Današnji očiti stupanj neuspjeha borbe protiv korone nije sporan. Zato je vrlo važno kako će se vlast i njezina mjerodavna tijela (Nacionalni stožer) odnositi prema širenju bolesti, odnosno kako će donositi i provoditi mjere zaštite i sprječavanja pandemije. Mediji i ugledni pojedinci s područja medicine i znanosti prosuđuju ili nude svoja često oprječna rješenja. Postavlja se pitanje odgovornosti i krivnje za takvo stanje. Zato ponovno treba upozoriti na potrebu razlikovanja između odgovornosti i krivnje.
S pravnoga gledišta krivnja se odnosi na pojedince, dakle subjektivna je, a često se veže i uz namjeru. Za razliku od toga odgovornost je u pravilu kolektivna (zajednička) pa se pitanje odgovornosti za stanje u vezi s koronom može postavljati strukturama vlasti i njezinim tijelima, dakle Vladi i Nacionalnomu stožeru. Međutim, nakon izjave predsjednika Vlade da je stožer za borbu protiv korone samo savjetodavno tijelo, čiji se zaključci i prijedlozi mogu, ali ne moraju prihvaćati, težište odgovornosti prebačeno je na Vladu, iako bi Vlada radije prebacila odgovornost na građane.
Kako su neslaganja unutar Stožera kao stručnoga tijela izbila u javnost, napose obraćanjem nezadovoljne skupine javnosti, potaknuto je opet pitanje odgovornosti struktura. Budući da razlozi neslaganja nisu do kraja objašnjeni, ne zna se je li to zbog sukoba interesa ili stručnih razilaženja ili sujete, pa je zbog toga javnost dodatno zbunjena. Tako prestrašeni i zbunjeni građani imaju pravo sumnjati jesu li mjere dobre, provode li se na propisani način i jesu li donesene na vrijeme, odnosno pitati se tko griješi.
»Posipanje pepelom« i naknadna gramatička tumačenja savjetnika predsjednika Vlade o tome što znači kada se protestnoj skupini nezadovoljnika unutar stožera uputi riječ »zahvaliti« (kao priznanje za dobar rad), a što znači »zahvaliti se« (dakle, ne trebamo vas više), nije dovoljno objašnjenje, ali je zato vjerojatno to priznanje da se negdje pogriješilo. Nakon toga privremeni disidenti odazvali su se na poziv na povratak prema načelu »stavimo glave skupa«. Dakle, prihvatili su daljnje sudjelovanje u radu, a time i buduću suodgovornost za ispravnost mjera.
Ipak ostaje činjenica da narod ne zna što je bilo glavni razlog razilaženja, struka ili sukob interesa ili povrijeđene taštine. Ako je struka bila razlog razilaženja, trebalo je javno reći tko je griješio i da ga treba mijenjati. U protivnom trebala je uslijediti ostavka ili jedne ili druge skupine. Nažalost riječ »ostavka«, iako postoji u hrvatskom rječniku, ne primjenjuje se u društvenim ni u političkim odnosima. Zato i dalje građani ne znaju jesu li mjere dobre ili nisu, odnosno provode li se na pravi način i na sve jednako. Vladajući pak i dalje smatraju da su mjere dobre i da se provode pravodobno i na pravi način, a oporba da su, iako dobre, previše zakašnjele i da ne smije biti opuštanja. Kada sve prođe, a sigurno će proći nakon provedenoga masovnoga cijepljenja, nestat će i zaboravit će se pitanje odgovornosti, hvalit ćemo se i zaboraviti nepotrebno prerano preminule. Zaboravit ćemo da je odgovornost prvi i glavni uvjet demokracije. Odgovorni će prisvajati zasluge. Masovnoj zbunjenosti pridonosi i česta pojava neodgovornih izjava i ponašanja uglednih pojedinaca.
Filozofijski gledano, čovjek mora uvijek gledati sebe u drugom čovjeku i ponašati se tako da vlastito pravo na slobodu ne ugrožava pravo drugoga na njegovu slobodu. Zato su opasne izjave davane s položaja zaštićene nedodirljivosti koju pruža određena funkcija. Na žalost, događa se u životu da inteligentni, obrazovani i pametni ljudi u mnogim situacijama nisu mudri pa se poistovjete sa svojom funkcijom. Zato psiholozi razlikuju opću i matematičku inteligenciju od »životne inteligencije«. Dubiozne su i izjave pojedinih ministara kada javno izjavljuju da se prekršitelje propisa ne će kažnjavati, nego davati samo opomene ili upozorenja, unatoč činjenici da zakon propisuje kaznu. Takve javne poruke dužnosnika vlasti »opuštaju« građane glede obveze poštovanja zakonskih odredaba obveze nošenja maski ili javnoga okupljanja. Zato se događa da je splitska riva puna ljudi bez maski koji sjedeći ugodno razgovaraju uz kavice, odajući dojam ne misle na druge.
U pravnoj državi u kojoj postoji vladavina prava zakoni se donose za sve jednako i obvezuju sve jednako, a kazne se trebaju primjenjivati bez iznimaka, također na sve jednako. Brojna nepoštovanja zakonskih odredaba ili drugih nižih propisa pokazuju da u Hrvatskoj još nije u potpunosti ostvarena vladavina prava.
Za utjehu, ni neke druge tobože civiliziranije države s navodno razvijenijom demokracijom nisu bolje kada je riječ o borbi protiv korone.
U gotovo susjednoj Francuskoj vlast u borbi protiv korone također luta od demokracije do diktature. Tako je npr. zabrana snimanja ponašanja policije prema prosvjednicima pokušaj kršenja ljudskih prava, iako je ta ista vlast prije koji mjesec poručivala svijetu da će beskompromisno braniti pravo na javno izražavanje mišljenja. Događalo se to povodom ubojstva učitelja koji je javno ismijavao Muhameda, ne misleći da time vrijeđa osjećaje vjernika druge religije. U ovom slučaju nikomu ne pada na pamet odobravati takva stravična ubojstva, iako to upućuje da treba biti obziran kada se kritički s namjerom ismijavanja osvrće na druge vjere i njihova mjerila. Sve je relativno, pa i sloboda?
