Osnivač Marijine legije u Petrinji, savjetnik kurije Gospe Snježne i jedan od ključnih ljudi te marijanske zajednice u Hrvatskoj je Vlado Sučec, vjeroučitelj u petrinjskoj Prvoj osnovnoj školi i pastoralni vijećnik u župi sv. Lovre u Petrinji. Oženio se u zrelijoj dobi, otac je četvero djece i unatoč brojnim obiteljskim, vjeroučiteljskim i pastoralnim obvezama koje ima, sve stiže. Prepušta se volji Božjoj i rado pripovijeda o svojem obraćenju u svojoj 24. godini, kada mu je život poprimio današnji, sasvim novi smisao. Smisao protkan Isusom Kristom u svakoj životnoj pori.
Vlado je rođen 7. srpnja 1964. u obiteljskoj kući u Donjem Selkovcu kraj Gline. Majka mu je Mara, djevojački Pereković, domaćica iz Gornjega Selkovca, a otac Mirko Sučec, Donjoselkovčanin, umirovljeni radnik prehrambene industrije. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi, u susjedstvu, vjenčali se u župi sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu kraj Gline i smjestili se s Mirkovom obitelji. Osam godina prije Vlade dobili su kćer Milku. Ona je sa suprugom i kćeri živjela u Petrinji, radila je u prehrambenoj industriji, a na svoj rođendan 2014. umrla je od tumora.
»Moja je mama žena staroga kova«, pripovijeda Vlado. »Na prvom joj je mjestu obitelj, brak, djeca. Otvorena je, komunikativna žena, sada je već, kao i tata, u lijepim godinama. I on je bio posvećen obitelji, volio je društvo, ali je bio umjeren u svemu. Blage je naravi, volio je slobodu pa nije bio strog odgojitelj. Njih su se dvoje uvijek dobro slagali, oboje su baš dobri ljudi. Mama se jako trudila da sve bude kako treba, posebice oko odnosa u obitelji. Roditelji danas žive na jednoj etaži naše obiteljske kuće, a ja sa svojom obitelji na drugoj etaži. Sestra i ja smo se odlično slagali, nikada se nismo sukobili, posvađali, teško nam je svima pala njezina rana, nenadana smrt. Odgajani smo u tradicionalnoj vjeri, mama je u crkvu išla više, tata manje, a ja do 24. godine u crkvu nisam išao, premda sam bio krenuo u crkvu na poduku za sakramente. Krstili su me u župi u Viduševcu, blagdani su se u kući slavili, ali me roditelji za vjeru nisu posebno poticali.«
»Okruženje je bilo komunističko, a ja sam se kao živahan dječarac tražio ponajprije kroz glazbu, šport, literaturu. Međutim me ništa od toga nije ispunjavalo. Sestra je, za razliku od mene, sakramente primila na vrijeme, ali vjeru nije prakticirala. Pri kraju života se obratila i postala angažirana vjernica. Mladenaštvo mi je prolazilo uz društvo, tulume, nogomet, uz svijet rocka i alternativne glazbe. Traženje smisla u meni je dugo trajalo. Nisam se mogao ispuniti ni s djevojkom s kojom sam bio u vezi. U svemu sam tražio više. To više pronašao sam na blagdan Majke Božje Lurdske 11. veljače u Petrinji. Prije toga u Zagrebu mi je u ruke došla knjižica ‘U potrazi za živim Bogom’. Malo me uzdrmala, više izvanjski. Onda sam se spletom okolnosti našao u sisačkoj bolnici gdje mi je tamošnja djelatnica Franciska Šakić pričala o živom Bogu. Ništa o tome nisam mislio, to mi je bilo bez veze. Bio sam svjestan da nevaljalo živim, razmišljao sam i o samoubojstvu. Tri mjeseca nakon sisačkoga susreta u bolnici sjetio sam se toga razgovora, pozvao sam gospođu Francisku. Došla je iz Siska, dala mi je Novi zavjet i rekla da je to svjetlo, a da ja živim u tami. Povjerovao sam u Novi zavjet, u svjetlo. Taj isti dan, a bio je blagdan Majke Božje Lurdske, otišao sam u crkvu, bila je organizirana procesija sa svijećama. Gledao sam u to svjetlo… Zatim me gospođa Franciska povela u posjet jednoj baki u umirovljenički dom. Obilazio sam je poslije redovito do njezine smrti. Nakon toga dana počeo sam živjeti, sve je postalo smisleno. Darovana mi je vjera i sve što ona nosi. Otada sam svaki dan u crkvi sv. Lovre u Petrinji. Moja se obitelj, naime, 1970. iz Donjega Selkovca preselila u Petrinju. Moji su nekoliko godina gradili kuću. Kad su je izgradili, preselili smo se. Tako sam postao Petrinjac.«
