VODIČ KROZ (TRANS)RODNU IDEOLOGIJU 1/4 Povijest rodne ideologije

Ožujak je na više načina praćen temom koja je polako premrežila Zapad, u kojoj glavnu ulogu igraju pojmovi spol, rod i rodni identitet. Papa Franjo primio je 1. ožujka u audijenciju sudionike skupa »Muškarac – žena, slika Božja« te pozvao na istraživanja o rodnoj ideologiji kao »strašnoj ideologiji našega vremena, koja ukida različitosti«. Godinu dana ranije, u velikom intervjuu za argentinske novine La Nacion papa Franjo izjavio je da »rodna ideologija spada među najopasnije ideološke kolonizacije« te nadilazi »područje spolnosti«.

Istaknuo je da pastoralna skrb za osobe drukčije spolne orijentacije nema ništa zajedničko s prihvaćanjem rodne ideologije koja nastoji zamutiti i poništiti razliku između žene i muškarca. »Vrlo je opasna jer razvodnjava razlike, a bogatstvo muškaraca, žena i cijeloga čovječanstva napetost je razlika; ono kroz nju raste«, rekao je Papa. Na napomenu novinarke da su u optjecaju formulari u kojima se svatko može izjasniti kao »muško«, »žensko« i »nebinarno« Papa se prisjetio aktualnoga proročkoga romana R. H. Bensona »Gospodar svijeta« iz 1907. koji prikazuje distopijsko društvo u kojem se sve razlike između ljudi dokidaju, a brak i obitelj institucionalno poništavaju.

Medijima je odjeknula i vijest od 12. ožujka da Velika Britanija zabranjuje propisivanje hormonskih blokatora djeci zbog dokazane zdravstvene štete, a londonska klinika »Tavistock«, u kojoj su se provodile »promjene spola« maloljetnih osoba, zatvara se. U Hrvatskoj je, međutim, žar kopiranja globalnih trendova u jeku; u predizbornom i preduskrsnom ozračju u tijeku je medijska transkampanja, a transudruga kolekTIRV organizirala je konferenciju »Zaštita zdravlja transrodnih i rodno raznolikih oosba« u Nastavnom zavodu za javno zdravstvo »Andrija Štampar« u Zagrebu na kojoj su se okupili govornici koji zagovaraju tzv. »rodno afirmativnu terapiju«. Zbog svega navedenoga nužno je promisliti o činjenicama i porukama koje se kovitlaju oko pojmova »rod« i »trans«, o njihovim premisama i posljedicama, pogotovo stoga što se transporuke kroz medije i obrazovni sustav upućuju upravo djeci i mladima. 

Povijest (trans)rodne ideologije: od rubnih ideja do dječjih crtića 

Objava knjige Matta Walsha »Što je žena?« izdavačke kuće Salesiana i pokušaji incidenata prilikom promidžbe knjige pokazali su nužnost temeljitoga informiranja o (trans)rodnoj ideologiji koja je u posljednjih desetak godina obojila zapadna društva, a najvažnija su joj meta – djeca i mladi.

U studenom 2023. u hrvatskim je kinima prikazivan Disney-Pixarov animirani film »Elementi« u kojima se prvi put pojavljuje »nebinaran« crtani lik: Lake Ripple nije ni muško ni žensko, nego »oni«. Tribina povodom predstavljanja knjige »Što je žena?« 4. listopada 2023. u dvorani don Petra Šimića na zagrebačkom Jarunu, na kojoj se kao govornica posebno istaknula feministkinja doc. Marijana Bijelić, bila je popraćena pokušajem incidenta nekolicine aktivista. Pošarani plakati s naslovnicom knjige, transparenti, performans s usklikom »Muškarac i žena su mitovi!« i prozivka za »nedostatak empatije« jasni su pokazatelji ideološkoga karaktera teorije koja se prometnula u politički projekt: poricati činjenice, promijeniti jezik, optužiti kritičara za nečovječnost, denuncirati ga kao neprijatelja svega naprednoga i humanoga, zastrašiti ga kaznenim progonom, s ciljem potpunoga ušutkavanja.

