»Josip, budući da je bio iz doma i loze Davidove, uziđe iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju – u grad Davidov, koji se zove Betlehem – da se podvrgne popisu zajedno sa svojom zaručnicom Marijom koja bijaše trudna. (…) I porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.« Nema polnoćke na kojoj katolički vjernici ne bi čuli evanđeoski izvještaj o Kristovu rođenju. No koliko u Lukinoj pripovijesti ima – povijesti? Jesu li se božićni događaji zbili baš ondje gdje evanđelist tvrdi? I kako u to možemo biti sigurni? Na brojna slična je pitanja za Glas Koncila odgovorio profesor londonskoga King’s Collegea dr. Kenneth Dark, jedan od najvećih svjetskih autoriteta za arheologiju i povijest ranoga kršćanstva. Voditelj iskapanja na lokalitetu tzv. Isusove kuće u Nazaretu i autor 14 knjiga sažima ono što će nam potanko razložiti: »Sa sigurnošću možemo odrediti mjesto gdje su kršćani unutar stoljeća od Kristova rođenja smatrali da je rođen Isus.«
Ljudi kojih se povijesne knjige ne dotiču
Iza toga naoko jednostavna zaključka stoji čitav niz dokaza, upozorava dr. Dark. »Za početak ne treba očekivati da se prosječnoga seoskoga obrtnika iz rimske provincije, kakav je bio Isus, redovito može arheološki ili tekstualno identificirati.« Naime, većinu stanovništva Rimskoga Carstva u Isusovo doba čine ljudi s dna društva – oni kojih se povijesne knjige uglavnom ne dotiču. »Oni mogu ostaviti arheološke tragove, ali najčešće ne će ostaviti pisanih dokaza o sebi.
Tako su imena kojima u arheološkim nalazima raspolažemo uglavnom imena onih koji su pisali grafite ili imena državnika čije su grobnice očuvane. A Galileja oskudijeva rimskim natpisima svake vrste«, napominje.
Isusov je slučaj jedinstven
Upravo je u takvu kontekstu Isusov slučaj i istančaniji. »Veliki židovski istraživač prvostoljetne Svete Zemlje Géza Vermes primijetio je da se stanovnika rimske Galileje uobičajeno može identificirati na temelju samo jednoga teksta koji je napisao tkogod od njegovih prijatelja ili neprijatelja. No s Isusom je posve drukčije. Četiri evanđelja, Pavlove poslanice, Djela apostolska i nekoliko drugih izvanbiblijskih referenca o Isusu nevjerojatna su količina dokumentacije za osobu njegova statusa u rimskom društvu u prvostoljetnoj Svetoj Zemlji. Tvrdnja da za njega nedostaje povijesnih dokaza potpuna je besmislica«, tumači dr. Dark.
Betlehem ili Nazaret?
Određena zadrška u vezi sa stvarnim Isusovim rodnim mjestom ipak je moguća. »Jedina je ozbiljna alternativa Betlehemu Nazaret, gdje znamo da je Isus živio.« A što je s »drugim Betlehemom« – onim u Galileji? »Tu je zamisao lako opovrgnuti jer je bizantska crkva u galilejskom Betlehemu izgrađena tek nakon bazilike Rođenja Kristova u judejskom Betlehemu. Otvoreno je pitanje jesu li Galilejci kanili zaraditi na betlehemskom hodočasničkom prometu ili su samo željeli proširiti slavu svojega judejskoga imenjaka. No to je pitanje naposljetku nevažno. Ako Isus nije rođen u Betlehemu, sigurno je rođen u Nazaretu. A kao osoba koja je identificirala ono što se smatra kućom Isusova odrastanja u Nazaretu, ne mislim da je Isus ondje rođen, iako bi mi veoma koristilo tvrditi suprotno.«
Dokazi iz drugoga stoljeća
Prvi razlog za odlučnost njegove tvrdnje pamćenje je prvih kršćana. »Iako na temelju arheoloških ostataka ne možemo identificirati mjesto Isusova rođenja, pisane dokaze o betlehemskoj špilji koju su kršćani štovali kao mjesto Isusova rođenja pronalazimo već u drugom stoljeću. A sjećanje zajednice kroz sto se godina može očuvati čak i u suvremenom gradskom kontekstu, kamoli u prvostoljetnom selu sa stabilnijim stanovništvom. Ipak, sasvim je drugo pitanje jesu li kršćani u Betlehemu sagradili crkvu iznad ispravne špilje.«
Dvojbe oko špilja
Naime, iako najstariji nebiblijski zapisi spominju špilju Rođenja Isusova, ne otkrivaju o kojoj je točno špilji riječ. Pa dok su već u drugom stoljeću kršćani štovali božićnu špilju, nije jasno je li to ujedno bila špilja podno današnje bazilike Rođenja. »Slična se pojava uočava i na primjeru svetoga Groba. Većina današnjih kršćana vjeruje da bazilika svetoga Groba čuva izvorno Kristovo grobno mjesto, a ima i onih koji vjeruju da je vrtna grobnica pravo mjesto ukopa. No nitko ne sumnja da je Krist pokopan na jeruzalemskim grobljima. Opet, najbolji dokaz da je bazilika svetoga Groba zaista mjestom Isusova ukopa činjenica je da je takvom identificirana prije bilo koje druge špilje – u drugom stoljeću«, objašnjava dr. Dark.
