U modernom dobu na religiju i vjernike neki gledaju kao na ostatke neke davne prošlosti, na nešto zaostalo u vremenu i nešto što ne može ići ukorak s razvojem modernoga društva. Na vjernike se gleda kao na ljude koji su fundamentalisti i žele zaustaviti razvoj društva. Postoji mnogo stereotipa koji se vežu uz vjernike različitih religija, a najviše ih se povezuje s negativnim konotacijama. Razdor između znanstvene zajednice i religija sve je značajniji ili se stječe takav dojam jer se sve više i sve agresivnije naglašava. Znanost i religija – tvrde neki – više ne mogu ići ruku pod ruku kao nekada, jer se danas na to gleda vrlo negativno.
Možda je jedan od najrasprostranjenijih stereotipa vezanih uz kršćanstvo onaj da ljudi smatraju da se radi o ženomrzačkoj religiji. No to uopće nije točno, iako je to vjerovanje široko rasprostranjeno. Mnogi smatraju da se u kršćanstvu zatiru ženska prava i sloboda te ravnopravnost u društvu. Međutim, čak se i rano kršćanstvo zauzimalo za ravnopravnost žena i muškaraca. Zapadni koncept ravnopravnosti žene i muškarca svoje korijene može pronaći u kršćanskoj ideji. Naime, kršćanstvo se temelji na ideji jednakoga dostojanstva svake osobe bez obzira na spol ili društveni položaj. Drugi argument koji se vrlo često može čuti protiv religija je i prošlost u kojoj je počinjeno zlo. Naime, mnogi žele pomoću pogrješaka i djela iz prošlosti prikazati religiju kao nešto što je istinski zlo i iskvareno. Upravo zbog toga žele eliminirati religiju iz života pojedinaca i društva. Baš zbog zla koje je učinjeno u prošlosti – i u ime (pogrješnoga shvaćanja) religije, mnogi smatraju da su sve religije istinski zle i namijenjene destrukciji društva. Dakako, takva se vjerovanja ne bi smjela projicirati na religiju i društva danas. Ni jedna religija u svojoj biti nije iskonski zla i iskvarena.
Iako neki žele vjerovati da su vjernici fundamentalno zla bića koja žele zaustaviti vrijeme ili vratiti prošla vremena, to nije tako. Potrebno je razumijevanje i poznavanje religije kako bi se mogla voditi poštena i argumentirana rasprava.
Religija je u najopćenitijem smislu sustav vjerovanja, etičkih vrijednosti i činova kojima čovjek izražava svoj odnos prema svetomu, piše Hrvatska enciklopedija. Tako definiranu religiju možemo pronaći u različitim ljudskim društvima kroz povijest, od onih arhaičnih do suvremenih. Pritom je rašireno uvjerenje da čovjek pribjegava religiji iz vlastite nemoći i straha pred neobjašnjivim, pri čemu religija nije nešto uzvišeno, nego nadopuna kojom se pokušavaju nadići ljudske slabosti.
Teologija toj problematici pristupa drugačije. Ona polazi od toga da čovjek u svojoj biti jest religiozno biće. Katekizam Katoličke Crkve ističe kako je »čežnja za Bogom upisana čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren« (KKC, 27). Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi, a samo će u Bogu »čovjek pronaći istinu i blaženstvo, za čime neprekidno traga« (KKC, 27). Vjera je u konačnici temeljna pretpostavka svake religije ako sve religije žive od uvjerenja da stvarnost koju zatječemo nije ono jedino, nego je obuhvaća stvarnost koja transcendira sve konačno. Za kršćanina se ta božanska stvarnost konačno objavila u Isusu iz Nazareta, objašnjava Christoph Böttigheimer u knjizi »Shvatiti vjeru: Teologija čina vjere«. No što je s onima koji formalno pripadaju nekoj kršćanskoj Crkvi a da nikada nisu postali vjernici, pita se Böttigheimer. »Mnogi koji su unutra vani su, a mnogi koji su vani unutra su«, rekao je sveti Augustin. Pripadnost nekoj Crkvi, dakle, nije garancija vjere – kršćansku se vjeru ne može mjeriti tim kriterijima. Biti kršćanin isto tako ne uključuje samo znanje o sadržajima kršćanske vjere, koji su primjerice izraženi u »Vjerovanju« i koje kao takve može poznavati i ateist. Kršćane odlikuje to da oni potvrđuju i ispovijedaju biblijsku poruku te po njoj oblikuju svoj život i zajednički život s drugima, odnosno čitavu svoju životnu stvarnost. Vjera je dar – Božji dar koji trebamo prihvatiti.
