Okolnosti ubojstva franjevca, koje je već 73 godine obavijeno velom tajne, odlučio je rasvijetliti vjeroučitelj i otac sedmero djece, slikar, glazbenik, voditelj crkvenoga zbora i mjesni istražitelj komunističkih zlodjela Robert Vujica. Taj nastavnik u Osnovnoj školi »Matija Gubec« u Cerniku kod Nove Gradiške, zahvaljujući višemjesečnomu istraživanju arhiva i prikupljanju svjedočanstava ljudi, uspio je doznati više o tragičnom svršetku života fra Eugena Kukine, kojega cernički kraj ne zaboravlja ni više od sedam desetljeća nakon njegove smrti.
»Istraživanjima komunističkih zločina počeo sam se baviti potaknut kolegom učiteljem, sada u mirovini, Alojzom Agom. On mi je često govorio o svojoj životnoj i obiteljskoj tragediji koju su mu nanijeli partizani. Govorio je u povjerenju jer se mnogi tada nisu usuđivali, a ni dandanas se ne usude javno govoriti o partizanskim i komunističkim zlodjelima. Naime, otac mojega učitelja, Ivan, stradao je na križnom putu pa mu se do danas ne zna gdje su mu rasuti ovozemni ostatci. Komunizam, kao ‘državna religija’, stigmatizirao ga je do te mjere da su ga jedva primili u učiteljsku akademiju u Brodu«, rekao je ponešto o korijenu svojih motiva vjeroučitelj Vujica.
»Na istraživanja me posebno potaknuo primjer mučki ubijenoga poznatoga franjevca u ovom kraju, o. Kukine, koji je bio župnik i gvardijan u franjevačkom samostanu u Cerniku«, govori vjeroučitelj Vujica, koji usporedno istražuje i partizanska zlodjela nad redovnicama u Drugom svjetskom ratu i poraću.
S obzirom na to da se u utorak 9. listopada navršila 73. godišnjica smrti o. Kukine, pojasnio je: »Njegov najveći krimen bilo je priznanje koje je od poglavnika Ante Pavelića dobio za humanitarni rad. Prikupljena svjedočanstva govore da je o. Kukina bio živopisan čovjek, veliki radoholičar i humanitarac. U kaosu Drugoga svjetskoga rata pomagao je pravoslavcima iz susjednoga sela Šumetlice da bi im spasio život. Ipak, lažno svjedočanstvo pravoslavnoga mještanina iz Šumetlice Mile Ugrešića stajalo ga je života. U lažnoj optužnici taj je izjavio: ‘Kukina Eugen, župnik iz Cernika kod Nove Gradiške, vršio je pokrštavanje Srba koristeći se terorom koji se tada provodio nad srpskim narodom. Prijetio je onima koji se ne će da pokrste da će biti otjerani u logor!’ Pogođen moždanim udarom, o. Kukina liječio se u bolnici na Sušaku u Rijeci, no Ozna iz Nove Gradiške znala je gdje se liječi bolesnik. Poslali su tamo mladoga skojevca, petnaestogodišnjaka, inicijali B. K. B., da ga likvidira. Od nekoliko nanesenih uboda kuhinjskim nožem o. Kukina preminuo je 9. listopada 1945. i pokopan je na gradskom groblju u Rijeci. Da bi skrili tragove počinitelja, Ozna je navela da ga je ubio neki pomahnitali bolesnik iz Senja koji se navodno bacio s trećega kata sušačke bolnice i poginuo. To ne odgovara istini. Ubojica je bio iz Cernika, čak je bio i ministrant o. Kukine, a njegovi inicijali su B. K. B. Pokopan je na cerničkom groblju 2005. godine«, završava svoj »istražni izvještaj« vjeroučitelj Vujica.
No osim »crnih« tema, radije je govorio o onim svijetlim stranama života. »Kad danas u razgovoru kažem da sam otac sedmero djece, u većine ljudi izazivam čuđenje, a u ponekih i podsmijeh. Za mene je mnogobrojna obitelj najveće bogatstvo. U svakom djetetu vidim Božji dar koji Bog daruje mojoj supruzi i meni. Ako je gledati po broju naše djece, Bog nas je počesto pohodio i donosio nam darove.«
Razgovor je teško mogao zaobići demografsku problematiku s kojom se suočava Slavonija. »Kad na satima vjeronauka postavim pitanje djeci što je za njih najveće bogatstvo, spontano odgovaraju da su im najveće blago tata, mama, brat, sestra, baka i djed. Dublje razmišljajući o njihovim odgovorima, ponekad se pitam dodvoravaju li se oni meni kad tako govore budući da znaju koliko imam djece, ili ih društvo s vremenom toliko iskvari da se ti isti moji đaci, kad odrastu, ne mogu odlučiti za drugo ili treće dijete.«
Na temelju svojega iskustva rekao je: »Naši ljudi najprije ističu što ih sve sprječava da u današnjem vremenu imaju više od jednoga ili dvoje djece, a rijetki su koji se ne boje otvorenosti životu. Slično je i s našim mladim obiteljima kada odu u Irsku, Njemačku ili Švedsku. Najprije govore o pozitivnostima tih zemalja, a kad govore o svojoj zemlji, u prvi plan stavljaju negativnosti koje su ih nagnale da odu trbuhom za kruhom. Nažalost, dobar dio mlađih ljudi živi tužno i s iluzijama da će im, recimo, igre na sreću promijeniti život nabolje.«
»Za mene je biti vjeroučitelj odgovorna životna opredijeljenost. Vjeroučitelj nije samo učitelj, da ne kažem informatičar, on je i pedagog. Osim toga vjeroučitelj je i svjedok svoje katoličke vjere. Stoga smatram da je i za vjeroučitelja, kao i za svećenika, potrebno biti od Boga pozvan. Izazov je prikazati Krista kao najvećega čovjekova prijatelja danas, jučer i sutra, a istodobno imati težak dan, biti bolestan, proživljavati obiteljske nedaće. Kod polaznika vjeronauka osjećam da imaju posebno povjerenje u mene baš zato što sam vjeroučitelj. No osim moga vjeroučiteljskoga poziva, o mojem pouzdanju u Božju providnost možda više govori i to što sam otac u brojnoj obitelji, što govori daleko više od mnoštva riječi«, skromno ističe vjeroučitelj Vujica.
