Odlomak iz Knjige proroka Jeremije nastaje u vrijeme kad je razbuđena nada u spas od Asirije jer je judejski kralj Jošija uspio ponovno osvojiti Samariju i dio Galileje. Samarijski se prognanici vraćaju u to prošireno kraljevstvo. Stoga je u odlomku prisutna nada i radost. U takvu ozračju Bog poziva: »Kličite od radosti Jakovu, pozdravite burno prvaka naroda!« Poziva sve da kliču Jakovu, praotcu izraelskoga naroda, kako bi mu donijeli radosnu vijest, a sadržaj je te vijesti: »Gospodin spasi narod svoj, ostatak Izraelov!« Prijevod je načinjen prema grčkoj verziji Staroga zavjeta, a hebrejski tekst ima »narod tvoj«, što se čini dinamičnijim, jer Bog govori Jakovu, praotcu naroda, o radosti koja je snašla njegovo potomstvo, njegov narod. Zato se on i naziva »ostatak Izraelov«, jer Izrael je drugo ime Jakovljevo. S druge strane, grčka verzija (a s njome i aramejski targumi, što znači da je postojao i hebrejski tekst istoga sadržaja) naglašava pripadnost toga naroda Gospodinu. U svakom slučaju, Bog je taj koji se osobno zauzima za svoj narod, kao nekad za izlaska iz Egipta. On ih sâm vodi »iz zemlje sjeverne«. Dok je sa sjevera nekad stizala asirska opasnost, sada stiže Bog s narodom. Kao da ih dovodi u procesiji. To je povratak svega naroda, pa i onih najslabijih. Svi su oni Bogu važni, svi su njegovi i svi su narod Jakovljev. »Evo, u suzama pođoše, utješene sad ih vraćam.« Pritom je hrvatski prijevod sličniji grčkomu tekstu, a hebrejski ima: »S plakanjem će se dići, u vapajima ću ih i dovesti.« Dok grčka verzija podsjeća na svečani i slavni povratak pobjedničkoga naroda koji je otišao u plakanju, a s veseljem se vraća, slično Psalmu 126, hebrejski tekst ima sasvim drugačiju sliku. Bog izbavlja narod iz goruće opasnosti. Upravo činjenica da su među njima »slijepi i hromi, trudnice i rodilje« govori o izvanrednosti, hitnosti i neodgodivosti toga trenutka. Slika je to naroda koji je tek ugrabljen iz ruku neprijatelja i sada se sav potresen vraća. Ljudi su iznemogli od borba i pljačke pa ih Gospodin vodi »kraj potočnih voda«, što znači ne samo uz stalnu okrjepu vode, nego i dolinskim krajem, da iznemogli i ranjeni ne bi posrtali.
Evanđeoski odlomak neposredno prethodi Isusovu mesijanskomu ulasku u Jeruzalem. Isus se nalazi u Jerihonu, u oazi blizu rijeke Jordana, a od Jeruzalema ga dijeli dan hoda Judejskom pustinjom. Na izlasku iz Jerihona, dakle već na stazi koja se počinje uspinjati prema unutrašnjosti pustinje, nailazi na slijepoga prosjaka koji je sjedio kraj puta. Ime mu je bilo Bartimej, a evanđelist Marko tumači i da je bio sin Timejev. Takvo njegovo objašnjenje pokazuje da je evanđelist pisao za kršćane koji nisu poznavali aramejski jezik, a to znači za one koji su živjeli izvan Galileje i Judeje. Bartimejeve su riječi: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« i, bez obzira na pokušaje ušutkivanja, on to nastavlja izvikivati. Isus je pred ulaskom u Jeruzalem i njegova će mesijanska tajna uskoro biti sasvim razotkrivena. Sin Davidov doista je moglo značiti samo »kralj«, nasljednik Davidove dinastije, Božji izabranik. Isus poziva Bartimeja, a Marko opet vrlo živo dočarava slijepčevu reakciju: on baca ogrtač, skače, dolazi Isusu, kao da je riječ o nekom spretnom mladiću, a ne o slijepom prosjaku. U tome je prisutna i radost susreta s Mesijom i sva nada u izbavljenje. Na Isusov upit: »Što hoćeš da ti učinim?« ovaj odgovara: »Učitelju moj, da progledam.« Isus prepoznaje slijepčevu mesijansku vjeru, te mu odgovara: »Idi, vjera te tvoja spasila!« Završetak njihova razgovora izrazito je simboličan. Slijepac traži da progleda, a Isus prepoznaje vjerovanje kao pravo gledanje. Usto, vjera i spasenje uvijek donose i poslanje. Isus mu kaže: »Idi!« Grčki je to čak: »Odlazi!«, a slijepac »progleda i uputi se za njim«. Marko kaže svojoj zajednici da vjera i spasenje u isto vrijeme podrazumijevaju i poslanje drugima i nasljedovanje Isusa.
Žrtve su, u očima pisca Poslanice Hebrejima, ponajprije ona vrsta žrtava koje se prinose za grijehe. No u ovonedjeljnom odlomku upozorava se na još jednu pojedinost: veliki je svećenik u Hramu prinosio, ne samo žrtvu za narod, nego i žrtvu za samoga sebe i svoje grijehe. Levitski zakonik donosi izričit propis što ga Mojsije prenosi Aronu: »Stupi k žrtveniku, prinesi žrtvu okajnicu i svoju žrtvu paljenicu i tako izvrši obred pomirenja za se i svoj dom, onda prinesi dar naroda i za nj izvrši obred pomirenja.« Na taj način i veliki svećenik svjedoči da je slab i podložan grijehu poput svih drugih ljudi. Usto, nijedan svećenik Staroga zavjeta nije sam odlučio ući u tu službu, nego je od Boga pozvan. Arona je i njegove sinove izričito odredio Bog, a njihove potomke uvrštavao je po rođenju u red svećenika. Krist, Veliki svećenik, nije sam izabrao tu čast, nego po proslavi što mu ju je udijelio Otac. Pisac poslanice navodi riječi Psalma 2, koji je kraljevski psalam te prikazuje kralja kao sina Božjega, onoga nad kojim je poseban Božji blagoslov. Poslanica Hebrejima primjenjuje to na Kristovo svećeničko dostojanstvo. Osim toga, on je i »svećenik po redu Melkisedekovu«, ne, dakle, svećenik po rođenju, nego poput Melkisedeka posebno od Boga pozvan. Njegova se svećenička služba ostvaruje njegovom patnjom i poslušnošću.
