Župna zajednica Presvetoga Trojstva u zagrebačkom naselju Prečko u svojim redovima ima pastoralnu vijećnicu, župnu katehisticu, animatoricu mladih i pjevačicu u zboru mladih »Trinitas« Ivanu Vahčić. Župna je aktivistica od svojih najranijih dana. Kao vjeroučiteljica župniku je postala desna ruka. Bavi se prvopričesnicima i krizmanicima, vodi ministrante i čitače, rado pomaže u župnom uredu. Zaposlila se, uskoro se udaje i život joj se, kaže, poslaguje. Zahvalna je što su joj se najvažniji životni koraci dogodili u župi, u kojoj planira ostati živjeti i aktivno djelovati.
Ivana je rođena 19. veljače 1992. u Zagrebu. Mama joj je Nada, djevojački Vahčić, iz Zagreba, po majci Bosanka iz Bihaća, a po otcu Zagorka. Redovita je profesorica u trajnom zvanju na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu. Tatu Ivana ne poznaje jer su njezini roditelji prekinuli vezu prije njezina rođenja. Naglašava da joj je otca tijekom odrastanja i mladenaštva zamijenio obiteljski prijatelj Stjepan Mahnet. Majka joj se nije udavala, jedinica je.
»Mama se sa svojim prijateljem Stjepanom poznaje iz studentskih dana. Nikada nisu bili u vezi, ali smo jako puno vremena svi provodili zajedno«, pripovijeda Ivana. »I danas smo jednu nedjelju nas dvije na ručku kod Stjepana, a drugu je nedjelju Stjepan na ručku kod nas. Štef super kuha, a purica s mlincima njegov je specijalitet.
Cijeli ga život doživljavam kao tatu. Igrao se sa mnom u parku, razgovarao o životu, podržavao me i poticao, osobito u vrijeme faksa. Veseli se zajedno s mamom svakomu mojemu uspjehu. Otčinska figura bio mi je i sada pokojni deda Antun. Deda i baka Marija rastali su se prije moga rođenja. Deda je poslije živio u Samoboru sa svojom drugom nevjenčanom suprugom, bakom Štefom, a baka Marija je živjela s nama. Umrla je u mojem četvrtom razredu. Naučila me mnogim stvarima, kuhati, čistiti, slagati rublje. Bila je brižna. Brinula se za mene pa nisam išla u vrtić. I deda Antun je danas pokojni. Živa je njegova Štefa. Dobra nam je bila, i danas je. Svi smo se dobro slagali, a s bakom Štefom smo i danas u kontaktu. Bio je to realitet života, prihvatili smo ga i dobro nam je išlo. Ključna figura bila je, naravno, mama. Stroga, ali pravedna žena. Znao se red, rad i disciplina. Radišna je žena, dobra srca. Izvana djeluje hladno, smiješna je, zabavna, opuštena u svom društvu, jako društvena, voli izlaziti s prijateljima, stalno se druže. Poticala me u obrazovanju, željela je za mene više jer je znala koliko mogu. Nije htjela da se zadovoljim s manjim. U vjeri me nije odgajala. Deklarirana je, ali ne i praktična vjernica, ima sve sakramente. Upisala me na vjeronauk u osnovnoj školi, u srednjoj sam također išla na vjeronauk. Poticala me da upišem Katolički bogoslovni fakultet, njoj je to bilo odlično. Ona je znatiželjni tip. Kao znanstvenica traži formulu, no vjera nije u brojevima. Znamo nas dvije ući u religijske rasprave. I živi smo primjer kako mama i kći, vjernica na papiru i praktična vjernica, mogu dobro skupa. Baka Marija bila je vjernica, ali me nije učila nikakvu prakticiranju. Deda slično. Pretpostavljam da su imali sakramente. Tako da ja spadam u one koji su o vjeri učili, prihvatili je i zaživjeli kroz školski sustav. Kod mene je vjeronauk u školi upalio, ne samo kao informacija, nego i kao emocija.«
