Dominikanski svijet u subotu 21. siječnja 2017. zaključio je svoju jednogodišnju proslavu jubileja 800. obljetnice Reda propovjednika. Osam stoljeća postojanja na različite su načine diljem svijeta slavili dominikanci i dominikanke, ali i vjernici laici koji su se u svojem životu i djelovanju pronašli u karizmi sv. Dominika. Među njima je i Jasenka Nikšić, pastoralna vijećnica i voditeljica Dječjega zbora »Kažotići« u župi bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici. Otkad zna za sebe ona je povezana s dominikancima, sve su joj se ključne stvari u životu, ali i svakodnevne radosti i žalosti, događale uz »bijele fratre«, s njima surađuje od djetinjstva, bliski su i danas. U to je zajedništvo utkala i svoju obitelj pa su im svima, nakon što završe svoje redovite obveze, trenutci u župi i s dominikancima radost, obogaćenje, drugi dom.
Jasenka je rođena 18. lipnja 1967. u Zagrebu. Mama joj je Zdenka, djevojački Hubak, iz Sarajeva. Završila je srednju ekonomsku školu i radila kao direktorica financija u hotelu. Sada je u mirovini. Pokojni otac Zvonimir Kralj bio je Zagrepčanin, liječnik, specijalist pulmolog i rendgenolog, ravnatelj domova zdravlja željezničara u Hrvatskoj. Umro je vrlo mlad, 1994., od karcinoma želudca. Zdenka i Zvonimir upoznali su se u Zagrebu. Još je Zdenkina majka s obitelji došla u Zagreb, zato je Zdenka u Zagrebu završila srednju školu. Osjeća se Zagrepčankom, premda joj je srce u Sarajevu. Vjenčanje je bilo u zagrebačkoj crkvi sv. Petra. Kako je Zvonimirov otac bio izgradio kuću u Ivanićgradskoj, obitelj je još od pedesetih godina živjela na Peščenici. Zato se mladi par nakon vjenčanja skrasio u tavanskom stanu obiteljske kuće Kralj. Zdenka je u toj kući i danas, kao i Jasenka sa svojom obitelji.
»Jedinica sam. Željela sam imati braću, ali mi nije bilo loše ni kao jedinici. Oko mene je uvijek bilo društva, puno prijatelja, pa se nisam osjećala usamljeno«, pripovijeda Jasenka. »Mama je oduvijek bila blaga osoba, imale smo odnos kao da smo prijateljice. Bila je društvena, jako je puno radila, uvijek je bila uronjena u vjeru. A tata je bio veseljak, izrazito društven čovjek, pacijenti su ga jako voljeli, zvali ga na slavlja. Spasio je puno ljudi pa mi se dandanas znaju javljati ljudi i zahvaljivati meni što im je pomogao moj tata. Baš je bio humanitarac, kao liječnik je bio u Domovinskom ratu. Jako je volio domovinu, Dinamo, imala sam sedam godina kad me prvi put odveo na utakmicu. Mama, baka i ja bile smo koncentrirane na njega, bio je stup obitelji, pa smo se prvo vrijeme, nakon što je umro, osjećale izgubljeno. Nedostajala je njegova energija u kući i veselje koje je unosio. Mama i tata jako su se dobro slagali, bili su mi primjer dobroga braka, a ja sa svojim mužem već trideset godina primjenjujem ista pravila. Zato nam, hvala Bogu, dobro ide.«
»Odgojena sam u vjeri. Godinu dana prije mojega rođenja dominikanci su u Ludinskoj 10 otvorili kapelicu. U njoj je uvijek bilo puno ljudi, kapelica nam je od početaka bila premala. Tamo sam i krštena. Na vjeronauk sam išla u podrum naše kapele. Uvijek nas je bilo puno, učili smo, veselili smo se, družili. Dominikanci me prate cijeli život, druga su mi obitelj, sa mnom su bili i u mojim srećama i tugama. Moj prvi vjeroučitelj o. Mato Bošnjak zvani Medo za dolazak bi nam udario pečat, davao bi nam bombone. U mojem šestom razredu, 1978., pozvao me da na misi sviram klavijature jer je čuo da idem u glazbenu školu. Ta moja glazba kod dominikanaca traje od onoga vremena do danas. Vjeronauk su mi držali i o. Ante Kovačević i o. Marinko Zadro. Oni su me pripremili za sakramente.