»Sjećam se djetinjstva na selu. Imali smo kompletno gospodarstvo, pajceke, konje, krave. U Petrinji smo jedno vrijeme imali stoku. Poslije je došao rat i puno je toga propalo. U Selkovcu danas imamo još malo zemlje. Nažalost, u tom selu danas živi još samo jedan čovjek. Dosta nas se okupi barem prigodno, redovito uz blagdan u našoj kapeli sv. Ane. U Petrinji sam se dobro snašao. Išao sam u Prvu osnovnu školu. Uglavnom sam bio odličan, vrlo dobar učenik. Profesori su bili odlični i od njih sam puno naučio. Bili su staroga kova, voljeli su nas djecu i svoju struku, prilično su utjecali na mene. Kolege iz razreda bili su odlični, cijele smo se dane igrali. Velika su to prijateljstva bila. Dodatno sam igrao nogomet u NK Mladost. Bio sam dobar nogometaš, poslije sam igrao u hrvatskoj malonogometnoj ligi, jedno sam vrijeme bio profesionalac. Danas sam rekreativni igrač.
Srednju sam školu također polazio u Petrinji. Odlučio sam se za pedagošku školu u koju su uglavnom išle cure. Ali je bilo i nas desetak dječaka. Prolazio sam s vrlo dobrim i bio u svojem svijetu. Škola mi nije bila važna jer sam se borio sa svojim besmislom. U pedagoškoj je bilo kojekakvih profesora, i motivirajućih i demotivirajućih. Ekipa u razredu bila je dobra, prvi mi je prijatelj bio Vladimir Štajcer. Nas smo dvojica od jutra do sutra bili skupa. On danas vodi kafić, u kojem se redovito viđamo. Maturirao sam 1983. U Malom Lošinju i Splitu bio sam u vojsci, po šest mjeseci na obje adrese. Studij šumarstva u Zagrebu upisao sam 1984. Napustio sam ga vrlo brzo jer se u tome nisam nalazio. U Petrinji sam 1985. upisao Pedagošku akademiju. Mislio sam da bih bio učitelj. Studij mi se otegnuo, diplomirao sam 1992. Trebao sam držati javno predavanje o drugu Titu, ali nisam htio. Zato su me srušili pa nisam mogao diplomirati kako sam planirao. Govorili su mi i da se nikada ne ću zaposliti. Zato sam diplomirao tek nakon demokratskih promjena, i to na poticaj svećenika Ladislava Sentea, koji mi je bio duhovni uzor. U međuvremenu sam po lokalnim klubovima kao profesionalac igrao nogomet. I kao nogometaš sam bio svoje volje, tjerao sam pravdu, igrao kako sam mislio da treba. Bio sam športaš sa stavom i ispod toga nisam želio ići.«
»Nakon moga obraćenja 1989. u životu sam sve promijenio. Napustio sam loše društvo, a pomalo i nogomet. Godine 1991. otišao sam u rat, u Zbor narodne garde. U obrani Petrinje ostao sam do kraja rata. Nakon pada Petrinje 1992. našao sam se u športskoj četi u Sisku gdje sam dobio stan. U njemu sam živio desetak godina. U Sisku sam još od 1991. radio u školi Viktorovac, zamjenjivao sam na nastavi vjeronauka. A 1993. dobio sam trajni mandat za vjeroučitelja. Kako sam imao završenu samo Pedagošku akademiju, upisao sam Institut za teološku kulturu laika na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kako bih bio adekvatno obrazovan za vjeroučitelja. Nakon toga sam izvanredno upisao i katehetski studij, koji sam završio i diplomirao 2001. Raditi i studirati istodobno nije bilo lako, ali sam se u vjeroučiteljstvu pronašao i želio sam stići do cilja. Prepoznao sam da Krist to od mene želi pa sam ustrajao.