»Oduvijek sam u Prečkom. Krajem moje osnovne škole iz manjega smo se stana preselile u veći, ali smo ostale u istome kvartu. Otada svaka ima svoju sobu. Komfornije nam je. Prečko je moj kvart. U njemu mi je odlično. Ima puno zelenih površina. Sve je blizu, kvart se može propješačiti u petnaest minuta. Imamo kompletnu infrastrukturu. Srasla sam s tim kvartom, ne bojim se po ulicama Prečkoga hodati sama po noći. Mirno nam je. Polazila sam Osnovnu školu Nikole Tesle. Dobro mi je bilo. Dobila sam temeljno znanje, profesori su bili kvalitetni. Društvo je bilo raznoliko, iz kvarta. Ostala sam u kontaktu s tri cure. Odlično sam učila. Dodatno sam išla na kemiju, hodala po natjecanjima. Išla sam na ‘Globe’, meteorološku grupu u školi. Imali smo kućicu, stanicu u kojoj smo mjerili temperaturu, tlak, vlažnost, padaline, gledali smo vrstu oblaka, bili podijeljeni u ekipe, po dvoje, to je bilo zgodno. Išli smo i na natjecanja jer smo o svemu tome učili teoriju. Izvan škole od pete sam godine išla na engleski, koji danas zato dobro govorim. Radovali su me i odlasci na dječji župni zbor ‘Mali Prečkanci’. Zbor je osnovan taman kada sam ja krenula u školu. Ostala sam do sedmoga razreda, a onda sam prešla u zbor za mlade. Super nam je bilo. Zborovoditelji su se mijenjali, ali je pjesma uvijek bila. Imali smo svoju pjesmaricu i probe jedanput tjedno. Nedjeljom smo pjevali na dječjoj misi u 9.30. Voljela sam to. Mama je znala da volim pjevati pa me poticala. A i mislila je da ću se u župi okružiti kvalitetnim ljudima. Dobro je mislila. Odrastala sam uz zbor. Uz pjesmu i druženje na misi i na probama, župnik nas je vodio na izlete, putovali smo. Izdali smo CD i kasetu s dječjim duhovnim pjesmama. Župnik nam je bio Božidar Cindori koji ima poduzetničkoga duha i puno je toga pokrenuo. Od sedmoga sam razreda u zboru mladih ‘Trinitas’. S godinama su se ekipe pjevača mijenjale. Danas mi je bolje nego ikad. Probe su utorkom, a pjevamo na nedjeljnoj misi za mlade u 18.30. Na repertoaru su nam duhovne šansone, ali i klasične crkvene pjesme. Dobro zvučimo. Ranije smo objavili CD.«
Moje društvo je društvo iz crkve, ljudi iz kvarta. Nas pet, šest činimo ekipu. Animatori smo mladih, dio nas je u zboru, dio ministrira. ‘Trinitas’ je obogatio moje odrastanje, mladenaštvo, cijelu srednju školu, studij, obogaćuje mi današnjicu.«
»Za srednju sam školu izabrala 4. gimnaziju koja je tada bila u Utrinama, a danas je na Kajzerici. Polazila sam dvojezični program. Super mi je bilo. Voljela sam svoju srednju. Učenici su bili iz cijeloga grada pa sam si proširila vidike. Ostala sam u kontaktu s jednom curom, Anjom, koja će mi uskoro biti vjenčana kuma. Profesori su bili odlični, škola zahtjevna. Uz engleski sam učila njemački i francuski. Škola i zbor u župi bili su mi sasvim dovoljni. Maturirala sam 2010. i upisala studij strojarstva. Gurala sam tri godine. Nisam učila, bila sam