U današnjem – ili prema mnogo popularnijem izrazu – modernom svijetu, vjera je u očima mnogih ljudi zastarjela. Dojam je kako je sve više ljudi na svijetu koji se izjašnjavaju kao ateisti – odnosno oni koji ne vjeruju u Boga, te kao agnostici – oni koji ne smatraju da Bog postoji ili ne postoji, nego smatraju da ga u takvom obliku ne možemo dokučiti. Taj izraz agnostik upravo je sve popularniji u svijetu jer najlakše je objasniti kako nismo sigurni ima li Boga ili nema, pa mnogi u njemu vide »slamku spasa« i bijeg od bilo kakvoga daljnjega života u vjeri.
Prema istraživanju Ariele Keysar i Juhema Navarra-Rivere objavljenom u »Oksfordskom rječniku ateizma« (»Oxford Handbook of Atheism«) na svijetu ima oko 450 milijuna ateista, što čini otprilike 7 posto odrasle zemljine populacije, a zbrojimo li i agnostike, dolazimo do brojke od 1,1 milijarde ljudi, što čini 16,5 posto odrasle svjetske populacije. Prema postotku po zemljama prednjači Češka sa 55 % ateista/agnostika, a iza nje su Francuska sa 41 te Švedska sa 39 %. U Republici Hrvatskoj od nešto više od 4 milijuna stanovnika njih se 4,57 posto (195 893) izjasnilo kao ateisti ili agnostici. Najzastupljenija vjera u svijetu jest kršćanstvo, a iza njega su islam i hinduizam. U Republici Hrvatskoj najviše ima katolika, 86,28 % (3 697 143), ali valja istaknuti kako se postotak deklariranih katolika u Hrvatskoj smanjuje. Na zadnjem se popisu stanovništva znao naći i pokoji Jedi, vjerojatno inspiriran kultnim filmom »Ratovi zvijezda« redatelja Georgea Lucasa.
Danas u svijetu niču i nove »vjere« poput scijentologije, a još uvijek ima i puno animizma koji postoji još od davnina. Scijentologija je bila popularna među hollywoodskim zvijezdama, a često ju se kritizira i ističe da od svojih pobornika samo iznuđuje velike svote novca pa i ne ostavlja dojam ozbiljnoga religioznoga pokreta. Animisti vjeruju u dušu svega što postoji. Sve u svemu, raznih je vjerovanja uvijek bilo i nastajat će nova, ali na kraju će sva biti ujedinjena u Gospodinu kada se ostvari njegova želja »da svi budu jedno«.
Čovjek se rađa, živi i umire s vjerom. I da se vratimo u najraniju povijest, vidjeli bismo da je već tada vjera bila glavni oslonac čovjeku – od početka je tragao za nečim što je »više« od njega. Vjera je zato oduvijek bila dio čovjekove prirode jer je čovjek stvoren kao duhovno biće koje ima potrebu i za duhovnom hranom.
Osim što je duhovno biće, čovjek je i znatiželjno biće koje je uvijek u potrazi za neotkrivenom istinom. Upravo zato okreće se vjeri koja jedina odgovara na mnoga bitna pitanja: kako je došao na svijet, zašto je tu, što će biti s njim poslije smrti i mnoga druga. I koliko god da se prirodna znanost trudila dati odgovore na ta pitanja, vjera nam jedina pomaže zaista razumjeti i shvatiti Božji plan.
Da je vjera bila oduvijek glavni oslonac dokazuju i zapisi u Bibliji u kojima mnogi narodi i pojedinci zazivaju, traže i mole Boga u bezizlaznim situacijama. Izraelski se narod tako u beznadnim trenutcima predaje Jahvi i njegovoj volji. Razlog je to što vjera održava, ona daje snagu u slabosti, pomaže čovjeku da vidi izlaz iz teških situacija te da lakše podnese tu teškoću. Ona čovjeku priskrbljuje duhovnu snagu, a ujedno psihičko zdravlje.
No toliko često čujemo riječ »vjera« i »vjerovati« da mnogima ona gubi svoje značenje. Zato je potrebno vratiti se njezinu izvornomu značenju u kojem ona izriče potpunu i stalnu predanost Bogu i njegovoj volji, a ne samo kada je nama to potrebno. Dakle, ne sjetiti ga se samo u beznadnim situacijama, nego mu se svakoga dana moliti, zahvaljivati mu i slaviti ga. Jer vjera nije slijepo prihvaćanje i predanje Bogu, nego svjesna ljubav prema Bogu, bližnjemu i samomu sebi.
Koliko ljudi sebe naziva kršćanima a da zapravo i ne zna što to u biti znači? Biti kršćanin ne znači samo biti kršten, pričešćen i eventualno primiti sakrament svete potvrde te za Božić i Uskrs otići na misu. Biti kršćanin znači mnogo više, znači ponašati se kako to od nas traži Bog i slijediti njegov primjer cijelim svojim postojanjem. Pod time se misli na cjelokupnost življenja, što podrazumijeva ponašanje, riječi, stajališta, a možda i najvažnije od svega – djela.
