje obitelji. Puno puta sam prepoznao znakove, ali kao da nisam imao vremena dublje se upoznati s njim.«
»Ponovno sam uzeo Bibliju u ruke«
»Tek kad sam otišao u mirovinu i imao više vremena, počeo sam čitati. Pročitao sam Bibliju u jednom dahu, kao roman, i ostao razočaran, nisam osjetio ništa. Čitao sam i svjetovne knjige, ali nigdje nisam našao mir. Jako sam želio upoznati toga Boga koji me cijeli život pratio i blagoslivljao, koji mi je dobar, a ja ga nisam poznavao. Godine 2022. u našu je župu Zagorska Sela i Sutlanska Poljana došao novi župnik Majk Rušec, mladi svećenik, pun ideja, pa pokrenuo puno aktivnosti i promjena u našoj župi. Poticao nas je na crkveno pjevanje, čitanje Božje riječi, na župna hodočašća. Prvo sam se priključio pjevačima. Ponovno sam uzeo Bibliju u ruke i čitao poglavlje po poglavlje, poslanicu po poslanicu, psalme, i doživio da mi živa Riječ progovara, da mi se Bog obraća. Bili smo na puno hodočašća sa župnikom. To je jedan od načina kako nas povezuje i motivira da mu se u župi stavimo na raspolaganje i u onim najobičnijim poslovima, od košnje do uređenja okoliša oko crkve. Posebno sam doživio hodočašće u Međugorje koje je vodio župnik. Počeo sam čitati poslanice na misama jer sam imao poticaj donositi ljudima Božju riječ. Vlč. Majk me poučavao i poticao, nije mi bilo problem učiti u ovim umirovljeničkim godinama jer sam osjećao da rastem u vjeri i osjećao veliki mir u duši.«
Pouke sa Stepinčeva križnoga puta
»Početkom listopada lani župnik nas je zamolio da idemo s njim u Krašić, kao pjevači. Prvi sam put bio u Krašiću i nisam puno znao o kardinalu Stepincu. Posebno me se dojmio Stepinčev križni put. Od postaje do postaje sve mi je postajalo jasnije tko je Stepinac i kakve su njegove patnje bile. Bog je u svojoj providnosti izabrao mene, slaboga i poniznoga da kao Šimun Cirenac, pozvan iz gomile hodočasnika, nosim križ. Predvodio sam Stepinčev križni put. Tolika čast i obveza! Netko mi je rekao da nosim križ domovine Hrvatske. Devedesetih sam je branio na ratištu, a sada u duhovnom boju. Zahvalan sam Bogu jer sam zadovoljan i ispunjen kao čovjek i vjernik, ali znam da još moram puno učiti i u poniznosti se mijenjati nabolje za svoje spasenje i spasenje duša koje su daleko od Gospodina. Rado bih da ljudi koji su u tjeskobi i strahu stave Isusa na prvo mjesto u svojem životu pa će im se sve drugo posložiti na pravo mjesto.«
Svećenik pod povećalom