U obitelji je molitva bila svakodnevna. Pomolili bismo se prije ručka, blagdane smo svečano slavili, a predvodnica u vjeri bila je baka. Ona mi je usadila čvrste temelje. I svi su moji redovito u crkvi bili u kapelici u Ludinskoj. Godinama sam, uistinu godinama, bila vezana uz tu kapelicu bl. Augustina Kažotića, cijeli sam svoj svijet bila vezala uz nju. U župnu crkvu na Koloniju išli smo rijetko, tamo sam se vjenčala. Nakon što je izgrađena naša velika današnja crkva bl. Augustina Kažotića sa samostanom na Peščenici, prostor u Ludinskoj je prodan.«
»Završila sam današnju Osnovnu školu Frana Krste Frankopana u Ivanićgradskoj. Bila sam odlična, društvo je bilo odlično, profesori također. U školi su me izabrali za predsjednicu omladine, ali se znalo da sviram u crkvi. Tražili su da izaberem. Tada sam ponosno ustala i rekla da ću ostati svirati u crkvi. I tata je zbog svoje vjere bio šikaniran. Dugo se nije mogao zaposliti u Zagrebu. Zato je radio uokolo, po selima, često mi je zato bio vikend-tata. Pošteni tretman dobio je tak krajem osamdesetih, nažalost je brzo umro. Znala sam nerijetko slušati da sam primitivna što vjerujem u Boga i idem u crkvu. Ali mi je srce bilo puno vjere i sva ta ruganja nisam doživljavala kao nešto što bi me pokolebalo i potaknulo da krenem nekim drugim putom. Dodatno sam išla u obližnju Osnovnu glazbenu školu Zlatka Balokovića. Na toj svojoj krasnoj Peščenici organizirala sam cijeli svoj mali svijet. U glazbenu sam se upisala sama, moji za to uopće nisu znali. Lagala sam da su mi roditelji u Njemačkoj, da ne mogu zbog glazbene doći u Zagreb i da zato dolazim sama. Kako sam se odlučila za klavir, bila sam u strahu da mi moji ne bi mogli kupiti taj skupi instrument. Stoga sam se dogovorila s profesoricom da na vježbanje dolazim u slobodnim terminima glazbene škole. Tako je to išlo dva mjeseca, dok iz glazbene nisu nazvali moje doma da bi trebalo platiti školarinu. Moji su ostali iznenađeni, ali i ponosni. Digli su kredit i za osmi su mi rođendan kupili pianino. Koje je to veselje, koje uzbuđenje bilo! Ne znam vesele li se današnja djeca tako nečemu. Taj pianino imam i danas i na njemu su moje kćeri završile nižu glazbenu školu. Inače sam išla i na ples kod Tihane Škrinjarić, to je trajalo i tijekom srednje škole. Bilo mi je lijepo, zapravo je sve vezano uz glazbu bilo moja ljubav. Za srednju sam školu izabrala klasičnu gimnaziju u Križanićevoj. Mislila sam da ću poći tatinim stopama pa mi je taj izbor srednje škole bio logičan, ali sam na kraju završila Grafički fakultet. Društvo mi je u klasičnoj bilo super, i dandanas se družimo, nastava nam je bila odlična, profesori također. Ta me škola usmjerila, dala mi širinu. Ples me dodatno obogaćivao, kao i neizostavni vjeronauci tijekom srednje u kapelici.«
