Stječe se dojam, ili barem netko želi da se takav dojam stekne, da kriza, pad povjerenja, nije mimoišla ni Crkvu u Poljskoj. Može li se u toj tradicionalno katoličkoj zemlji dogoditi kulturni i društveni prevrat sličan onomu u Irskoj?
Mons. Henryk Muszynski, nadbiskup Gniezna i primas Poljske u miru, misli da ne može. »Ja se slažem s glasom onih sociologa koji kažu da ćemo prije ići putom Italije nego Nizozemske ili Irske«, rekao je mons. Muszynski. Ipak, nadbiskup ne dvoji da je sekularizacija na djelu, a u prilog toj tvrdnji kaže da se sve veći broj djece i mladih ispisuje sa školskoga vjeronauka. Još je jedan podatak nedavno došao iz Poljske. Krakovska je biskupija, naime, objavila da je u 2020. godini na njezinu području iz Katoličke Crkve istupilo 445 osoba, gotovo triput više nego 2019. godine kad ih je istupilo 123. U godinama prije toga iz Crkve bi istupalo pedesetak ili šezdesetak katolika.
Za komentar spomenute izjave i navedenih brojeva Glas Koncila zamolio je svećenika i politologa dr. Piotra Mazurkiewicza, profesora na Sveučilištu kardinala Stefana Wyszynskoga u Varšavi. »Kad je riječ općenito o Europi, možemo govoriti o različitim fazama procesa društvenoga razvoja, koji se odražava i na crkveni život. Sa slomom komunizma prije 30 godina prestala su ograničenja koja su Crkvama bila nametnuta pa su se mnogi vratili vjerskomu životu. Sada možemo reći da je taj pokret povratka završio pa se s jedne strane nalazimo u fazi stabilizacije vjerskoga života, a s druge strane dolaze nam sekularističke tendencije koje su na Zapadu već ranije bile prisutne«, kaže sugovornik.
O »čudnom vremenu pandemije« govori kad komentira navode o ispisivanju učenika s vjeronauka. Nastava se provodi »na daljinu«, čitav je nastavni proces u izvanrednom stanju pa je teško utvrditi navodne tendencije ispisivanja s vjeronauka, baš kao što je zbog restrikcija na misama nemoguće steći makar i dojam o promjenama koje bi se ticale vjerske prakse.
Neke su promjene ipak očite. »Tijekom posljednjih godinu dana prvi smo put svjedočili organiziranomu pokretu protiv Crkve. Ta kampanja predstavlja se kao dio pokreta koji dolazi sa Zapada. I doista, jasno je da su te skupine povezane s određenim centrima na zapadu Europe. Tu je i LGBT lobi. No treba reći i to da tomu pokretu pomaže i skupina političara iz lijevoga političkoga bloka, odnosno iz opozicije kojoj takav pokret trenutačno ide naruku kako bi istisnula sadašnju vladajuću garnituru«, kaže dr. Mazurkiewicz. Vrhunac toga pokreta bio je val prosvjeda nakon odluke Ustavnoga suda kojom su uvedena dodatna ograničenja pobačaja. »Mnogi su se tada obrušili na Crkvu uvjereni da je Ustavni sud donio odluku pod njezinim neizravnim utjecajem«, kaže sugovornik. Uza sve to, na djelu je »opća frustracija« uzrokovana pandemijom, koja se kod mnogih manifestira u prosvjedničkom raspoloženju. »Mnogo je ljudi spremno biti ‘protiv’: protiv restrikcija, protiv vlade, pa i protiv Crkve«, kaže sugovornik. I porast broja ljudi koji službeno odlaze iz Crkve dr. Mazurkiewicz smatra »dijelom pokreta koji provode sekularisti«. Pritom je zapravo riječ tek o »kulturološkim katolicima« koji »na neki način ni do sada nisu potpuno pripadali Crkvi, no sada je dio njih formalno izjavio da iz nje istupa«.
