– Hej, pater Mato, dođite! – zove Boris župnika u naš »živi krug Crkve«, spontano zaokružen pred župnom crkvom nakon nedjeljne mise. – Hajde, recite nam vi, je li onda taj glas našega sisačkog biskupa, to pismo koje je napisao premijeru, je li to službeni glas?
– Još kako! Pa potpisao ga je svojim službenim imenom, zar ne? – odgovara naš kršni pater, smiješeći se. – Baš kao što je i tvoj glas služben, Borise, kad ti glavom i bradom staneš iza njega!
– Ma, da to… – zbunio se naš »Risbo«. – Ali je li to službeni glas Crkve?
– Koje? Opće Katoličke, u Vatikanu ili glas Crkve u Africi, Južnoj Americi, u Sisku il Petrinji? Svi smo Crkva, koji vjerujemo u Boga! – odgovara naš župnik pa se umno počeška po bradici. – Tja… svakako je puno službeniji glas od »neimenovanih visokih izvora«, »uglednih profesora« i »utjecajnih svećenika«, koji ga kritiziraju bez glasa. Koji valjda, postoje li uopće doista, odlučno i lavlje riču po medijima iz svojih mišjih rupa, zavučeni u bezimenost?!
– Tako je! Što se i oni nisu potpisali? – spremno prihvati Toma. – Ta, čega i koga bi se plašili?! Pa svi smo mi glas Crkve! A ruku na srce, reći ću vam iskreno, za ova pitanja iz pisma meni je puno »službeniji« glas pastira iz bombardirane Mošćenice i u Domovinskom ratu okupirane Petrinje nego l’ onoga iz Međimurja, Hvara il Istre…
– Sveto pismo, Biblija! – prekinu ga pater i skrene razgovor na svetu stazu – Riječ Božja, to je službeni glas Crkve.
– Dajte, pater, ne pravite se – uporan je Boris ko senjska bura – znate vi dobro na koji glas ja mislim kad pitam za »službeni glas«…
– Joooj, Boriseee, »lepi Boro« naš! – upadne Debeli u riječ, kao da brani župnika. – Svaka ti čast sada, uzor si mi postal, al još se vidi da si do rata bil »crveni«, baš kak i ovi najglasniji novinari koji sad traže i istražuju kaj koji biskup smije reć i tko bu mu dal packe po prstima! Svi do jednog, piskarala, ak sami nisu imali svoju crvenu knjižicu, onda su sinovi komunističkog duha, trajno frustrirani nestankom Yuge pod nogama. Avnojevski jednojajčani kimajućeglavi aparatčiki, naučeni da uvijek postoji jedno i jedino, službeno partijsko mišljenje, po koje se redovito ide, baš kak nedjeljom na misu! I onda, misle si takvi, kak bi to bilo moguće da jedna tak »visokohijerarhizirana kuća« kak je Crkva, sad ne bi imala svoje službeno mišljenje, svoj jedini »službeni glas«?! Pa, drugovi novinari, zapeli ste u vremenu, već se i Crkva zdemokratizirala više od vas, kaj ne, velečasni?
– Pa sad… – izmiče se pater Mato čvrstom zagrljaju Debelog.
– A uopće ih, te »ljubitelje službenog glasa« Crkve, taj isti službeni glas ne zanima kad govori o pravu na život od začeća ili o braku muškarca i žene? – primijeti Toma.
– Čujte – prekine nas sve Franc – ja nisam učen kao svi vi, ali nekako mislim da je za vjernika »najslužbeniji« glas njegov… glas savjesti! I ako si po tome glasu miran sa samim sobom, ak osjećaš da ne radiš ništ protiv svoje savjesti, ne može te nikakvo pismo, pa ni biskupovo izbaciti iz sedla!
– Da, osobito ne može one koji su svojoj savjesti već izmaknuli i sedlo i mamuze, te ju sasvim liberalno razuzdali! – ne odoljeh cinizmu, u doba ciničnih koalicija.