Knjiga i istoimeni film Matta Walsha bilježe kako je pritisak najdalje otišao u SAD-u, Kanadi i Velikoj Britaniji; 2020. Kanađanin Rob Hoogland, otac četrnaestogodišnje djevojčice koji je odbio oslovljavati je zamjenicom on, završio je u zatvoru; britanska feministička ikona J. K. Rowling doživjela je medijski linč jer je na svojem Twitteru napisala da se »osobe koje menstruiraju nazivaju ženama«, a novinarka Abigail Shrier uspjela je objaviti knjigu »Nepovratna šteta« o masovnom rastu rodne disforije u djevojčica nakon niza pokušaja opstrukcije. Svatko je, čini se, pod povećalom: Britanka Caroline Farrow uhićena je jer je napisala nešto što se nije svidjelo LGBTIQ+ lobiju, a finska političarka Päivi Räsänen, bivša ministrica unutarnjih poslova, 14. studenoga oslobođena je na drugostupanjskom sudu od optužbe da je njezin tweet s citatom sv. Pavla o istospolnim činima diskriminirajući. Zbog toga je nužno razumjeti kako je rodna teorija oblikovana, kako je postupno postala ideologijom i, naposljetku, politikom.

»Ženom se ne rađa, ženom se postaje«

»Nije samo rod, nego je i spol društveno konstruiran. Ne možemo znati što je to prirodna žena«

Judith Butler
filozofkinja iz generacije radikalnih feministkinja koje su naglašavale da je sama razlika žena-muškaraca izvor nejednakosti i moći, opresije i diskriminacije

Ideje, teorije i ideologije

U neutralnom smislu ideologija je sustav ideja. U negativnom smislu, u kojem se najčešće rabi, riječ ideologija označava iskrivljenu, lažnu sliku svijeta. Najpopularnije ju je opisao Karl Marx kao lažnu svijest. Ideologija uključuje laži, no one su redovito združene s istinama i poluistinama, inače je nitko ne bi prihvatio. Zbog toga ideologija selektivno crpi teze iz znanosti, samu sebe proglašava znanošću, prikriva proturječja i opravdava se najvišim etičkim vrijednostima: ljubavlju, slobodom, jednakošću, bratstvom, napretkom. Jer tko bi normalan bio protiv ljubavi i slobode? Ona pritom polazi od dogma koje se ne smiju dovesti u pitanje. U komunizmu je tako službeno vrijedilo da je jedino što stvarno postoji materija, pa su kvantni fizičari poput Moiseja A. Markova osporavani u Sovjetskom Savezu jer je njihova teorija »mirisala na idealizam«. Ono što ideologiji najviše daje uvjerljivost činjenica je da ona odgovara na stvarno nezadovoljstvo i stvarne probleme, odnosno pogoduje željama određene skupine. Tako je Hitlerova stranka u poniženoj i osiromašenoj poratnoj Njemačkoj za ekonomske probleme optužila Židove, koji su bili uspješni, a među ljudima je već postojao antisemitski sentiment. Ideologija uvijek obećava poboljšanje društva, novoga čovjeka, svojevrstan »raj na zemlji«: eugenički programi predviđali su zdravije, inteligentije, sretnije i funkcionalnije društvo ako se spriječi prokreacija nepametnih i bolesnih i/ili potakne prokreacija pametnih i zdravih.

