Spol, rod i rodni identitet
»Žena je odraslo ljudsko biće ženskoga spola. Spol je evolucijska prilagodba na razmnožavanje. Da bismo razumjeli kako funkcionira društvo, najprije moramo razumjeti spol. Rodne uloge, koje se razlikuju od društva do društva, moguće je objasniti tek ako postoji spol. Interspolne osobe postoje, no to je anomalija koja ne briše činjenicu da postoji ženski i muški spol«, pojasnila je Marijana Bijelić, predsjednica Hrvatskoga radikalnofeminističkoga pokreta, na predstavljanju knjige »Što je žena?«. O spolu i rodu vlada pojmovna zbrka pa treba razjasniti što se podrazumijeva pod tim izrazima.
Spol je biološko i fiziološko određenje čovjeka kao žene ili muškarca. Genetski spol određen je vrstom spolnih stanica koje organizam proizvodi, a uz to kromosomskom kombinacijom xx ili xy koja određuje funkcionalnost tijela, njegovu psihofizičku posebnost. Genetski je spol definiran pri začeću i nepromjenjiv je. Postoje, doduše, kromosomski poremećaji poput Turnerova sindroma (x) i Klinfelterova sindroma (xxy) koji su varijacija ženskoga odnosno muškoga spola te pravi hermafroditizam i mozaicizam, rijetke anomalije koje potvrđuju činjenicu spolne binarnosti čovjeka.
Rod je skup društvenih uloga koje se odgojem i kulturom vezuju uz spol; rod je povezan sa spolom. Određeno društvo pripisuje neke uloge muškarcima, a neke ženama. Postoje i rodni stereotipi – uvriježene uloge kojima se pojedinci, prema očekivanjima društva, trebaju prilagoditi. Primjerice, norma prema kojoj bi žena morala biti dobra kuharica i norma prema kojoj muškarac ne bi trebao raditi kućanske poslove stereotipi su koji se s pravom mogu mijenjati. Međutim, muško i žensko, dva roda povezana s dvama spolovima, nisu stereotipi, kao što to nisu ni činjenice da su muškarci u prosjeku fizički jači i da žene imaju bolji periferni vid. Transkulturnim istraživanjima potvrđeno je da muškarci u prosjeku imaju bolju orijentaciju u prostoru, a žene se u prosjeku bolje snalaze s riječima. Čak i u vrlo liberalnim društvima jednakih mogućnosti, kao primjerice u Skandinaviji, većinom žene odabiru zanimanja koja uključuju mnogo rada s ljudima, a većinom muškarci odabiru tehnička zanimanja koja uključuju rukovanje strojevima.
Rodna ideologija, međutim, proizašla iz rodnih studija (eng. gender studies), tvrdi da su rod i spol odvojene kategorije. Povezanost spola i ma koje rodne uloge nije prirodna, nego je određeno društvo nameće. Za razliku od društvenoga konstrukta – roda – rodni identitet je osobni doživljaj sebe, svojih želja i emocija, neovisno o spolu. Rodni identitet neovisan je o spolnom identitetu, stoga se 2012. u literaturi za IV. modul zdravstvenoga odgoja pojavila famozna rečenica: »Ja sam muškarac s vaginom.« Prema toj teoriji spol se svodi na anatomiju koja ne mora imati utjecaj na spolnost osobe; spolnost proizlazi jedino iz emocija. Biološke su odrednice nebitne i opterećujuće. Rod je nešto subjektivno i promjenjivo – svatko može sam definirati svoj rod, ovisno o tome kako se osjeća. Svatko može biti muško ili žensko, neovisno o spolu. Zato rodna ideologija nikada ne govori o spolnom, nego o rodnom identitetu, terminu koji je prvi počeo rabiti dr. John Money. Rodni identitet nije spolna orijentacija; homoseksualne osobe ne negiraju nužno svoj spolni identitet. Rodnih identiteta može biti beskonačno mnogo, za sada je moguće pronaći popis od 72 roda: cis-žena, cis-muškarac, transrod, fluidni rod, varijabilni rod, androgin, neutralan rod, polimorfan rod, a-rodnost, aerorod… Fem-rod, primjerice, definira se kao »nebinarni rodni identitet koji je ženski«. Uzme li se u obzir da je rodni identitet dinamičan, on može varirati kroz vrijeme, ovisno o tome kako se osoba trenutačno osjeća. Treba naglasiti da rodni studiji nisu ženski studiji niti je rodna ideologija feminizam, iako je povezana s nekim strujama feminizma.