Godine 1995. iz Siska sam se vratio u Petrinju u Prvu osnovnu školu, u školu moga djetinjstva i odrastanja u kojoj radim i danas. Volim biti vjeroučitelj. Blago meni jer sam pronašao svoj poziv. Sretan je bio dan kada sam shvatio da je rad za Krista moj poziv. Lijepo mi je s djecom, najljepše. Predavao sam u svim razredima, sada sam u šestim, sedmim i osmim razredima. S pubertetlijama je najzahtjevnije. Rado im predstavim svoje životno iskustvo sa željom da u pubertetu ne uđu u tamu, kao što sam ušao ja. Govorim im o tome kako sam se tražio i našao, pričestio se i krizmao u 27. godini. Oni to vrlo pozorno slušaju. Jako vole kad im organiziram susrete, nogomet, odlaske u prirodu i slično. Diplomirao sam s temom o igri kao sredstvu odgoja pa znam koliko je igra važna. A osobni kontakt s učenikom, čovjekom je najvažniji.«
»Oženio sam se 2010., kada sam izgubio svaku nadu da će se to dogoditi. Supruga je Dolores Marjanović, rođena 1988. Ona je iz Petrinje, krojačica je, zaposlena u jednoj privatnoj krojačkoj radnji. Upoznao sam je u Marijinoj legiji u kojoj sam bio aktivan od ranije. Vjenčali smo se u Maloj Gorici kraj Petrinje i skrasili se na zasebnoj etaži obiteljske kuće s mojim roditeljima. Do danas smo blagoslovljeni s četvero djece. Najprije smo imali spontani pobačaj. A onda smo godine 2012. dobili Ladislava, 2014. Brigitu, 2015. Benjamina i 2016. Izidora. Svi su četvero različiti. Ladislav je nježan, osjećajan, Benjamin je slobodan i bez straha, Izidor je još bebica, a Brigita je mezimica, mudrica i šefica. Supruga i ja smo otvoreni životu pa ako Bog da još djece, dobro. U kući mjesta ima, cika je svakodnevna, veselje je u kući, snalazimo se. Dolores je s klincima doma, nastojimo sve rješavati dogovorno. Pomognu nam posebice suprugini roditelji. Moji su već ljudi u godinama, ali i oni nam znaju uskočiti. Supruga je odlična, divna je osoba. Dobro sam se oženio. Dosta sam stariji od nje, ali se dobro slažemo, razumijemo, imamo puno toga zajedničkoga i, najvažnije, imamo istu vjeru, posebno ljubav prema Gospi. Cijeli sam život bio sam. I nije mi se bilo lako odlučiti za brak, posebice s tako mladom osobom. Promišljao sam, molio, razgovarao sa svećenicima, prijateljima, naravno s Dolores. Odmah smo dobili djecu, prihvaćam sve što me stiglo, prihvaćam volju Božju za mene. Zato mi nije problem naveliko mijenjati pelene.«
»I supruga i njezini roditelji, ja, svi smo u Marijinoj legiji. Ja sam sada savjetnik kurije Gospe Snježne u Petrinji. Dugo sam bio predsjednik kurije. Upravo ovih dana osnivamo komicij u Petrinji, a to je više vijeće koje vodi Marijinu legiju, u koje će biti okupljene sve tri kurije iz Sisačke biskupije. Ključna kurija je u Petrinji jer je u njoj najviše članova. U sve sam se oko Marijine legije uključio još 2003. Zapravo sam kuriju u Petrinji osnovao ja. Zajednicu sam upoznao zahvaljujući jednoj baki koja mi je prilazila u crkvi. Pričala mi je da je nekad u Petrinji prije Domovinskoga rata postojala Marijina legija. Potražio sam centralu u