Ideologija je totalno mišljenje; nema toga što ona ne može objasniti, sve se anomalije moraju uklopiti u njezin sustav. Tako se bilo kakav zdravstveni problem ili psihički sindrom osoba koje su prošle »spolnu/rodnu tranziciju« pripisuje još nedovoljnoj prihvaćenosti takvih pojava u društvu. Ideologija dijeli svijet na žrtve i ugnjetavače; svi koji joj se suprotstave bivaju svrstani u drugu skupinu. Svaka ideologija ima svoj životni ciklus; ona raste iz rubnih i bizarnih ideja pojedinaca i malih skupina, postaje znanstvenom ili društvenom teorijom, prožima kulturu i obrazovanje, nakon toga postaje političkim programom koji s vremenom poprima totalitarni karakter i progon neistomišljenika. Sve to izaziva kritičku reakciju koja s vremnenom dovodi do pobune, rušenja i službenoga napuštanja ideologije, no ona ne nestaje, nego se ponovno javlja u drugom obliku, u novim društvenim okolnostima. Pritom je primjetan »sindrom kuhane žabe«. Prosječan čovjek ne primjećuje njezino napredovanje dok ona ne prevlada. Zaokupljen svakidašnjicom, svojim poslom i obitelju, on nema interesa ni vremena baviti se ideologijom ili suprotstavljati joj se. Kada se ona počne baviti njime ili njegovim najbližima, obično je prekasno; čovjek tada mora zauzeti poziciju disidenta, borca ili mučenika. Ako na to nije spreman, mora se pokoriti – zaviti se u »spiralu šutnje« ili čak postati izvršiteljem naloga ideologije. Ideologije ne bi bile opasne da nisu štetne: dok se ne počnu odbacivati, izazovu mnoge žrtve. Tako, primjerice, danas sve više mladih »detranzistenata« poput Chloe Cole tuži liječnike koji su ih uputili u proceduru u sklopu koje su Cole kirurški uklonjene grudi u dobi od 15 godina.

Zanimljivo je da promišljanje filozofa i teologa, kao i imaginacija umjetnika, može predvidjeti razvoj ideologije dok je ona još u povojima. Tako je Gilbert Keith Chesterton prorekao da će »vatre gorjeti kako bi se dokazalo da su dva i dva četiri«, papa Ivan Pavao II. u enciklici »Humanae vitae« predvidio je da će prihvaćanje kontracepcije otvoriti vrata pobačaju i eutanaziji, a engleski pisac i novinar George Orwell u svojim je djelima predvidio ideološko brisanje povijesti i kulturu otkazivanja koja je zaživjela upravo u njegovoj domovini – Ujedinjenom Kraljevstvu. Kada je prilikom posjeta Judith Reisman Hrvatskoj 2013. novinarka Karolina Vidović Krišto upozoravala na povezanosti spolnoga »odgoja« s pedofilijom, nitko nije slutio da će njemački parlament (Bundestag) 19. listopada 2023. usvojiti zahtjev pedofilske aktivističke organizacije Krumme-13 da se u zakonu u prava djece uključi i »spolno samoodređenje«. Poznato je, naime, da se Krumme-13 zauzima za snižavanje zakonske dobi pristanka na spolni odnos te za ozakonjenje dječje pornografije. Povijest je pokazala i to da svaki pritisak rezultira reakcijom i da ima hrabrih ljudi koji su spremni neustrašivo se boriti za istinu i pravdu.

Povijest rodne teorije: humanistika 

U povijesti svake ideologije vrijedi zakon skliske kosine. Ona počinje od stvarnih problema, povijesne nepravde, i utemeljenim naporima da se ona dokine s vremenom stvara donekle uvjerljivu teoriju koja potom biva predimenzionirana, izvitoperena i na kraju čini nešto posve drugo od onoga što je početno proklamirala. Dobar je primjer feminizam: dok su se prve feministkinje zauzimale za jednako vrjednovanje žena u društvu, za njihovo pravo glasa i školovanja, i bile su protiv pobačaja jer su ga smatrale patrijarhalnim nasiljem nad ženskom naravlju (primjerice, Elisabeth C. Stanton), danas se pobačaj pokušava proglasiti »pravom«; praktično je od iznimke koju država dopušta u teškim slučajevima postao redoviti »zahvat« u svim slučajevima, raširena metoda kontracepcije.

