Moglo bi se reći da je u svakom pokušaju opisa ljepote opatijske rivijere neupotrebljiv samo jedan interpunkcijski znak – točka. Jer, iako su o Opatiji bajnoj i njezinoj šetnici Lungomare ispisane rijeke hvalospjeva, čini se da je na sve još moguće dodati novi zarez i novi redak. Volosko, njegova velebna župna crkva sv. Ane i vjernici koji se ondje okupljaju od nedjelje do nedjelje upravo su jedan takav zarez.
Mjestašce u kojem započinje 12 kilometara duga šetnica Lungomare i kojom najuporniji šetači mogu doći sve do Lovrana u administrativnom smislu potpada pod opatijsku općinu. No u identitetskom smislu Volosko nije dio neke veće cjeline, nego zaseban fenomen. Na temelju izblijedjelih predaja mještana i zapisa iz 15. i 16. stoljeća danas se pretpostavlja da je Volosko starije od Opatije. Naime, kao luka pod vlašću Kastva Volosko se počelo razvijati nekoliko desetljeća prije nego što je oko drevne opatije sv. Jakova niknula Opatija. U vrijeme kratke francuske uprave početkom 19. stoljeća Volosko je postalo važnije od Kastva jer je preuzelo njegove upravne i sudske funkcije. U sljedećim je desetljećima u mjestašcu raslo i pomorstvo, čak i brodogradnja, rasla je i bolja kopnena povezanost s Rijekom i njezinom okolicom, a krajem dugoga 19. stoljeća javio se i turizam.
Turizam i blizina Rijeke okosnice su društvene i ekonomske slike današnjega Voloskoga, objašnjavaju vjernici župe sv. Ane, kojima je župnik Petar Belanić kao svojim suradnicima u koje se već 12 godina pouzdaje prepustio uvodne riječi o društvenom ozračju u kojem živi župna zajednica.
Iz riječi člana župnoga pastoralnoga vijeća Kristiana Lenića daje se naslutiti da je Volosko dovoljno blizu velikih urbanih sredina kao »centara života«, a opet dovoljno daleko od svih boljki koje donosi urbano okružje – buke, gužvi, nervoze… No to ne znači da je vjerski život oslobođen nekih suvremenih duhovnih boljki. »Nastojimo da se u župi uvijek nešto događa, da župa živi, premda većinu čini starija populacija. Mladih nema dovoljno, a susrećemo se i s problemom mladih koji nakon sakramenta krizme Crkvu stave malo po strani. Ali opet se vrate kada se vjenčaju, tu se vezuju ponovno uz Crkvu, a onda kada dobiju djecu, pa i uz njih idu u Crkvu«, dodaje aktivni župljanin Lenić.
Impozantna neobarokna crkva sv. Ane s dva visoka zvonika podignuta je 1850. godine, a od njezine je vanjštine još dojmljivija unutrašnjost. Nju rese visoki svodovi koji su oslikani freskama te bogati glavni mramorni oltar i oltar bočne kapelice Presvetoga Srca Isusova, djela glasovitoga kipara Ivana Rendića. No zub vremena učinio je svoje pa je i takvu sakralnomu bogatstvu trebalo dati novi sjaj, što je, uzimajući u obzir složenost takva posla, bio pravi pothvat za župnu zajednicu, prisjetio se Lenić, koji je u to vrijeme bio na posebnu raspolaganju župniku zbog svoje tehničke struke. Župna crkva sv. Ane nije jedina sakralna građevina na prostoru župe. Malo izvan mjesta, na Puževu bregu, nalazi se kapelica sv. Ane, a u Voloskom je i kapelica sv. Roka, koju su prije više stoljeća, dok su Istrom i riječkom okolicom harale zarazne bolesti, podigli predci današnjih Vološčana. Tako je osim uz blagdan sv. Ane u Voloskom ljeti svečano i uz sv. Roka.
U Voloskom već više od 130 godina djeluju Kćeri kršćanske ljubavi, a u župi sv. Ane, gdje se nedaleko od župne crkve nalazi i njihov samostan, danas pomažu tri redovnice. Rad s mladima na župnim katehezama, sakristanska služba i sve što se tiče priprema za misna slavlja, kao što je predvođenje molitve krunice uoči misa radnim danom u 18 sati, pomoć župnomu Caritasu, kao i pomaganje starijima i nemoćnima u domovima – »zadaće« su redovnica u župi u Voloskom. Ljubav koju one pružaju svojim služenjem u Voloskom, prema onom što govore mještani i župljani, nije neuzvraćena. Štoviše, povezanost župe sv. Ane i redovnica Kćeri kršćanske ljubavi ima i svoj trajni materijalni spomen – a to je spomenuta kapelica Presvetoga Srca Isusova. »Poglavari družbe 1913. godine htjeli su povući redovnice iz Voloskoga. Tadašnjemu je vološčanskomu župniku Vinku Zamliću bilo žao da redovnice odu pa se zavjetovao da one ostanu i da će u sklopu župne crkve izgraditi kapelicu u čast Presvetomu Srcu Isusovu. Bog je uslišao njegovu molitvu, Kćeri kršćanske ljubavi ostale su u Voloskom, a župnik je izvršio svoj zavjet i izgradio kapelicu«, objasnila je s. Tereza Simonović, koja je krajem siječnja proslavila 50 godina redovničkoga služenja, od kojih je većinu – 35 godina – provela upravo u Voloskom.