Sugovornik je nakratko komentirao i skandale vezane uz spolne zloporabe maloljetnika od strane klerika, problem koji nažalost nije mimoišao ni Crkvu u Poljskoj. Dr. Mazurkiewicz se nada da će funkcionirati i crkveni mehanizmi koji su pokrenuti kako bi rasvijetlili tu mračnu stranu i neovisna državna komisija koja se bavi problemom spolnih zloporaba maloljetnika općenito u društvu, ali i u Crkvi. Također se nada da će se Crkva otvoriti tomu procesu, da ga ne će pokušavati zakočiti.
A nada se i poštenomu pristupu Crkvi. »Čitao sam«, kaže u tom smislu sugovornik, »izvještaj o spolnim zloporabama u pokretu Kristovih legionara«. »S jedne strane ima uistinu mnogo slučajeva zloporabe koje su počinili svećenici toga pokreta, a s druge je strane u tim nedjelima sudjelovalo 2 posto njegovih svećenika. S jedne je strane učinjeno uistinu veliko zlo, a s druge je strane 98 posto svećenika nedužno. No percepcija Crkve gradi se na onih 2 posto.«
Dr. Mazurkiewicz se nada da će se, barem u Poljskoj, slika Crkve graditi i na moru dobra koje je učinjeno u Crkvi i po Crkvi. »Osobno sam se susreo s kardinalom Wyszynskim, s otcem Popieluszkom, s Majkom Terezijom, s Ivanom Pavlom II. te i sam nastojim živjeti krećući se između dvaju polova, zla i dobra, koji su oduvijek prisutni u svijetu i u Crkvi, gledajući i nadahnjujući se na onome što je dobro. Mislim da je važno izbjegavati jednostrano gledanje na svijet«, kaže dr. Mazurkiewicz, svjestan da izostanak negativnih reakcija na vijesti o zloporabama i njihovu prikrivanju nije moguć, ali jednako tako uvjeren da dobro, nadahnuto vjerom, koje je učinjeno i koje se svaki dan čini ipak ne može proći neopaženo.
U kontekstu spolnih zloporaba posebno su se u posljednje vrijeme isticali pokušaji napada na lik i djelo sv. Ivana Pavla II. U nastojanju da mu se dođe što bliže, prozivan je da je navodno »nešto morao znati« i njegov osobni tajnik, danas krakovski nadbiskup u miru kardinal Stanislaw Dziwisz.
»Jasno je da bi onaj tko bi želio uništiti Crkvu u Poljskoj trebao najprije uništiti štovanje sv. Ivana Pavla II. jer je on za Poljake toliko važan. Drugim riječima, ako je sve što je Ivan Pavao II. činio pogrješno, u što i u koga se onda pouzdati?« kaže sugovornik. No, »barem zasad«, napadi su zaustavljeni zahvaljujući reakciji društva, među ostalim apelu koji je uputilo više od 1200 poljskih intelektualaca protiv difamacije lika i djela Karola Wojtyle. Što se tiče budućnosti, dr. Mazurkiewicz je »više-manje spokojan«. »Previše je u Poljskoj ljudi koji su upoznali sv. Ivana Pavla II., previše ih je sudjelovalo na velikim okupljanjima s njim, previše ih je svjesno uloge koju je imao u slomu komunizma. Stoga sam podosta siguran da napadi, premda će ih vjerojatno još biti budući da su pomno organizirani, ne će imati nekoga uspjeha«, kaže sugovornik.
Pritom ističe da treba razlikovati između Ivana Pavla II., čiji je život izložen pomnomu ispitivanju tijekom procesa kanonizacije i beatifikacije, i »drugih osoba iz njegove blizine koje su možda imale važnu ulogu, ali ona ipak nije vrjednovana u takvu postupku«. Uostalom, »sa stajališta medija takve je osobe lako prozivati«. »Puno je teže vrjednovati njihovu stvarnu ulogu u složenom kontekstu trenutka u kojem su djelovali«, kaže dr. Mazurkiewicz.