Dok je klasični feminizam inzistirao na posebnosti žene i ženskoga iskustva, neke frakcije suvremenoga »rodnoga« feminizma niječu da uopće postoji žena kao objektivan identitet. Zato mnogi sugovornici Matta Walsha na postavljeno pitanje nisu odgovorili da je žena odraslo ljudsko biće ženskoga spola, nego da je »žena netko tko se identificira kao žena«. Rodna teorija oblikovala se na više fronta: u filozofiji, psihologiji i medicini. Filozofski dualizam odnosno ideja da su tijelo i duša odvojeni i međusobno neovisni vrlo je stara: antički manihejci naučavali su da je duša dobra, a tijelo je zlo pa se treba uzdržavati od mesa, vina i spolnoga užitka. Kršćanski personalizam, nasuprot tomu, naučava da je osoba jedinstvo duše i tijela; tijelo nije nešto što imamo, nego ono što jesmo. Rodna ideologija oblikovana je na temeljnoj dogmi da »biologija nije sudbina«, koja mnogo duguje francuskomu egzistencijalizmu: 1949. filozofkinja Simone de Beauvoir u djelu »Drugi spol« sugerira da ženski identitet ne čine (samo) urođene tjelesne značajke, nego i društvene prakse kojima se stvaraju rodne uloge, očekivanja koje pojedino društvo ima od prave žene. Biologija ne može objasniti podčinjavanje žena, smatrala je Simone de Beauvoir: nije inferiornost žena ono što je odredilo njihovu povijesnu podcijenjenost, nego je povijesna podcijenjenost ono što ih je zaodjenulo u inferiornost, zaključuje. Smatrala je da su muškarac i žena različiti te da trebaju ostvariti odnos komplementarnosti i bratstva, ali je dala poticaj razvoju teze da čovjek može i treba sam definirati i konstruirati što znači biti ženom.

No ideja da postoji biološki spol i društveno promjenjive rodne uloge još je uvijek rodna teorija, a ne ideologija. Kasnije generacije radikalnih feministkinja sve su jače naglašavale da je sama razlika između žena i muškaraca izvor nejednakosti i moći, opresije i diskriminacije. To je kulminiralo u misli utjecajne američke filozofkinje Judith Butler čija knjiga »Nevolje s rodom« iz 1990. sugerira da nije samo rod, nego je i spol društveno konstruiran. Ne možemo znati što je to prirodna žena, zaključuje ona. Ponavljanjem govornih činova koji nekoga određuju kao nju ili njega konstruiraju se binarni spolovi: promijeni li osoba govorne činove, ona može konstruirati i rod i spol kako joj odgovara. Ako su i rod i spol fluidni, može se konstruirati beskonačno mnogo rodova, tako službeno postoji 72 roda, uključujući i »arbor-gender«, identificiranje s drvetom. Budući da je broj rodova do sada više puta porastao, očekuje se njegov daljnji porast. Pritom se svjesno podrazumijeva da spol i rod nisu uzročno povezani, odnosno ignoriraju se otkrića evolucijske biologije i neuroznanosti – da je ženska percepcija i moždano funkcioniranje u mnogočem drukčije od muškoga, uvjetovano građom mozga i sustavom izlučivanja hormona, kao i da žene različitih kultura dijele ista psihološka obilježja, što su dokazali mnogi znanstvenici, primjerice klinički psiholog Simon-Baron Cohen.

