Jugoslavenske su komunističke vlasti nakon rata, kao što je poznato, preko medija vršile silnu protukatoličku promidžbu protiv zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca, ostalih (nad)biskupa, svećenika, redovnika, bogoslova, sjemeništaraca, redovnica i aktivnih katoličkih laika, no to nije nimalo pokolebalo nadbiskupa Stepinca da uporno i hrabro prosvjeduje i razobličuje sve laži i podmetanja jer je smatrao da je sastavni dio njegove karitativne djelatnosti i obrana Crkve od zlonamjernih i neutemeljenih kleveta. Tako je uz njegovu suglasnost glavnomu uredniku zagrebačkoga »Vjesnika« Branku Priselcu poslano 25. siječnja 1946. prosvjedno pismo zbog laži o djelovanju Karitasa Zagrebačke nadbiskupije, koje je potpisao dr. Vilim Nuk: »Na Vaš članak u ‘Vjesniku’ br. 222 od 19. I. 1946. pod naslovom ‘Jedan dio katoličkog klera pomagao je ustaške zločine, pa i ubijanje djece’, molimo Vas, da istini za volju, a na osnovu čl. 10. Zakona o štampi uvrstite u Vaš list sljedeće:
I-1. Nije istina da je pok. Stjepan Dumić, bivši ravnatelj naše ustanove ‘Karitas’, na poticaj nekih zagrebačkih građana preuzeo brigu za smještaj partizanske djece te da je u tom radu ‘nailazio na teške zapreke baš od strane Stepinca’ te časnih sestara, nego naprotiv je istina… da je baš nadbiskup dr. Stepinac, kao pokrovitelj i glavar ‘Karitasa’ nakon razgovora i dogovora s nekim zagrebačkim građanima dao svojom odlukom inicijativu za taj rad, obratio se u tu svrhu na sve župne urede posebnom svojom okružnicom, a provedbu odluke povjerio ‘Karitasu’…« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 324.-325.).
»2. Nije istina da se rad u smještavanju i zbrinjavanju te djece kod nas u Karitasu odvijao tako, da nadbiskup dr. Stepinac ‘nije o tome ništa znao’ i nije o pomoći za tu djecu imao nikakvog udjela, ali da je ipak nadbiskup Stepinac ‘samo onda pristao da daje nešto za djecu, ako mu je to donosilo neku korist’, kao što je i godine 1944. izdao nalog ‘Karitasu’ da se brže bolje djeca smjeste u dvor u Brezovici, da ga ne bi okupirala njemačka vojska. Istina je naprotiv, da je uprava ‘Karitasa’ primivši nadbiskupski nalog za provedbu toga posla, stalno nadbiskupa dr. Stepinca izvještavala o svome radu, te od njega dobivala moralnu i materijalnu pomoć. Odlukom nadbiskupa dr. Stepinca uređen je veliki cvjetnjak kraj dvora s centralnim grijanjem, kao prva pomoć i prvo prihvatilište djece, a kako svjedoči ‘Karitasov’ Izvještaj za g. 1942. dao je odmah svotu od tadanjih 500.000 kn… O svim darovima vođen je blagajnički dnevnik kako središnjice tako i Zajednice Zagreb, a u godini 1945. vodio je blagajnički dnevnik sadanji ravnatelj ‘Karitasa’ dr. Vilim Nuk. Nisu se vodile nikakove bilježnice o novačnim primitcima, nego blagajnički dnevnik, u kojem nije pronađena zabilježba, da bi baš Maks Luburić poklonio ‘Karitasu’ iznos od 300.000 kn.
Godine 1944. došlo je toliko izbjegličke djece u Zagreb da za njih nije bilo moguće naći mjesta, pa je tom prilikom nadbiskup dr. Stepinac odobrio ‘Karitasu’ da tu djecu smjestimo na posjedu u Brezovici, u koju je svrhu dao besplatno prostorije, svjetlo, drva, podvoz, komad vrta i t.d., a ‘Karitas’ nije ni tražio od skromnih količina mlijeka toga dobra, mlijeko za djecu, jer je tada imao dovoljno novaca na raspolaganju za kupovanje mlijeka u selu. Govoriti o 110 krava muzara u Brezovici je fantastično pretjerivanje. (…)
4. Nije istina, da su sestre pravile Karitasu vođenom po pok. Dumiću zapreke za zbrinjavanje djece, već je istina, da su te časne sestre mnogo radile za dobrobit djece: kuhale im, prale ih i čistile te liječile od svraba i krasti. Putovale su s transportima djece na podravske župe i ondje razmještale djecu seljacima. Kroz njihove je ruke prošlo blizu sedam hiljada djece…
5. Nije istina, da je ravnatelj Karitasa Dumić naveo u jednoj svojoj žalbi nadbiskupu dr. Stepincu nekoliko primjera, da su mu dodijeljene časne sestre ‘umjesto da paze na djecu odlazile k ustašama i spavale s njima’…« (str. 325.-326.).
