Sudeći po medijskoj slici aktualnoga časa hrvatskoga društva, lako bi se moglo zaključiti da u Hrvatskoj sve vrije, da su podjele u hrvatskom društvu s obzirom na ideologiju i svjetonazore sve dublje, da ljudi više i ne mogu ostati nesvrstani, neopredijeljeni. To je ipak samo medijska slika aktualnoga časa hrvatskoga društva i to je, može se reći, čas medija koji su se uključili u neviđenu propagandu te se čini da upravo mediji smišljeno i sustavno rade na produbljivanju podjela u hrvatskom društvu. Nasuprot takvoj više ili manje smišljeno konstruiranoj slici aktualnoga stanja hrvatskoga društva stoji stvarno hrvatsko društvo sa svojim sadašnjim poteškoćama koje treba žurno rješavati mimo svakoga ideološkoga ključa jer nagomilani problemi na gotovo svim područjima društvenoga života ugrožavaju sve veći broj hrvatskih građana, hrvatski narod i hrvatsku državu.
Odluka Vlade da pošalje u Hrvatski sabor na ratifikaciju tzv. Istanbulsku konvenciju nametnula je javnosti novu »kost za glodanje« te je time odvraćena pozornost od onih najbitnijih problema i ugroza, koji, ako se ne počnu stvarno rješavati primjereno zdravu razumu i državotvornoj opciji, prijete posljedicama takvih dimenzija da nije poželjno ni isticati razmjere njihove moguće razornosti.
Ni jedna hrvatska vlada nije izabrana da bi oklijevala ili da bi se bavila sporednim pitanjima jer bi tako mogla rušiti čak i same temelje hrvatske države i opstanka hrvatskoga naroda. Stoga sadašnja vlada, budući da je u javnosti, na medijskoj sceni dala povod za podjelu u društvu (a taj su povod za svoje interese vrlo dobro iskoristile i iskorištavaju mnoge snage kojima je zajednički nazivnik samo to da ne žele dobro ni Hrvatskoj ni hrvatskomu narodu) te budući da Hrvatska nema baš nikakve obveze da sada, u ovom povijesnom trenutku, mora zauzeti službeno i konačno stajalište o tzv. Istanbulskoj konvenciji, ima iznimnu, golemu odgovornost koja nadilazi svake unutarstranačke interese, kao i interese određenih ideoloških grupacija. Jao društvu i jao državi koju bi upravo vladajuća garnitura dovodila ili gurala u krizu, u ugrozu, a pozvana je i dužna je rješavati probleme. Eventualna nespremnost visokih političkih krugova da progledaju, da vide stvarnost kakva jest, mogla bi vrlo skupo stajati ne samo njih same, njihove političke stranke, nego i Hrvatsku i hrvatski narod.
Ne bi bilo ni dopustivo ni primjereno ignorirati stajalište Katoličke Crkve u Hrvatskoj u sadašnjem povijesnom času, kao ni objede, laži i potvore kojima se mnogi ovih dana na nju nabacuju. Vodstvo Katoličke Crkve u Hrvatskoj nema nikakve želje ni potrebe sudjelovati u političkom odlučivanju, ali ima obvezu pratiti, prosuđivati, ocjenjivati i javno iznositi svoja stajališta o svim bitnim društvenim pitanjima, jer ona nisu niti mogu biti samo politička, nego su uvijek i etička, uvijek je, kod bitnih društvenih problema, u pitanju dobro ili loše (odnosno zlo) za čovjeka, za ljudsku zajednicu. Stoga kad je riječ o tzv. rodnoj ideologiji, koja dovodi u pitanje temeljnu bit čovjeka, da je muško i žensko, Katolička Crkva ne može šutjeti. I Crkva u Hrvatskoj već više godina na raznim razinama govorila je i govori o opasnostima rodne ideologije. Progovarala je i u najnovije doba kad je to pitanje prijedlogom ratifikacije Istanbulske konvencije snažno dovedeno u fokus javnosti i nije ni jednoga časa mijenjala svoje stajalište o toj opasnosti. Biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, sa svoga susreta pod predsjedanjem metropolita kardinala Josipa Bozanića u Đakovu, vrlo su se jasno očitovali u prigodnom priopćenju da nipošto nisu promijenili stajališta iznesena u dokumentu HBK-a »Založiti se za temeljne vrjednote obrazovanja i obitelji« od 30. studenoga 2017. Kardinal Bozanić bio je vrlo jasan i u homiliji na sam Uskrs u nazočnosti najviših predstavnika vlasti i u pismu koje je bilo pročitano u župnim crkvama u Zagrebačkoj nadbiskupiji na Bijelu nedjelju: opetovano je upozoravao na veliku opasnost od ideologije. U pismu vjernicima kardinal Bozanić upozorio je na vrlo važan detalj: »Svjesni smo da se elementi takvih pokušaja, koji sebe nisu u prošlosti nazivali, pa ni danas sebe ne nazivaju ideologijom, redovito predstavljaju kao otvorenost, napredak i boljitak.«
Od stajališta Hrvatske biskupske konferencije nije odstupio ni njezin predsjednik zadarski nadbiskup Želimir Puljić, čije su riječi pojedini mediji protumačili kao tobožnji »zaokret Crkve« u tim pitanjima. Njegov nespretan govor o tzv. interpretativnoj izjavi potpuno je nepotrebno i netočno protumačen kao zaokret prema aktualnim pitanjima koja nameće Istanbulska konvencija. Naime, kad bi ta tzv. interpretativna izjava imala stvarnu pravnu snagu, tj. kad bi mogla derogirati obvezu Hrvatske da u svoj obrazovni i zakonodavni sustav uvede rodnu ideologiju, onda ostale obveze glede suzbijanja nasilja nad ženama i u obiteljima nikomu ne bi bile nimalo sporne. Nadbiskup Puljić svojim naknadnim priopćenjem vrlo je jasno potvrdio da nije promijenio ni svoje stajalište ni stajalište HBK-a, no to njegovo očitovanje mnogi mediji nisu tako snažno prenosili kao ipak izmišljeni, tobožnji »zaokret Crkve«. I to je primjer kako se u medijskim interpretacijama nečijih riječi lako manipulira. Zar nadbiskup Puljić, da je zaista htio reći da Istanbulska konvencija ne donosi nikakvu ideološku opasnost, ne bi to jasno i nedvosmisleno rekao? A on je nepromijenjenost toga stajališta potvrdio i u uvodnom govoru na početku proljetnoga sabora HBK-a, s kojega su hrvatski biskupi uputili izjavu u kojoj doslovno ističu: »Protivimo se ratifikaciji Konvencije i smatramo da Republika Hrvatska svojim zakonskim okvirom i provedbom može sama – i učinkovitije od mjera i načina predviđenih Konvencijom – urediti pitanja suzbijanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.«