Zagrebu, proučio sve i krenuo u Petrinji. Legionari iz Zagreba puno su nam pomogli oko osnivanja i stalna su potpora. Članstvo se okupljalo spontano. Najprije nas je molilo tek nekoliko, a onda su ljudi počeli prilaziti. Stvarane su manje cjeline, prezidiji. Godine 2006. osnovana je kurija koja okuplja prezidije. Molimo i djelujemo, obilazimo ljude u potrebi. Apostolat je uz molitvu smisao postojanja i duhovnost Marijine legije. Kroz zajednicu smo puno učinili. Kažem da je osnivač Marijine legije Gospa. Ona se služila mnome. U Petrinji nas je danas dosta, mladih, odraslih, svi smo povezani, susrećemo se. Napravili smo uprizorenje Isusove muke i uskrsnuća. Ja sam scenarist i redatelj. Izvedemo našu predstavu gdje god smo pozvani. Organiziramo i žive jaslice, što je nešto manje zahtjevno od pasije. Dođu nas gledati i ljudi koji ne idu u crkvu. Najvažnije je da smo na raspolaganju župniku svaki dan i za svaku župnu potrebu. U svemu nas tome podržava sisački biskup Vlado Košić, on nam i pomaže, u odličnim smo odnosima s njim. Potporu nam daje i koncilij, a to je najviše vijeće Marijine legije koje je smješteno u Dublinu. S Marijinom legijom živim svaki dan.
K tomu sam i pastoralni vijećnik pa pomažem u svim župnim aktivnostima. Župnik nam je Josip Samaržija, samozatajan svećenik s kojim odlično surađujemo. U pravo vrijeme daje nam prave duhovne poticaje i podržava nas u svemu. U župi djeluju i časne sestre Kćeri Božje ljubavi. I s njima se podržavamo. Sviđa mi se što Legija sve ujedinjuje i stvara zajedništvo, nas, svećenika, časnih sestara, povezuje nas s drugim molitvenim zajednicama.«
»Moj mi vjernički laički angažman mnogo znači. Marijina legija pomogla mi je da napravim jedan iskorak koji mi je nedostajao dok sam bio samo vjeroučitelj. To je apostolat. Svaki dan Krist u meni budi želju za sve većim apostolatom. Biti apostol je ono što je Božja zamisao za svakoga od nas. Volio bih da se ne bojimo biti apostoli. Svijet će nas napadati. Ali oni kojima smo poslani imat će priliku upoznati onoga koji zaslužuje da bude ljubljen i koji će ih usrećiti. Moguće je da mnogi ne će upoznati Krista ako mi koji smo spoznali ne budemo djelovali. Nikad ne znamo što će koga i kada dotaknuti. Razumijem svijet ateista. Strah od neprijateljskih sila nas koči. To valja prihvatiti i pobijediti u sebi. Tada život postaje radost, simfonija ljubavi. Žalosti me što nedovoljno i nedovoljno kvalitetno apostolski djelujemo. Uvijek možemo bolje i tomu treba težiti. Vjera je za mene Isus Krist, odnos s onim koji me vodi i kojega svim srcem želim voljeti. U tome je sadržan sav smisao mojega života koji je započeo 11. veljače 1989. i nadam se da će trajati cijelu vječnost. Na blagdan Majke Božje Lurdske upoznao sam ljubav svoga života prema onoj sv. Pavla: ‘Znam komu sam povjerovao.’ Povjerovao sam u ljubav. I ne žalim. Isus me nikada nije razočarao i ne će me razočarati. Drugi najsretniji dan u mojem životu je 24. srpnja 2010., dan kada sam se oženio Dolores. Sve je ljepše u životu s njom.«