»Susrete za mlade vodili su o. Bošnjak i o. Zadro. Dolazili su nam iz Kontakove. Kraj kapelice je bio vrt, a u njemu cvijeće, o kojem se posebno brinuo naš pater Medo. U mojem četvrtom srednje na tim smo se susretima za mlade upoznali moj budući suprug i ja. Kako tada nije bilo telefona, a kamoli mobitela, papirnate smo si porukice, na kojim je pisalo kada se nađemo, ostavljali u džepu patra Mede. Podrazumijeva se da nas je on na kraju vjenčao. Upoznali smo se 1986., a vjenčali 1993. Suprug je Mladen Nikšić, rođen 1964. u Zagrebu, u svojoj kući u Dubravi, na što je posebno ponosan. Doktor je prometnih znanosti zaposlen na Prometnom fakultetu. Primarno je završio studij strojarstva. Neko je vrijeme radio na željeznici kao direktor vuče. Baš voli željeznicu, na faksu je napravio sobu s vlakićima. Zgodna je to simulacija studentima. Nedavno je nagrađen za inovaciju. Sa suradnicima je oblikovao samohodni vagon za rasuti teret, Mladen je bio voditelj projekta. Pravi je željezničar u duši. Bio je i hrvatski branitelj. Od 1991. do 1995. bio je na mnogim ratištima, od Hrvatske Kostajnice i Osijeka do Like.«
»Nakon mature 1985. odlučila sam se za Grafički fakultet. Voljela sam dizajn, sve što je kreativno, dobro mi je bilo. Od 1990. sam diplomirana inženjerka grafičke tehnologije. Dobila sam posao u marketinškoj agenciji Vjesnika ‘EP 64’. Tadašnji mi je direktor odredio da moram proći sve odjele. Međutim sam ostala u prvom u koji sam došla. Pisac i profesor Goran Tribuson i profesor Ivan Ott pokrenuli su projekt Hrvatskoga leksikona. S njima sam završila dva toma. Kad se firma počela raspadati, s profesorima sam prešla u novu firmu ‘Nakladu Leksikon’. Radili smo Školski leksikon, Karlovački leksikon, no kapitalac je ipak naš Hrvatski leksikon. U njima se ogleda naša Hrvatska, naša beskrajna bogatstva, od povijesti i kulture nadalje. Poslije se društvo osipalo, svatko je otišao u neke druge izazove, a ja sam od 2013. službeno u ‘Školskoj knjizi’. S tim da sam godinama prije surađivala s tim izdavačkim poduzećem. Sada sam tajnica nakladništva, bavim se ugovorima, knjigama, povezujem odjele, urednike, radim puno toga. Na poslu sam u Masarykovoj ulici svaki dan od 8 do 16 sati. Najčešće i dulje jer posla uvijek ima. Zadovoljna sam, u struci sam se ostvarila. Srećom sam se ostvarila i obiteljski.«
»Nakon vjenčanja suprug i ja smo najprije godinu dana živjeli u stanu moje prijateljice na Trešnjevci. Onda je umro tata pa smo se doselili k mami i baki na Peščenicu. U našoj smo obiteljskoj kući i danas. Najprije smo 1999. dobili Petru. Ona je u trećem razredu MIOC-a na Jordanovcu. Luka je na svijet došao 2000. U drugom je razredu opće gimnazije u Kušlanovoj, bavi se košarkom. Iva je 2002. godište. Završava osmi razred Osnovne škole Petra Preradovića. Petra i Iva završile su osnovnu glazbenu školu i plešu u plesnom centru ‘TransForm Crew’. Djeca su nam dobra, zadovoljni smo njima, hoće pomoći u kućanstvu. Imamo i zlatnu retrivericu o kojoj se svi brinemo. U posljednje vrijeme kuham uglavnom ja, a godinama prije spašavala nas je moja mama. Sasvim nam se bila posvetila. Čuvala je djecu, vodila brigu o unučadi, kuhala, pomagala. Sa suprugom sam oduvijek u skladu. Dobro sam se udala. Obitelj mu je na prvom mjestu, sve bi za nas napravio, obožava djecu, jako smo povezani, sve smo zajednički radili, gradili. Našli smo se u crkvi kod naših dominikanaca i otamo je krenulo.
