Jedinstven dokumentarni film prvi se put predstavlja hrvatskoj javnosti u Splitu u četvrtak 15. veljače. Film »Ploča, kreda, Krist« prati prvu generaciju vjeroučitelja Splitsko-makarske nadbiskupije koja je počela predavati vjeronauk početkom devedesetih, kada je vjeronauk ponovno postao »legalan« predmet u hrvatskim školama. Osim evangelizacijske uloge vjeronauka, dokumentarni film predstavlja i njegov širi doprinos te govori o ulozi vjeronauka u demokratizaciji društva, očuvanju nacionalnoga identiteta i promicanju zdravih vrjednota među školarcima.
Idejna koncepcija filma rodila se na relaciji Katehetskoga ureda Splitsko-makarske nadbiskupije i splitskoga Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, a »ekranizirao« ju je vjeroučitelj Stanko Stojić, hrvatskoj vjerskoj javnosti naširoko poznat kao kolumnist te kao voditelj i protagonist emisija zabavnoga formata na obiteljskoj televiziji »Laudato«.
O vjeronauku najviše govore oni koji su na to najmanje pozvani
Početna je zamisao bila, rekao je Glasu Koncila redatelj Stojić, da se o vjeroučiteljima Splitsko-makarske nadbiskupije koji u školama predaju više od tri desetljeća napravi televizijska emisija. No budući da je širina i važnost teme zahtijevala opsežniji i trajniji format, pala je odluka o snimanju dokumentarca.
Važne poticaje u »operacionalizaciji«, napominje Stojić, dali su prof. dr. Jadranka Garmaz sa splitskoga KBF-a i snimatelj Jakov Matić.
»Svjedoci smo da u našoj javnosti govor o fenomenu vjeronauka u školama mnogo više dolazi iz krugova onih koji su o tome najmanje pozvani govoriti. Mislim pritom na one koji se s vjeronaukom ne slažu i koji ga javno komentiraju banalizirajući ga i svodeći raspravu o njemu na samo jednu dvojbu – imati ili ne imati vjeronauk u školama«, primijetio je Stojić i dodao: »Ali kao vjernici znamo da Crkva stoljećima odgaja upravo mlade, i to ne samo u vjerskom duhu, nego i da bi shvatili što je odgovornost, zašto je važno držati se određenih vrjednota, koja je važnost zalaganja za istinu i zašto se treba žrtvovati za druge.«
Od izostaloga zagrljaja do papirologije
Iskustva vjeroučitelja s kojima je razgovarao snimajući dokumentarac dragocjena su, smatra sugovornik, ponajprije stoga što je riječ o ljudima koji su se s vjeronaukom probijali u hrvatskim školama nakon njegova ukidanja još 1952. godine. »Za njih su vremena bila dosta nezgodna, ali oni su utabali put današnjim vjeroučiteljima u školi, pa i meni osobno«, ocjenjuje Stojić. A tri desetljeća dug vjeronaučni »staž« nudi i perspektivu iz koje se objektivno mogu usporediti izazovi devedesetih s izazovima današnjice. Većina sugovornika s kojima je bio u kontaktu, navodi Stojić, u današnjici vidi možda i veće zaprjeke vjeronauku.
»U usporedbi s razdobljem od prije 30 godina za mnoge vjeroučitelje današnja djeca djeluju umorno, manje zainteresirano. Doista, ona i jesu umorna – od raznih tehnologija, društvenih mreža i općenito prezasićenosti sadržajima. Među njima zato nedostaje i empatije, ali i neke spontane bliskosti. Primjerice, sugovornici koji su sudjelovali u dokumentarcu posvjedočili su da današnja djeca imaju i neke ‘ograde’. Prije je bilo sasvim uobičajeno da dijete u svojoj zaigranosti zagrli vjeroučitelja. Nadalje, sužava se prostor za spontani kreativni rad u nastavi. Uzmimo samo koliko je ‘papirologije’ i administracije vjeroučitelj danas obvezan riješiti prije odlaska na kakav izlet u crkvu ili na hodočašće«, primjećuje Stojić na tragu iskustava sudionika dokumentarnoga filma »Ploča, kreda, Krist«.
Prostor oslobođen pritiska borbe za ocjenama
Dokumentarac se doista bavi velikim temama – evangelizacijom mladih, doprinosom vjeronauka hrvatskomu društvu, posebno u promicanju zdravih vrjednota. No budući da se u školama predaje samo jedan nastavni sat tjedno, koliko je vjeronauk sam po sebi mogao biti učinkovit? Koliki je njegov doseg?
Na to pitanje sugovornik je ponudio podulji odgovor: »Za one koji se s vjeronaukom ne slažu i taj je jedan sat previše. A za nas je opet i jedan sat tjedno mnogo više nego nijedan sat vjeronauka u školama. Jasno je da jedan sat u tjednu ne može ostvariti revolucionarne pomake, a činjenica je da se u školskoj atmosferi i ne može uvijek govoriti o svim temama. No često se događa da djeca, opterećena borbom za ocjenama u drugim predmetima, vjeronaučnu učionicu prepoznaju kao prostor u kojem su slobodna od takvih pritisaka. Vjeronauk ni u kojem slučaju za njih ne bi trebao postati još jedno ‘školsko opterećenje’. I u takvu se ambijentu može govoriti o temama koje možda ne će istoga trena uroditi velikom promjenom u njihovim životima, ali će ih zaintrigirati, pokrenuti da o nekom problemu u budućnosti promisle na drugačiji način. U tom smislu ne samo kao vjeroučitelji, nego i kao Crkva moramo promisliti prenosimo li svoje poruke mladima na najbolji način. Jesmo li ponekad prehladni? Jesmo li dosadni u odnosu na ‘šarenilo’ sadržaja koje im nudi današnjica?«
Vjeronauk u školi ne treba biti usamljen
Nadalje, u svom evangelizacijskom poslanju, ali i u »sijanju« zdravih promišljanja u srca mladih koji će danas-sutra konkretno hrvatsko društvo moći mijenjati nabolje, vjeronauk u školama ne može biti usamljen, upozorava sugovornik. »Ako na svojoj strani imamo i vjeronauk u crkvi, a nadasve i poticaje koji dolaze iz obitelji, može se govoriti o pomacima«, kaže Stojić i zaključuje: »Sadržaj koji vjeronauk nudi mora cjelovito zahvatiti učenike – i mentalno i emocionalno, cjelinu njihove osobe. Vjeronauk u našim školama nekoć i danas vidim kao alternativu kretanjima u kulturi, zapravo suvremenoj antikulturi i antivrjednotama.«
Vjeronauk se ne »odrađuje« kao neki uredski posao