lijena. Studij je bio zahtjevan, tražilo se puno rada i odricanja. A ja sam radije izlazila. Upisala sam strojarstvo zato što mi je bilo dosta stranih jezika. Htjela sam neku tehniku. Deda je bio automehaničar. Cijeli sam se život igrala uz njega, pomagala sam mu, voljela sam to, bilo mi je u podsvijesti. Nakon tri godine izgubila sam pravo studiranja. Zaposlila sam se preko studentskoga ugovora u VIP-u, bavila se administracijom. Radila sam cijeli tjedan, ostala tri mjeseca. Ipak sam odlučila studirati i tražila sam što bi to bilo. U tome sam vremenu pomagala u pripremama za prvu pričest i krizmu u župi. Na dan pričesti jedan je mali Filip izgovarao recitaciju, dodala sam mu mikrofon. Zbog Filipova osmijeha nakon izvedbe upisala sam KBF. Pogodilo me, osjetila sam da je vjeroučiteljstvo moj život. Odbacila sam misli o agronomiji o kojoj sam razmišljala i 2014. otišla na KBF, na religijsku pedagogiju i katehetiku.«
»Diplomirala sam lani. Odmah sam, po dolasku na studij, shvatila da je to to. Zanimalo me sve što smo učili, izgrađivalo me. Ono što sam živjela, dobilo je znanstveno pokriće. Studij je bio potvrda mojega vjerničkoga života, a naučila sam i puno toga novoga. Na fakultetu sam se osjećala kao da sam u obitelji, a na ranijem sam fakultetu bila samo broj. Mentor mi je bio prof. Nenad Malović. Bavila sam se neuroteologijom, znanstvenom disciplinom koja pojašnjava dodirne točke teologije i prirodnih znanosti. Proučavaju se neuronske snimke mozga i gleda se koja područja mozga reagiraju za vrijeme vjerskih podražaja. To me jako zanimalo. Na završnoj godini studija bilo nas je 11. Ostali smo si dobro društvo. Aktivno sam sudjelovala u životu fakulteta, pratila znanstvene simpozije i ostale sadržaje. Kad sam upisala studij, župnik me poslao u nadbiskupijski pastoral mladih, na animatorsko ljeto na Mali Lošinj. Odlično je bilo. Naučila sam i upoznala puno ljudi koji su praktično živjeli svoju vjeru. Program je bio intenzivan, pun kateheza i radionica. Jedan je bio dan šutnje, imali smo dežurstva pred Presvetim, bogato je bilo, raznoliko. Postala sam službeni župni animator. Počela sam voditi radionice za prvopričesnike i krizmanike uz blagdane. I dalje sam pjevala u zboru mladih i išla na susrete mladih petkom koje su vodili i danas vode župnik i bogoslovi koji dolaze na praktikum, ponekad i mi sami. Volontirala sam u akciji ’72 sata bez kompromisa’.«
»Zaposlila sam se u Osnovnoj školi ‘Miroslav Krleža’ tjedan dana nakon diplome. Od protekloga rujna. Bit ću na zamjeni na pola radnoga vremena godinu dana. Na poslu mi je turbulentno, svaki mi je dan drugačiji. Praktični dio nastave na faksu održava se u idealnim uvjetima, stvarnost je nešto sasvim drugo. Nije isto je li vjeronauk prvi ili posljednji sat, uoči vikenda ili nakon vikenda ili praznika. Djeca različito reagiraju. Generalno mi je u školi super. Učim, skupljam iskustvo, oblikujem svoj vjeroučiteljski rukopis. Predajem 3., 7. i 8. razredu. Sedmaši su najzahtjevniji jer su u punom pubertetu. Kolektiv je super, sa svima mogu, otvoreni su, prijateljski nastrojeni, sve mogu pitati, svi će mi pomoći.