U kapelici sam ostala svirati i nakon što sam se udala. Vezana sam bila uz zbor mladih ‘Osvit’. Bila nam je to kratica za ‘Ovčice s Volovčice i dalje tamburaju’. Pjevalo nas je 17. Voditeljica nam je bila jedna glazbenica, glazbenik Slavko Nedić sa mnom je svirao na misama, a i dandanas smo nas dvoje skupa. Od 2010. vodim dječji župni zbor ‘Kažotići’. Na početku je bilo sedmero djece, a sada ih je 38. Naša je misa u 10, proba je prije mise nedjeljom u 8.45, uoči nastupa češće. Vježbamo, ali se i zabavljamo, smijemo se, plešemo. Više djece ide u glazbenu školu pa se preusmjeravaju u svirače. Pjesmu danas prati i tamburica, harmonika, violina. Nedić svira gitaru, kao i Tomislav Đurkan, tata dvoje djece zboraša, koji pjeva i u župnoj klapi ‘Furešti’. Pjevamo na župnim proslavama prve pričesti, na župnom koncertu na kojem sudjeluju svi župni zborovi, malu polnoćku u osam navečer, potpora smo sv. Nikoli, s tim da smo napravili rep-verziju pjesmice o sv. Nikoli. Nastupali smo na festivalima ‘Zlatna harfa’, na Stepinčevim danima u Koprivnici, posljednje dvije godine na Hrvatskom dječjem festivalu u ‘Lisinskom’ kao jedini dječji župni zbor. To znači da stvaramo autorske pjesme. Duhovne nam piše Nedić, a klasične dječje pjesmice za Hrvatski dječji festival Veronika Matijačić koja živi u Londonu. Te smo pjesme snimili u studiju Tonija Eterovića. Lijepo mi je s djecom, svima nam je lijepo, baš za gušt. Pjevale su u ‘Kažotićima’ i moje cure dok su bile manje, sada su usmjerene prema plesu, a mene podržavaju. Ima krasnih roditelja naših malih zboraša pa su uključeni i oni, odemo i na izlete, na Sljeme, organiziramo si maskenbal, ove godine možda i ‘Zlatna harfa’ bude kod nas. A to bez organiziranih župljana nije moguće organizirati. Dominikanci naše ‘Kažotiće’, koji nose ime po zaštitniku župe, dominikancu i zagrebačkom biskupu Augustinu Kažotiću, lijepo prate.«
»Sadašnji prior Zvonko Džankić bio je prvi koji se baš prilagođavao na misi bračnim parovima i djeci. Znao je biti nekonvencionalan. Drugi su patri poslije isto bili dobri, ali se nisu toliko prilagođavali dječjemu uzrastu. K tomu sam molila naše patre da dođu k nama na probu, da ostvare kontakt s djecom, da djeci postanu blizi. Mislim da je kontakt između djece i svećenika jako važan. Od jeseni smo na našu misu u 10 sati dobili o. Antu Gavrića, donedavnoga dominikanskoga provincijala, u kojem smo dobili patra kakvoga smo željeli. On je trešnjica na šlagu koju smo željno očekivali. Brine se o nama, sve može, sve hoće, išao je s nama u ‘Lisinski’, častio nas, mi smo išli s njim na nastup na ‘Božić u Ciboni’. Dođe na probu, zna pristupiti djeci, poigra se s njima, klinci ga vole. Na misi o. Gavrić uzme mikrofon pa dođe pred djecu, propovijed im prilagodi, ispituje ih, djeca sudjeluju, unutar propovijedi znamo i zapjevati ako imamo nešto što odgovara temi. Uglavnom, zadovoljni smo, lijepo nam je. Uz to što vodim ‘Kažotiće’, u župi sam i pastoralna vijećnica. Nedavno smo pokrenuli Caritas, dogovaramo humanitarne akcije, a voljela bih da se naša pastoralna aktivnost još intenzivira. Župnik nam je o. Marko Bijelić. Simpatičan je i okrenut mladima, kao i zboru koji pjeva na misi nedjeljom u 11 koju on služi. Nabavio je igre za mlade, okuplja ih oko sebe, čujem od svoje djece da mu odlično ide. Karta se s njima, organizira im besplatne edukacije, ima smisla i želi se brinuti o mladima.«
»Sve mi to moje u župi i s dominikancima mnogo znači. Sve mi se otkad znam za sebe isprepliće s dominikancima. S njima sam podijelila sve važno u životu, stekla vjerske temelje, vjenčala se, krstila djecu, s njima sam pokopala otca i dvije bake, oni su mi konstanta u životu, prate me cijeli život, od prohodavanja do moje sadašnje zrelosti. I danas se znam požaliti patru Medi i poći k njemu po utjehu kad mi je teško. Život bi mi bio strašno siromašan bez vjere, srce bi mi bilo prazno. S pouzdanjem u Boga svaka mi odluka ima smisla. Vjera me nije ostavila, razočarala, uvijek me vuče naprijed. Nosi pozitivnu energiju, pozitivno ozračje, donosi mir. Zapravo nemam riječi kojima bih dovoljno dobro opisala svoje osjećaje vezane uz vjeru, župu, dominikance. Nije ni potrebno sve izreći, važno je da se te emocije žive.«