Također je važno naglasiti da je objektivnost spola posebno važna u medicini; primjerice, srčane bolesti različito se očituju u muškaraca i žena, a doziranje nekih lijekova razlikuje se s obzirom na spol. Iz toga se može zaključiti da rodna ideologija nema znanstveno utemeljenje, nego potpuno ignorira činjenice prirodnih znanosti, a posebno povezanost prirodnih i društvenih znanosti. Reći da je »spol mit« nije samo neznanstveno, nego i besmisleno jer čini nemogućom društvenu interakciju. Svakoj je ideologiji, pa tako i toj, krajnji cilj postati politikom i silom zakona kažnjavati one koji je niječu ili izraze sumnju u njezine dogme.
Rodna ideologija i feminizam
Zajednički poklič svih odvjetaka LGBTIQ pokreta nerijetko je »protiv patrijarhata«. To je pomalo neobično uzme li se u obzir da je patrijarhat institucionalizirana dominacija muškaraca kojoj se povijesno suprotstavio feminizam. Ono protiv čega se radikalni aktivisti zapravo bore nije patrijarhat, nego heterobinarnost; oprjeka između žene i muškarca iz koje proizlazi prokreacija, brak, obitelj, kultura i društvo u cjelini. Prema radikaliziranoj rodnoj teoriji razlika žensko-muško sama po sebi izvor je dominacije i tlačenja, zato je treba ukinuti, a manjinsku spolnu orijentaciju ili ponašanje treba u svakom smislu proglasiti jednakom heteroseksualnoj – etički, politički i pravno. Feminizam pri tome služi kao privremeni saveznik; kao što su prije muškarci obespravljivali žene, tako je sada obespravljena LGBTIQ zajednica, poručuju aktivisti. Međutim, feminizam počiva na činjenici da je žena različita od muškarca; jednaka u naravi, dostojanstvu i građanskim pravima, ali različita po psihofizičkim specifičnostima.
»Žena ne smije postati objekt i posjed muževa gospodarenja. (…) Žene imaju jedinstven i možda odlučujući prostor misli i djelovanja: na njima je red da postanu promicateljice ‘novoga feminizma’ koji, bez padanja u napast da se posluži ‘muškaračkim’ modelima, zna prepoznati i izraziti istinski ženski genij u svim očitovanjima društvenoga života, djelujući na korist nadilaženja svakoga oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja. (…) Naše vrijeme očekuje da se pojavi onaj ‘genij žene’ koji će jamčiti osjetljivost za čovjeka, zbog toga što je čovjek, u bilo kojim okolnostima, i tako posvjedočiti: ‘ljubav je najveća’«Papa Ivan Pavao II.
Ako ljudi nisu u stanju odgovoriti na pitanje »što je žena« jer je žena »svatko tko se tako deklarira«, nikakav feminizam nije moguć. Povijesno, feministička misao znatnije se javlja u 18. i 19. stoljeću. Kršćanska filozofija srednjega vijeka poimala je ženu po naravi i dostojanstvu jednakom muškarcu, no pod utjecajem Aristotela držalo se da je muškarac »jačega uma«. Prvo je obuhvatno djelo o ženi, njezinoj prirodi i pravima koje je napisala žena bilo »Obrana ženskih prava« Mary Wollstonecraft iz 1792. Opisala je odgoj žena kao stvaranje ograničenih očekivanja proizvođenjem predodžbe o samima sebi koja je uvjetovana shvaćanjem i potrebama muškaraca. Žene nisu po prirodi praznoglave, neokretne i slabe, nego se odgajaju da budu takve, smatrala je Mary Wollstonecraft. Od žena se očekuje da budu privlačni objekti, ovisne i nesposobne, čime ne mogu ispuniti svoje obiteljske obveze ni postati korisne članice društva. Glavna misao Mary Wollstonecraft logična je: ako je um specifičnost čovjeka, a i muškarci i žene u jednakoj mjeri posjeduju um, ostvarenje specifično ljudske svrhe – postizanje vrline – i za muškarca i za ženu jednako je i postiže se uporabom uma radi usavršavanja karaktera, za što je ključno obrazovanje. Zato se ona zalagala za pravo žena na obrazovanje. Feminizam kao politički pokret nadalje se zauzimao za ekonomska i politička prava žena, a šezdesetih godina 20. st. u središte zahtjeva feministkinja drugoga vala dolaze razvod, kontracepcija i pobačaj (iako su rane feministkinje poput Susan B. Anthony i Elisabeth C. Stanton bile protiv pobačaja). Naime, da bi žena u svakom smislu bila jednaka muškarcu, mora upravljati svojom tjelesnošću, sposobnošću rađanja; majčinstvo se počinje doživljavati kao »zaprjeka«. Od tada do danas zahtjevi borkinja u zemljama Zapada za jednakim pravima ostvareni su, ali se položaj žene suočio s drugim teškoćama: tržišnom utakmicom prema kojoj se žene moraju prilagoditi logici profita i sve težim usklađivanjem obitelji i majčinstva s karijerom. U novije vrijeme može se primijetiti medijsko promicanje novoga stereotipa dominantne, neovisne i/ili karijerno-ekonomski uspješne žene koja se »emancipirala« od uloge supruge i majke.