U međuvremenu sam si pronašla čovjeka svoga života. Zove se Marino Prigorac, rođen je 1992. Iz Prečkoga je. Završeni je prvostupnik informatike i volio bi raditi u struci. Želi završiti još dvogodišnji diplomski studij da ima kompletnu informatičku naobrazbu. Sada je zaposlen u jednom servisu kao automehaničar, za što se školovao u srednjoj školi. Našli smo se u župi. Zajedno smo išli još u osnovnu školu, on u C, a ja u A razred. Ozbiljnije se znamo u zadnjih 10 godina iz crkve, on je ministrant. Bili smo prijatelji, on je dio naše ekipe. Prohodali smo prije dvije godine, kad su se i kod mene i kod njega pojavili osjećaji. On je bio hrabriji i prvi je to glasno rekao. Sada smo zaručnici. Vjenčanje je 27. lipnja. U župi pa u restoranu ‘Divlje vode’. Mama je zadovoljna zetom. Marljiv je, uporan, tvrdoglav, ima oklop izvana, a zapravo je pažljiv, drag, brižan, požrtvovan prema onima kojima se otvori. Sretna sam s njim. Oboje smo istoga svjetonazora, vjernici smo i potpuno se razumijemo. Živjet ćemo u Prečkom u garsonijeri koju je kupila moja mama na pola puta između nje i Marinovih roditelja. Njegovi su me krasno prihvatili. S njegovom mamom redovito pijem kavu. A volimo i janjetinu i špek. A to je puno dodirnih točaka između svekrve i snahe. Šalu na stranu. Ali sve se poslaguje u mom životu. Ide mi dobro jedno za drugim. Nadam se da će tako i ostati.«
»Zahvalna sam Bogu na svemu. Na poseban način na mom angažmanu u Crkvi. Kroz župu sam spoznala svoje životno zvanje i zanimanje, u župi sam si našla zaručnika. U župi sam od prvoga razreda. Bilo mi je lijepo, sigurno, pronašla sam si društvo, postupno sam upoznala vjeru, Boga. S vremenom se sve pojačavalo i snažilo. Boga prepoznajem u malim stvarima. Rast u vjeri događao mi se iz dana u dan. Pa sam i u župi postajala sve aktivnija. Sve se pomalo nadograđivalo. Danas sam pastoralna vijećnica, župna katehistica, animatorica mladih, pjevačica u ‘Trinitasu’, pomažem i u župnom uredu. Župnik nam je Željko Ivan Bakšić. Miran, staložen, beskrajno dobar čovjek. Rado prihvaća ideje nas vjernika. Ugodno je surađivati s njim. U nama mladima vjerujem da vidi elan. Duhovit je i baš drag. U pastoralnom vijeću susrećemo se kvartalno, po potrebi i češće, dogovaramo zaduženja, vodimo računa o pastoralnom kalendaru, o svim sadržajima. Župnikovo smo savjetodavno, ali i operativno tijelo. Od jeseni sam i župna katehistica prvopričesnicima i krizmanicima. Susrećemo se utorkom, četvrtkom i subotom. Subotom vodim i ministrante i čitačice. S njima se osjećam kao da sam doma. Atmosfera je opuštena.«
»Puno razgovaram s vjeroučenicima. Nastojim im dati odgoj u vjeri na temelju naučenoga u školi. Trudim se biti im i autoritet i prijatelj istodobno. Župna nam je kateheza kao mali oratorij. Zovu me teta Ivana. Rado mi se povjere ili popričaju sa mnom osobno kada im je važno. Nastojim da nakon krizme ne odu iz Crkve, premda je činjenica da mladi odlaze. Kao animatorica mladih još uvijek održavam radionice za prvopričesnike i krizmanike za advent, Božić, korizmu i Uskrs. Praktično radimo, ali se i igramo, plešemo. Dobrovoljne priloge koje prikupimo za naše adventske vijence, ukrase za bor, križne putove ili kocke dobrih djela usmjeravamo u župni Caritas. Nema dana da nisam u župi. Možda me nema ponedjeljkom. Nedjeljom sam na dvije mise. Ujutro dođem zbog ministranata i čitačica, a navečer je moja misa na kojoj pjeva ‘Trinitas’. Ujutro kao da dolazim na posao, a navečer radi sebe. Sretna sam u župi. To što činim nije mi posao, nego poslanje, poziv. Volim to svjedočanstvo života. Nije to ništa spektakularno, ali sam tu, ljudima na usluzi. Zato što mi je vjera smisao, pouzdanje, sreća, sve. Motivacija za sve ostalo. Moj cijeli život je vjera.«
