Prorok Malahija donosi riječi kojima se Bog predstavlja kao veliki kralj čije je ime strašno među narodima. Bog dakle ima svoju vlastitu veličinu i ime koje je već samo po sebi strašno i veliko. Ono je strašno ako pripada Bogu koji ima vlast nad svima i ako je taj Bog svojom svetošću toliko različit od ljudske zloće i grješnosti. No iako Bog već posjeduje takvo ime, on od svojih svećenika traži da proslave njegovo ime, i to tako što će poslušati opomenu koju im upućuje.
U toj opomeni Bog ih najprije upozorava da su »s puta zašli«. U starozavjetnom načinu govora pravedan je onaj čovjek koji hodi s Bogom, a to pak znači da vrši Božje zapovijedi. Svećenici, prema tome, nisu više vršili njegove zapovijedi, pa su i raskinuli »savez Levijev«. Premda se u sustavu Božjega saveza s njegovim narodom inače ne spominje neki zaseban Levijev savez, to jest savez koji bi Bog sklopio s pripadnicima Levijeva plemena – svećenicima i levitima – jasno je da su svećenici i leviti, a to znači svi koji su služili u Hramu, imali pred Bogom i narodom osobitu odgovornost. Ona se prije svega očitovala u brizi za ispravno izvršavanje žrtvenoga bogoslužja. S vršenjem te obveze oni su imali i pravo na to da od bogoslužja i imaju određene prihode. Iz teksta proroka Malahije jasno je da se svećenici nisu pridržavali tih odredaba te su tako skrenuli s puta koji im je Bog odredio.
Tako su prekršili taj svojevrstan savez koji ih je vezao s Bogom. Svojim udaljavanjem od vršenja zakona oni su doveli do toga da se »mnogi o zakon spotiču«. Premda je njihova prvotna služba bilo prinošenje žrtava, kao osobe koje su bile pomazane za Božju službu bili su pred očima naroda postavljeni kao uzor, uzor koji u tom trenutku nije bio dorastao svojoj zadaći. Zbog toga je očekivan i prijezir koji prema svećenicima pokazuju »svi narodi«. Ako oni sami ne cijene Boga kojemu služe i čija ih služba hrani, kako da drugi uopće povjeruju u takva njihova Boga. Zato oni ne proslavljuju, nego blate Božje ime pred narodima.
Slično i u odlomku iz Matejeva evanđelja Isus proziva one koji su bili postavljeni kao uzor. Bili su to pismoznanci i farizeji koji su zasjeli na Mojsijevu stolicu. U sinagogama Isusova doba uz sveti ormar u kojem se čuvala Tora koja se čitala u bogoslužju stajao je poseban stolac, često isklesan iz kamena, na kojega je trebao sjesti onaj koji će, nakon čitanja Zakona i Prorokâ, tumačiti Božju riječ. Isus, dakle, označava pismoznance i farizeje kao one koji obično tumače Sveto pismo. Narod je u to vrijeme imao pozitivno mišljenje o farizejima koji su, za razliku od pripadnika saducejske sljedbe i mnogih svećenika, doista nastojali vršiti odredbe Božjega Zakona. Stoga su Isusove riječi protiv njih morale zvučati donekle iznenađujuće. Isus kod njih osuđuje izvanjsko štovanje Boga koje je ispražnjeno svakoga sadržaja.
Njihova želja i trud oko vršenja Zakona za Isusa nisu sporni, sporna je njihova žeđ za počastima, sporna je prijetvornost nekih od njih, sporno je njihovo nastojanje da od svoje pobožnosti učine izvor koristi i društvenoga probitka. Dobro je uočiti u ovom odlomku da Isus sve to ne govori izravno pismoznancima i farizejima, nego se obraća »mnoštvu i svojim učenicima«. Njima on kaže: »Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine.« Isus upozorava one koji ga slijede, da ne prihvaćaju loš primjer života farizeja i pismoznanaca. Stoga te riječi valja shvatiti kao ozbiljno upozorenje kršćanima svih vremena. Kršćanin se mora oduprijeti napasti da od svoje vjere učini izvor osobne koristi i osobne časti. Kršćanin se uvijek mora pitati o motivaciji svoga djelovanja, svoje molitve, svoga bogoslužja.
Apostol Pavao u Prvoj poslanici Solunjanima još jednom izriče posebnu bliskost koja ga je vezala s Crkvom u Solunu, pa se vidi čak kao majka tamošnjih kršćana, a svoju brigu za njih opisuje kao hranjenje i njegovanje. U svom naviještanju evanđelja on je želio predati i samoga sebe, svoju dušu. Htio se sasvim dati toj svojoj duhovnoj djeci. Za njega navještaj evanđelja nije bio sredstvo za stjecanje bilo kakve koristi ili časti, nego, upravo suprotno, sredstvo za darivanje sebe samoga drugima. Stoga nije nikoga htio opteretiti ni svojim potrebama, nego se sam za sve brinuo. Na taj su način Solunjani, po njegovu primjeru, vidjeli veličinu Božjega djela za koje vrijedi uložiti sav život.
Biti kršćanin znači ne živjeti više sebi, nego živjeti Bogu i živjeti drugomu čovjeku. Kršćanin, jer je zagledan u buduću slavu, nije zarobljen ovozemaljskim probitcima, ovozemaljskom karijerom, zaradom ili čašću, ovozemaljskim zabrinutostima, nego gleda korist kraljevstva Božjega. To ne znači da se kršćanin ne treba skrbiti i za ovozemaljske potrebe. Ta i Pavao je to činio, ali nije dopuštao da išta zasjeni sjaj Božje riječi. Potrebe, želje, brige navjestitelja, svećenika, bilo kojega crkvenoga službenika, moraju se podložiti navještaju evanđelja. Na taj način službenik je siguran da nije podlegao »kvascu farizejskomu«.