Tek devedesetih feminizam se počinje znatnije povezivati sa zahtjevima LGBTIQ zajednice da se ljudska bića »oslobode« određenosti tjelesnošću te da svatko može po volji sam kreirati svoj rodni identitet. Kao reakciju na takve tendencije 1994. američka feministkinja Christina Hoff Sommers objavila je knjigu »Tko je ukrao feminizam? Kako su žene izdale žene« kojom je uputila kritiku »rodnomu feminizmu«. Dok je pravedni feminizam tražio pravnu jednakost za žene i muškarce, »rodni feminizam« pokušava uvjeriti javnost da žene nisu slobodna bića navodeći opresiju po rodnoj osnovi i ondje gdje je ne može potkrijepiti podatcima, ugrožavajući slobodu govora na sveučilištu. Knjiga je podigla prašinu i suprotne reakcije, baš kao i roman hrvatske spisateljice Lade Žigo »Babetine« (2008.) u kojoj kritizira iskrivljeni, agresivni feminizam. S vremenom se feministički pokret razgranao u mnoštvo »feminizama« koji se međusobno ne slažu.
Doba ženskoga genija
I kršćanska misao dala je svoj obol promišljanju o ženi. Papa Pavao VI. enciklikom »Humanae vitae« (1968.) i papa Ivan Pavao II. apostolskim pismom »Mulieris dignitatem« (1988.) i »Pismom ženama« (1995.) navijestili su novi feminizam koji slavi posebnost žene i ne zahtijeva od žena usvajanje maskulinih obrazaca ponašanja, nego želi dati prostora »ženskomu geniju« koji će obogatiti društvo kulturom prihvaćanja svakoga čovjeka, osobito ranjivih i »nekorisnih«. Feminizam koji je Ivan Pavao II. izložio traži za ženu »pravo da bude žena«, da bude različita od muškarca, ali da ima jednako pravo na samoodređenje i samoostvarenje. »Žena ne smije postati objekt i posjed muževa gospodarenja. (…) Žene imaju jedinstven i možda odlučujući prostor misli i djelovanja: na njima je red da postanu promicateljice ‘novoga feminizma’ koji, bez padanja u napast da se posluži ‘muškaračkim’ modelima, zna prepoznati i izraziti istinski ženski genij u svim očitovanjima društvenoga života, djelujući na korist nadilaženja svakoga oblika diskriminacije, nasilja i iskorištavanja. (…) Naše vrijeme očekuje da se pojavi onaj ‘genij žene’ koji će jamčiti osjetljivost za čovjeka, zbog toga što je čovjek, u bilo kojim okolnostima, i tako posvjedočiti: ‘ljubav je najveća’«, pisao je Ivan Pavao II. Ne bi trebalo iznenaditi što njegove riječi odgovaraju redcima koje je psihoanalitičar Erich Fromm ispisao u svojem uvijek aktualnom bestseleru »Umijeće ljubavi« iz 1956. Kritizirajući Freuda, Fromm mu je zamjerio što je ženu opisao kao »kastrirana muškarca«: »U Freudovoj teoriji također je izražena u racionaliziranoj formi ista ideja da mali dječak doživljuje ženu kao kastriranoga muškarca i da ona sama traži različite kompenzacije zbog gubitka muškoga spolnoga organa. Ali žena nije kastrirani muškarac i njezina je seksualnost specifično ženske, a ne ‘muške prirode’. (…) Muški karakter ima osobine prodornosti, vodstva, aktivnosti, discipline i pustolovnosti, a ženski karakter ima kvalitete produktivne receptivnosti, zaštite, realizma, trpljenja i majčinstva«, pisao je Fromm. I iz Frommove i iz kršćanske perspektive jedini je način na koji se osoba može ostvariti komplementarna ljubav. I Fromm je naglašavao, kao i papa Ivan Pavao II., da je današnja civilizacija »civilizacija ‘stvari’, a ne ‘osoba’, civilizacija u kojoj se osobe rabe kao predmeti«. »Moderni čovjek živi u obmani da zna što želi, a ustvari želi ono što se od njega očekuje da želi«, zaključio je Fromm.
