Petar se nalazi pred jeruzalemskim Sanhedrinom, vrhovnim vjerskim, upravnim i sudskim tijelom. Pred tako važnom skupštinom on izriče svoj govor u kojem želi odgovoriti na pitanje »kojom snagom ili po kojem imenu« djeluje u Hramu. Podsjeća ih na ozdravljenje hromoga, s čime su započeli svi događaji u Hramu, pa se pita nisu li on i Ivan za to krivi. No odmah na to i odgovara: nisu toga hromoga ozdravili Petar i Ivan, nego je on ozdravio »po imenu Isusa Krista Nazarećanina«. To je bio rekao i samomu hromomu: »U ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« Slijedi odmah, naravno, i ispovijest vjere: taj Isus Krist je razapet, a Bog ga je uskrisio od mrtvih. Osim ispovijesti vjere, taj redak uključuje u Isusovu muku i smrt i svoje slušatelje, jer im kaže: »Kojega ste vi raspeli.« Tim je razumljiviji i nastavak Petrova govora u kojem on navodi riječi Psalma 118: »On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni.« Pritom je važno umetanje zamjenice »vi« i uporaba drugoga lica množine. Ono o čemu se govori u Psalmu primjenjuje se sada na Petrove slušatelje, na Sanhedrin, a posredno i na Židove.
Petar, kao glava Crkve, upozorava pripadnike sinagoge – to je bio smisao u vrijeme kada su nastala Djela apostolska – da su oni, premda graditelji, to jest sposobni prepoznati Božjega Pomazanika, odbacili taj dobar kamen.
To se odbacivanje dogodilo neprihvaćanjem Isusova nauka i njegovih djela te konačno njegovim razapinjanjem. Odbačeni kamen, koji je smatran nedostojnim za gradnju, postao je »kamen zaglavni«, kamen koji drži čitavu građevinu i čitava građevina o njemu ovisi. Budući da je govor izrečen pred najvišim predstavnicima židovskoga naroda, koji su bili i vrhovni vjerski autoritet, izreka želi reći da je Isus, svojim uskrsnućem, potvrđen kao temelj istinske vjere, temelj Zakona, temelj i glava Božjega izabranoga naroda. Glavari ga, međutim, nisu prepoznali. Ovi redci Psalma 118 imali su veliku važnost u predaji prve Crkve budući da ih navode sva trojica sinoptika u kontekstu Isusove prispodobe o vinogradarima ubojicama, kao i Prva Petrova poslanica, koja ide još korak dalje u odnosu na ovonedjeljni tekst predstavljajući Isusa kao i »kamen spoticanja, stijenu posrtanja«, o koju se spotiču oni koji su »neposlušni riječi«. Prema tom tekstu, povlastice izabranoga naroda prenesene su na kršćane.
U ovonedjeljnom evanđelju sadržane su riječi Isusove besjede o dobrom pastiru, gdje on sâm za sebe kaže: »Ja sam pastir dobri«, rabeći tako poznati oblik božanske samoobjave: »Ja jesam« (grč. ego eimi) i dodajući naslov pastira dobroga. U Starom zavjetu, kao i općenito na drevnom Istoku, kraljevi su viđeni kao pastiri naroda, no kako oni više nisu bili dostojni toga zvanja, prorok Jeremija najavljuje da će Bog poslati nove pastire koji će svoj narod pravedno pasti, među njima bit će i »izdanak Davidov pravedni« koji će vladati »kao kralj i biti mudar«. On će donijeti spasenje i mir. To je Mesija koji ima doći. Prorok Ezekiel preuzima tu misao i Božjim riječima najavljuje propast starih pastira koji se ne brinu za ovce te osobno preuzimanje brige za svoje ovce. Isus primjenjuje ta proroštva na sebe. On je u isto vrijeme i Davidov izdanak i sâm Bog, koji dolazi preuzeti skrb o svojim ovcama. Taj je pastir spreman i život položiti za svoje ovce, jer je zainteresiran za njih, nije poput najamnika koji bježi kod prve opasnosti. Taj pastir poznaje svoje ovce, što ne znači samo da ih prepoznaje, nego znači da je s njima sjedinjen, one su dio njega, upravo kao što je i on sjedinjen s Otcem. Ovčinjak o kojem Isus govori židovski je narod, pa kada kaže da ima ovaca koje nisu iz toga ovčinjaka, misli na ostale narode, koji će biti s Izraelom združeni, ne u ovčinjaku židovskoga naroda, nego u »stadu« koje on, dobri pastir, vodi u život vječni.
Vrlo kratak odlomak iz Prve Ivanove poslanice početak je teksta koji govori o kršćanima kao o djeci Božjoj. To je nastavak razmišljanja Ivanova kruga. Već u proslovu Ivanova evanđelja naglašeno je da je Bog onima koji su primili »Svjetlo« podao »moć da postanu djeca Božja, onima koji vjeruju u njegovo ime«. Već je izraz »prosvjetljenje« u ranoj Crkvi označavao krštenje, a to je potvrđeno i govorom o rođenju »od Boga« onih koji vjeruju. Nije, ipak, riječ o nekom isključivo »ivanovskom« razmišljanju budući da se slično može naći i kod Pavla, koji kaže: »Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji«, koji u tom istom Duhu mogu klicati »Abba! Oče!« te su postali ne više robovi, nego »baštinici Božji, a subaštinici Kristovi«. Prva Ivanova poslanica to posinstvo vjernika pripisuje ljubavi Otčevoj. Zbog takvoga bitnoga jedinstva s Bogom kojemu se suprotstavlja svijet, kao sinonim za zlo, i oni koji su Kristovi suprotstavljeni su takvu svijetu. Dok su u svijetu, njihovo Božje sinovstvo nije vidljivo, no očitovat će se u budućnosti, kad budu »njemu slični«, jer vidjet će ga »kao što jest«. Velika je težina tih riječi. Vidjeti Boga »kao što jest« nikomu nije bilo moguće jer nitko ne može Boga vidjeti i ostati na životu. Stoga taj završni izraz upućuje na svojevrsno pobožanstvenje čovjeka, kao učinak Otčeve ljubavi.