»6. Nije istina, da su sestre ‘krale za djecu sakupljeni novac, hranu i druge stvari i sve to slale u svoje samostane, odnosno same trošile’, nego je naprotiv istina da su sestre u potrebi i svoj kruh dijelile djeci… Za sav novac, hranu i druge stvari, vodio je Karitas propisane knjige, iz kojih je vidljivo, da je raspolagao sa svime, što je primio i te su knjige vođene po pok. Dumiću, a ne po sestrama.
II. Nije istina, da su ‘god. 1944. kanonik Borić i Miroslav Ciko osnovali na svoju ruku unutar Karitasa pododbor za prehranu pasivnih krajeva’ i da su ‘dobili od raznih ustanova oko 30.000.000 kn i to sve na račun zbrinjavanja djece i izbjeglica’ te da od tih novaca nisu dobili ‘ništa’ ni djeca ni izbjeglice, nego da su gornji ‘tim novcem kupovali žito, šećer, kekse, svinje i druge stvari i međusobno dijelili odnosno prodavali’, a da je pok. Dumić za svoj djelokrug u Karitasu, tj. uzdržavanje djece dobio samo 1 vagon gnjiloga krumpira.
Naprotiv je istina:
1.Da je unutar Karitasa već početkom god. 1942. osnovao nadbiskup dr. Stepinac ‘Središnji odbor za prehranu pasivnih krajeva’ kojemu je predsjednik kanonik Borić, a tajnik Milostislav Ciko. Odboru je stavljeno u dužnost nabava živežnih namirnica za prehranu pasivnih krajeva, a u god. 1944. i zadaća socijalne pomoći, davanja i olakšanja nabave živežnih namirnica za dječje domove, izbjeglice i ostale potrebne u gradu Zagrebu.
2. Da je taj odbor dobio gotovinu i živežne namirnice za gore navedenu svrhu, a ne isključivo za djecu, koju je Karitas imao na brizi u svrhu kolonizacije, premda je pok. ravnatelj Dumić dobivao hrane za djecu kadgod i kolikogod je tražio.
3. Da je odbor prema godišnjim izvještajima izdanim po pok. Dumiću položio račun o poslovanju gotovinom i potrošenim živežnim namirnicama, te da za svaki izdatak i primitak postoji u Karitasu odgovarajuća potvrda.
4. Da je taj odbor u god. 1942. i 1943. poslao u južne krajeve Hrvatske preko 40 vagona razne hrane, a u god. 1944. uz ogromne poteškoće i zapreke daljnjih 17 i pol vagona, dok je u Zagrebu u gore navedene svrhe podijeljeno 20 vagona hrane.
5. Da je od tog iznosa dobio Karitas na ruke ravnatelja Dumića dne 8. I. 1945. za izbjegličku djecu 5 milijuna kn, a Dom partizanske djece u Perjavici kod Zagreba dne 27. III. 1945. 3.000.000 kn, o čemu postoje i potvrde.«
»Prema tome nije u Sred. odboru Karitasa bilo nikakvih zloupotreba ni pronevjera, na koje bi se odnosila izjava g. Dumića na račun g. Borića i M. Cika, a to se vidi i iz zapisnika o pregledu poslovanja Sred. odbora na dan 5. VI. 1945. koji je izvršio povjerenik Min. soc. pol. (Ministarstva socijalne politike, op. a.).
Zaključno ističe potpisani, da smatra da je Karitas časno izvršio svoju ulogu za vrijeme rata i prema obvezi pomoći pasivnim krajevima; makar da ne može razumjeti, kako se s jedne strane tvrdi u istome članku, da je ravnatelj Karitasa pok. Dumić ‘nailazio na teške zapreke baš od strane dr. Stepinca i nekoliko časnih sestara, koje su mu bile dodijeljene na pomoć u radu za djecu, koju su ustaše nakon svojih ofenziva dotjerali u razna ustaška uporišta’, kad se u istom članku tvrdi, da je svrha toga rada Karitasa ‘bila zadaća da prikrije ubijanje djece’.
Uostalom, najbolje svjedočanstvo rada Karitasa je izjava pok. ravnatelja Dumića, da je kroz njegove ruke prošlo oko 14.000 djece i izbjeglica« (str. 326.-328.).
Očekivano, »Karitasov« dopis uredništvo »Vjesnika« nije nikada objavilo!
NASTAVLJA SE