»Žena nije kastrirani muškarac i njezina je seksualnost specifično ženske, a ne ‘muške prirode’. (…) Muški karakter ima osobine prodornosti, vodstva, aktivnosti, discipline i pustolovnosti, a ženski karakter ima kvalitete produktivne receptivnosti, zaštite, realizma, trpljenja i majčinstva«Erich Fromm
njemački filozof
Rodna ideologija u ime oslobađanja žena od stereotipa nerijetko ustoličuje novi stereotip: da žene postanu »hibridna«, samoživa i beskrupulozna bića kojima je na prvom mjestu ostvarenje ambicije, pod svaku cijenu, bez obzira na etičke vrijednosti. Američka pjevačica Demi Lovato tako je na svom Instagram-profilu objavila »oslobađajuću« poruku: »Budi drolja. Snimaj pornografiju. Budi nastrana. Zaradi novac.« Općenito, žene se nerijetko potiču da budu nešto drugo, bilo što, samo ne nešto »tradicionalno«. Medijska retorika u vrijeme ukidanja mjere roditelj odgojitelj u Zagrebu prikazivala je obitelji s više djece kao nepotreban relikt prošlosti, a prigodom medijskoga tematiziranja priče Mirele Čavajde portali su objavljivali »ispovijesti« žena koje su napravile pobačaj ili koje nikada nisu htjele imati djecu, šaljući time poruku da su takvi odabiri ispravni. Nasuprot takvu favoriziranju novih stereotipa, prema istraživanju Vesne Benjanić iz 2020. više od polovice ispitanih žena u Hrvatskoj ima manje djece od željenoga broja.
Brisanje žene iz svijeta
Kao što je spomenuto, ideologija promjene roda i spola ima bliže filozofske korijene u performativnoj teoriji roda američke filozofkinje Judith Butler. Prema njezinoj teoriji rod se uspostavlja neprestanim ponavljanjem govornih činova, primjerice osobnih zamjenica – i društvenih praksa. Jezik interpretira tijelo – promjenom jezika i interpretacija se može promijeniti. Seksualni identiteti nisu fiksni, smatra ona: oni su fluidni, u stalnom proizvođenju, performativni. Rod, dakle, nastaje usađivanjem društvenih očekivanja; prestane li jezik biti »muško-ženski«, svatko može promijenjenom uporabom jezika i ponašanja preuzeti rodna obilježja koja želi, bez obzira na biologiju. To su ujedno temeljne postavke »queer-teorije«: »rod i spolna žudnja trebaju biti fleksibilni, fluidni, a ne uzrokovani stalnim čimbenicima«. Ta teorija, međutim, sadrži proturječje: ako ne postoje objektivno muška i ženska obilježja, kako je uopće moguće promijeniti rod u nešto shvatljivo?
Cyberfeminizam možda je još radikalniji primjer feminističke struje jer u kreiranje roda uvodi tehnologiju. Ta struja, dio transhumanističkoga pokreta, predstavljena je u eseju Donne Haraway »Kiborški manifest« (1985.). Prema toj teoriji žene su prije pojave računala bile ograničene tijelom. Digitalni virtualni svijet, međutim, kao i mogućnost čovjeka stroja, »oslobađa« svijest od tijela. Utoliko postljudsko tijelo, cybertijelo, nudi mogućnost radikalne slobode, rekla je dr. Sadie Plant sa sveučilišta u Birminghamu. »Kako su strojevi postajali inteligentniji, tako su žene postajale emancipiranije. (…) U strojnom svijetu mogu biti i muško i žensko, odnosno ni jedno ni drugo. (…) Kiborg je biće postrodnoga svijeta«, zapisala je Donna Haraway. Nasuprot takvu obećanju slobode, procvat digitalne pornografije doveo je do žalosnoga porasta nasilja – ne samo u pornografskim sadržajima, nego i u stvarnim vezama. Upravo je digitalni svijet pametnih telefona katalizator stvaranja vršnjačkih skupina i influencera pod čijim utjecajem rapidno raste broj mladih koji žele promijeniti rod, spol ili oboje.
Statistike i u Hrvatskoj i u drugim zemljama jasno pokazuju da su na ideju promjene spola posebno prijemljive djevojčice i mlade djevojke. Prema podatcima KBC-a Zagreb u kolovozu 2023. godine 120 mladih poželjelo je promijeniti spol, a 2015. bilo ih je 10, što je povećanje za 12 puta. Među njima je najviše porastao broj djevojaka između 16 i 20 godina. Slične su uzorke primijetili stručnjaci diljem Europe. Dr. Christopher Gillberg, profesor dječje i adolescentske psihijatrije na Sveučilištu Gothenburg u Švedskoj, koji je uz to i specijalist za autizam, posvjedočio je da je 2013. nastupilo rapidno povećanje mladih pacijenata s autizmom i rodnom disforijom, od kojih su većina bile djevojke, kako je u jednom intervjuu navela Keira Bell, mlada Britanka koja je 2019. podigla tužbu protiv londonske klinike Tavistock u kojoj je u dobi od 15 godina počela dobivati »terapiju« blokatorima hormona kako bi »postala muško«. Sud prof. Gillberga o praksi klinike Tavistock (koja je 2022. zatvorena) davanja blokatora hormona djeci mlađoj od 16 godina jest da je to bio »eksperiment uživo«.