Hadrijanov dokaz
Tu su mu pretpostavku potvrdila i vlastita otkrića. »Već je u Hadrijanovo doba na carsku zapovijed iznad svetoga Groba sazdan veliki rimski hram, a slična su zdanja podignuta i na mjestu židovskoga hrama u Jeruzalemu te na mjestu svetišta u Samariji – dakle, na svetim točkama svih triju monoteističkih vjerskih zajednica u Svetoj Zemlji Hadrijanova vremena. Vrlo je moguće da je posrijedi bila neobična imperijalna politika neutralizacije tih monoteističkih svetišta. Ako je tako, očito je da je sveti Grob glavnim kršćanskim svetištem postao vrlo rano jer Hadrijan je vladao unutar stotinu godina od raspeća.«
»Špilje otajstva«
Tek na temelju svih tih dokaza može se zasigurno ustvrditi da su rani kršćani špilju podno bazilike Rođenja Kristova smatrali pravim poprištem betlehemskoga događaja. »Da je doista bilo tako, ne možemo biti sigurni, no činjenica da je i bazilika svetoga Groba identificirana na isti način i unutar istoga vremenskoga raspona pridonosi uvjerljivosti takve ocjene.
»Ako Isus nije rođen u Betlehemu, sigurno je rođen u Nazaretu. A kao osoba koja je identificirala ono što se smatra kućom Isusova odrastanja u Nazaretu, ne mislim da je Isus ondje rođen, iako bi mi veoma koristilo tvrditi suprotno«
A to bi se uklopilo i u obrazac ‘špilja otajstva’ – umjetnih špilja koje su rani kršćani povezivali s određenim evanđeoskim događajima. Taj obrazac koji sam uočio zanimljiv je po tome što je svaki veliki evanđeoski događaj povezan sa samo jednom umjetnom špiljom u Svetoj Zemlji«, navodi dr. Dark.
Skrovita svetišta
Skupina od šest »špiljskih« crkava tako ocrtava i jedinstvenu kartu evanđeoskih događaja. »Identificiranjem najranijih kršćanskih svetih mjesta zapravo možemo identificirati i najranije hodočasničke rute. A kako su prve crkve izgrađene tek u trećem stoljeću, umjetne su špilje možda i najstariji primjeri namjenske kršćanske arhitekture.« Ta je arhitektura imala i svoje praktične prednosti. »U doba dok je kršćanstvo u Rimskom Carstvu bilo protuzakonito, špilje kojima Sveta Zemlja obiluje bile su sjajna skrovita svetišta. One nisu pobuđivale sumnju vlasti jer su se i inače rabile u razne svrhe – kao sobe, skladišni prostori, staje ili šupe«, objašnjava.
Više od nagađanja ili izmišljanja
Ipak, odabiru bi tih špilja uvijek presudilo uvjerenje kršćana da se nalaze u blizini svetih mjesta evanđeoskih događaja. »Zbog postojanosti predaje ni kršćani koji su gradili crkve ponad tih špilja u 4. ili 5. stoljeću nisu tek nagađali ili izmišljali.« Implikacije takva pogleda za autentičnost kršćanskih svetih mjesta u Svetoj Zemlji goleme su, ističe dr. Dark. A to obuhvaća i Betlehem. »Je li Isus rođen u Betlehemu? Vrlo vjerojatno. Je li Isus rođen u špilji ispod bazilike Rođenja Kristova ili u njezinoj blizini? Moguće je. Ne možemo to dokazati s apsolutnom sigurnošću, ali svakako možemo tvrditi da su prvi kršćani to mislili.«
Proturječi li Biblija arheologiji?