Bez djela sve naše riječi padaju u vodu, naša stajališta nemaju uporište. Kroz djela se živi kršćanski, kroz njih svjedočimo Boga i poštujemo Njegove zapovijedi. Kao što je Isus činio dobra djela, tako smo i mi pozvani činiti to isto. Možemo svake nedjelje ići na misu, ali ako ne činimo dobra djela, ako se ne trudimo živjeti Sveto pismo, uzaludan nam je trud odlaska u crkvu.
Ta djela ne moraju biti velika, zvučna, pa ni oku vidljiva. Mali znakovi pažnje, sitnice koje svakodnevno činimo, naše geste, sve se to zbraja. Pomoći starijoj osobi s namirnicama kada je sretnemo u lokalnom dućanu, odnijeti teške vrećice do kuće, pomoći djetetu koje je palo s bicikla, pridržati ulazna vrata osobi s invaliditetom ili majci koja gura dječja kolica, samo su neke situacije s kojima se svakodnevno susrećemo, a koje nam pružaju šansu da pomognemo, da svojim djelima živimo dobrotu, suosjećanje i iskazujemo živu vjeru.
Naizgled banalne stvari mogu značiti mnogo i biti velike. Ipak od nečega moramo početi, jer ništa nije beznačajno i sve se događa s razlogom, a Bog uvijek zna koji je to razlog. Kako ćemo se mi ponijeti u određenoj situaciji govori mnogo o nama, što ćemo učiniti, što reći, kako se postaviti. Iz svega toga možemo iščitati kakva je netko osoba, kako živi svoju vjeru. Jer vjera bez djela je mrtva, samo slovo na papiru koje s vremenom izblijedi i nestaje, iščezne.
Drugi Vatikanski koncil desetljećima kasnije još uvijek je nepresušan izvor tema za rasprave, promišljanja, otkrivanja i postavljanja novih teza. Jedna od ideja koje su dobivale na snazi još šezdesetih godina prošloga stoljeća kada je Koncil održan, a s obzirom na politički sustav koji je vladao velikim dijelom Europe većim dijelom 20. stoljeća, koja je tu istu ideju potpomagala i rabila kao jedno od sredstva političke vlasti, jest ateizam, a uz njega i agnosticizam. Definicije tih pojava variraju, a nerijetko se spominju kao sinonimi i bez razumijevanja takvih pojava. Stoga je okretanje prihvaćenim definicijama i tumačenjima idući logičan korak za njihovo razumijevanje.
Koncil piše o više vrsta ateizama, tj. da se pod nazivom »ateizam« javlja mnogo pojava i da ih treba pažljivo razmotriti. Ističu ateizam koji u potpunosti niječe postojanje Boga, zatim onaj koji tvrdi da čovjek o Bogu uopće ne može ništa tvrditi; ateizam koji namjerno zloupotrebljava i iskrivljuje znanstvene metode kako bi »dokazivao« ili pak ateizam koji toliko uzvisuje čovjeka da vjera u Boga gotovo gubi snagu. Također je istaknuto i da ateizam često nastaje kao silovit protest protiv zla u svijetu, pri čemu se ljudskim dobrima pripisuju oznake apsolutnoga dobra pa ona zauzimaju Božje mjesto. Naravno, rasprava o slobodnoj volji i zašto postoji zlo u svijetu seže još u najdublja razdoblja postojanja vjere – na ta pitanja odgovor je dan beskrajno mnogo puta, no oni koji proturječe i odbacuju kvalitete i svojstva vjere njima nisu zadovoljni iz vrlo jednostavnoga razloga – ne potvrđuje njihova uvjerenja.
Također, za ateizmom se često poseže nakon neke životne traume ili nakon što »molitva ne uspije«, pa se automatski diskreditira bilo kakvo postojanje nečega višega. I upravo ta čovjekova potreba za kontrolom ono je što toliko udaljava od svjetla vjere – unatoč slobodnoj volji i prihvaćanju mogućnosti nepredvidljivosti, očekuje se potpuna kontrola nad životom. No zar nije sumnja i nijekanje upravo ono što potvrđuje Božje postojanje? Ako postoji tolika sigurnost da nešto ne postoji, zašto se onda cijela sila miče kako bi dokazala da Bog ne postoji? Zar i sama sumnja u tom kontekstu onda zapravo nije najčešće pokazatelj baš te vjere?
Priredili: M. Erceg, L. Glasnović, F. Hrnčić, M. Labaš, N. Lednicki, Z. Medak
