Ivica Balagović Zabočanin je, poznati urolog i društveni djelatnik. Živi sam i mnogi ga poznaju kao osobu koja se rado bezrezervno daruje drugima. Otkad zna za sebe, rekao je, aktivni je vjernik laik. Kao da je zabočka župa njegov drugi dom.
Rođen je u Zagrebu 24. svibnja 1961. Prvih svojih dvanaest godina živio je s roditeljima, mamom Šteficom rođenom Haramina iz Krapinskoga Vidovca, tatom Stanislavom rođenim u Trškom Vrhu, bakom Ivanom i dvije godine starijom sestrom Zdenkom. Stanovali su u drvenoj kućici nasuprot župne crkve sv. Jelene Križarice, tako da je od malih nogu zavolio zvuk crkvenih zvona, sva tri koja su u tornju njegove župne crkve.
Zvonaričini pomagači
»Kada smo se odselili u drugi dio grada, odzvanjali su mi ti zvuci koje i sada povremeno čujem kada je zrak čist, ne puše vjetar, i poslijepodne, kada nije prejak promet po zabočkim ulicama«, pripovijeda.
»Taj dio mojega života, osim igre na travnatom dvorištu, bio je karakteriziran i gotovo svakodnevnim odlaskom u crkvu u kojoj smo uvijek sretali zvonaricu Elizabetu Bartol, koju smo od milja zvali teta Lizika, a koja se skrbila o nama mališanima iz kvarta i polako nam pokazivala svakodnevne poslove koje je ona savjesno i vrijedno radila, a za koje bismo danas rekli da su logistika. Počeli smo joj, kada smo pomalo postajali tjelesno jači, pomagati u čišćenju i u zvonjenju. Od moje četvrte do četrnaeste godine zabočki župnik bio je Franjo Maček, osoba koja je sasvim sigurno najviše utjecala na mene u početku formiranja mojega vjerničkoga života. Taj divni svećenik toliko je zračio intelektualnom snagom da je ostavljao snažan dojam na nas kada smo bili školarci, a njegov način animiranja učenika i djece ostaje u mom trajnom sjećanju. Osobito se to odnosi na satove vjeronauka koje smo imali u župnom dvoru. Dugo godina nakon toga upoznao sam velikoga hrvatskoga teologa Vjekoslava Bajsića, koji se liječio na odjelu u bolnici u kojoj sam tada radio, pa smo na noćnim dežurstvima razgovarali o svemu, i to me vraćalo u lijepo predškolsko i školsko vrijeme.«
»Osnovnu sam školu završio u svojem Zaboku. U drugom sam razredu počeo ministrirati na misama, i veoma sam brzo, u petom razredu, postao čitač, kao drugi u novijoj povijesti župe, odmah uz gospođu Zoricu Franjčec Capar, koja je započela tu dužnost u zabočkoj župi. Sjećam se da se u početcima spuštao mikrofon na stalku na pokrajnji oltar sv. Valentina, gdje smo mi čitali zadane tekstove pa se nije trebalo uspinjati na oltar za ambon.«
Utkan u bolničku kapelu
»Srednju školu polazio sam dvije godine u Zaboku, a maturirao sam u srednjoj medicinskoj školi u Zagrebu. Nakon odslužene vojne obveze studirao sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, na kojem sam diplomirao 1986. godine i iste godine počeo sam raditi u ambulanti u Krapinskim Toplicama. Nakon pet godina rada dobio sam specijalizaciju iz urologije, koju sam najvećim dijelom odradio u KBC-u ‘Sestre milosrdnice’, a i u drugim zagrebačkim klinikama. Od 1997. godine stalno sam zaposlen u Općoj bolnici Zabok, koja je i veteranska bolnica. Nekoliko godina, u vrijeme kada je građena nova bolnička zgrada, kao prva zdravstvena građevinska investicija iz temelja od Drugoga svjetskoga rata, imao sam prigodu urediti prekrasnu malu bolničku kapelicu sv. Ivana Krstitelja, u koju dolaze i bolesnici i djelatnici bolnice, a i stanovnici okolnih četvrti. Zgrada bolnice na području je susjedne župe sv. Barbare iz Bedekovčine, tako da je prvotni župnik bio Josip Komorčec Pepek, a sada je Željko Horvat. Velika svečanost bila je pri blagoslovu kapelice koji je vodio tadašnji pomoćni zagrebački biskup Vlado Košić, veliki prijatelj naše bolnice.«
Muž zagorskoga srca
»Moj društveni interes bio je u športu, najviše motokrosu, u kojem sam bio angažiran na klupskoj, državnoj, europskoj i svjetskoj razini, manje u nogometu, košarci i rukometu. Osnivač sam Hrvatske udruge ‘Muži zagorskoga srca’, kulturološke udruge koja je prošle godine proslavila trideset godina djelovanja, a ima cilj slijedeći povijesna i tradicijska obilježja obnavljati duhovne vrijednosti u širokom spektru, od religijskih, filozofskih i umjetničkih do etnografskih, gospodarskih i općeuljudbenih. Ostvaruje se to u njegovanju uljudbe, zagorskih običaja, moralnih, etičkih i duhovnih vrjednota rimokatoličke vjere i kršćanskoga svjetonazora, a osobito kao poticanje osobnosti svakoga člana u stvaralaštvu njemu primjerenu i učinkovitu, i kao program što prisnijega pomaganja. Obveza je upravo svakovrsno međusobno pomaganje i bratska briga članova. U članstvu sam Matice hrvatske od obnove njezina djelovanja 1991. godine, sada kao član predsjedništva, a u dva mandata i kao predsjednik ogranka.«
Krv donirao 130 puta
»Inače su moji obiteljski korijeni vezani za izgradnju svetišta Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu jer je moj predak fra Stjepan Joakim Balagović donio čudotvorni Marijin kip iz Jeruzalema, a njegov brat dao je zemlju na kojoj je izgrađena crkva s cinktorom. S takvim naslojinama i odgojnim utjecajima svakako da sam svoj cjelokupni život odredio u vjerskom smislu. Uvijek su me zanimale aktivnosti koje su imale jasnu karitativnu i humanističku notu, pa sam tako od malih nogu bio volonter Hrvatskoga crvenoga križa, kao prikupljač papira, prikupljač odjeće, sudionik u natjecanjima prve pomoći, volonter u predavanjima, do dragovoljnoga darivatelja krvi – do sada sam 130 puta dao krv – i organizatora i dužnosnika Crvenoga križa gradske, županijske i državne razine. Također sam osnivač Udruge za borbu protiv raka ‘Zlatno srce’ koja djeluje na području Krapinsko-zagorske županije brojnim akcijama koje se nadopunjuju na rad u Caritasu naše župe u kojem dajem svoj doprinos. Dugi niz godina aktivan sam u vatrogastvu, kao i naš sadašnji župnik Branko Risek. Dolaskom župnika Culjaka 1997. godine bio sam izabran u župno pastoralno vijeće, u kojem sam se trudio aktivno sudjelovati do prelaska u župno ekonomsko vijeće, odmah po osnutku 1998., u kojem djelujem i danas. Veseli me i obogaćuje. Oplemenjuje. Radost je biti zauzeti vjernik.«
Osloboditi se uloge neaktivnih sljedbenika