U župi je posebno prepoznatljiv rad župnoga Caritasa koji čini desetak aktivnih članova. Svake treće nedjelje u mjesecu župljani daju svoje priloge za potrebe Caritasa, a osim uz velike blagdane Caritas je na raspolaganju potrebitima tijekom cijele godine. »Brinemo se u prosjeku za pet obitelji i sedam samaca, a plaćamo obrok u školi za jedno dijete i produženi boravak u školi za još dvoje djece. Na naše se pozive i inicijative uvijek odazivaju župljani, a potpora nam je u svemu i župnik. Prije pandemije češće smo pohodili i starije u domu. Oni, naravno, imaju hranu i smještaj, no njima prije svega puno znači susret i razgovor. Bez razgovora gubi se kontakt, a svakomu starijemu u domu taj je kontakt itekako potreban«, rekla je Sava Šepić iz župnoga Caritasa. Jasno, u vrijeme pandemije ograničeni su susreti sa starijima u domovima, no i telefonski poziv može puno značiti, dodala je župljanka Šepić.
Osim Caritasa u župi je aktivna i ministrantska skupina, mladi imaju svoje kateheze i susrete uz prvu pričest i krizmu, aktivna je zajednica čitača, a župa je unatrag desetak godina dala i dva duhovna zvanja – svećenike Nikolu Gajića i Laurenta Kružića.
Aktivan je i pjevački zbor koji čini dvadesetak članova, uglavnom starijih župljana, a pjevaju na nedjeljnim jutarnjim misama i, jasno, na misnim slavljima o velikim blagdanima. Uz »standardni« vjerski tisak župljanima je na raspolaganju i župni list »Dragocjeni biser« koji desetak godina prigodno izlazi uz »jaka« razdoblja u godini, uz korizmu i došašće te ljeti uz sv. Anu i sv. Roka. Mise se slave nedjeljom ujutro i navečer, a radnim danom navečer. Dojmljiva župna crkva, kojoj mještani daju i epitet katedrale, župu sv. Ane i Volosko čini atraktivnom lokacijom i za vjenčanja zaručnika iz Rijeke i okolice, zatim za đakonska ređenja, ali i za kulturna događanja kao što su koncerti klasične i crkvene glazbe.
Župnika ne vesele pomalo tmurne župne statistike koje otkrivaju veći broj sprovoda nego krštenja, no zadovoljan je vjerničkim krugovima koji su u župi aktivni. U župi je i nekoliko obitelji s više djece pa se uz njih i statistike čine manje obeshrabrujućima. »U župi prepoznajem ljude koji žele raditi, koji se žele žrtvovati i dati svoj doprinos, na čemu sam im zahvalan jer bez njih župa ne može funkcionirati. Jasno, uvijek moramo težiti višemu i boljemu. Župnici su tu da pokreću, da daju impuls, da neprestano oživljuju zajednicu… Svaki je kamenčić dobrodošao u mozaiku«, objašnjava župnik Belanić, rodom s Ilovika, »otoka cvijeća« kod Lošinja. Za svećenika je zaređen 1984. godine, a većinu svećeničkoga »staža« proveo je u župama riječke okolice. »Sinodalnost je jedna od tema koja je trenutačno aktualna u Crkvi. Pokušali smo kao župa i o tome razgovarati, da svatko pokuša dati svoj doprinos. Trebamo vidjeti što čini Crkvu, kako se u njoj osjećamo kao njezini članovi, imamo li sluha da osluškujemo jedni druge«, rekao je župnik.
I Volosko se na svoj način, kao i mnoge druge župe u Hrvatskoj, snalazi u pandemijskim okolnostima. »Ljudi su u župi spremni prihvatiti blagoslov obitelji u danima oko Uskrsa, no mi smo o svetkovini Bogojavljenja u crkvi blagoslovili vodu, ulili ih u bočice, na kojima su bile slike naše župne crkve. Poticao sam ljude da ponesu blagoslovljenu vodu svojim kućama, da se uz to pomole i na taj način u svoj dom unesu Božji blagoslov«, pojasnio je župnik jednu od prilagodba koje su i u neobičnu vremenu omogućile povezivanje s vjernicima. Dakako, neobične okolnosti utječu i na broj redovitih vjernika na nedjeljnim misama, no župnik Belanić je ustrajan u svojim optimističnim pogledima: »Crkva je tu, ona je na raspolaganju svima, njezina zvona zvone svima. Ima kriza, ima problema, no Crkva je bila tu prije nas, ona će biti tu i nakon nas. Dok smo tu trebamo raditi na dobru i moliti za nova zvanja i obitelji«.