Glavna teza današnjega transrodnoga narativa jest da je »tranzicija« nužna za psihofizičko zdravlje osobe koja se ne osjeća dobro u svojem urođenom spolu i da je bilo kakva sumnjičavost i kritika postupka tranzicije diskriminacija. Političke posljedice takvoga stajališta dovode do problema u javnim prostorima (škole, toaleti, kupališta, zatvori), posebno u športu. Tako je američki MMA borac Fallon Fox, biološki muškarac kojemu je dopušteno da se bori u ženskoj kategoriji budući da je »prešao« u ženski identitet, 2014. razbio lubanju borkinji Tamikki Brents. Većina borkinja u MMA ligi ocijenila je to nepravednim jer Fox, usprkos kirurškomu zahvatu odstranjenja muških spolnih organa i primanju ženskih hormona, ima fizičku prednost pred ženama. Muškarci se ne odlikuju samo većom mišićnom masom i fizičkom snagom, nego i većom gustoćom kostiju.

U američkoj saveznoj državi Connecticut dva su dječaka »promijenila spol« i natjecala se protiv djevojčica te ih redovito pobjeđivala. Srednjoškolka Selina Soule, natjecateljica u atletici, nije više imala šanse za pobjedu te se 2017. nije uspjela kvalificirati za utrku New England. Budući da je savezna vlada odugovlačila, podnijela je tužbu za spolnu diskriminaciju protiv nadležnoga športskoga tijela. Primila je uvrjede i prijetnje kao »transfobna osoba«, ali i mnogo potpore javnosti. Ti slučajevi nisu usamljeni te pokazuju da bi interpretacija građanskih prava u tom smjeru mogla uništiti javni prostor za žene. Na tom je tragu bizaran slučaj korejske kupelji u Los Angelesu gdje je 2021. u žensku svlačionicu, gdje je bilo i djevojčica, ušetao potpuno gol muškarac, koji se identificira kao žena. Počinitelj Darren Marager uhićen je, a njegova izjava za portal Los Angeles Magazin potvrđuje nemalu rodnu zbrku: »Pred zakonom sam žensko. Imam bradu, imam penis, nemam grudi. Nemam ženstven glas, ne nosim šminku i ne oblačim se poput žene. No tehnički, u pravnom smislu, ja sam ona. Imam spolne odnose sa ženama. Rod je unutrašnji, spol je vanjski.«

Povijest rodne ideologije: medicina

Prema dosadašnjim istraživanjima začetnik je rodne teorije njemački liječnik Magnus Hirschfeld (1868. – 1935.). Rođen u tadašnjoj Pruskoj, studirao je jezike i medicinu da bi u Berlinu počeo proučavati seksualnost. Smatrao je da je spolna orijentacija urođena, a ne stvar osobnoga izbora. Vjerovao je da će znanstveno razumijevanje spolnosti dovesti do prihvaćanja spolnih manjina, čemu je judeokršćanska etika najveća zaprjeka. Hirschfeld je bio istospolne orijentacije; na početku je smatrao da osobe s istospolnim sklonostima pripadaju »trećemu spolu«, no onda je promijenio mišljenje i smatrao da postoji niz »međuspolnih« osoba među kojima su homoseksualci, androgini, hermafroditi i transvestiti. Njegov je cilj bio ukinuti tadašnji zakon prema kojem se istospolna aktivnost kažnjavala. »Homoseksualnost je bila dio plana prirode i stvaranja baš kao i uobičajena ljubav«, izjavio je 1907. Bio je jedan od osnivača Medicinskoga društva za spolne znanosti i eugeniku 1913. Godine 1928. osnovao je Svjetsku ligu za spolnu reformu, među čijim je ciljevima bilo i »oslobađanje bračnoga odnosa od dominacije Crkve«, »primjena znanja o eugenici u svrhu poboljšanja rase pomoću odabira pri rođenju« te oslobađanje spolnosti od toga da je se »komplicira bilo kakvim osjećajem krivnje«. Značajna je njegova izjava o oslobođenju žena: »Žena koja treba biti najviše oslobođena jest žena koja se nalazi u svakom muškarcu, a muškarac koji treba biti najviše oslobođen jest muškarac koji se nalazi u svakoj ženi.« Liječnici povezani s njegovim Institutom proveli su prve pokušaje operacije promjene spola na transvestitima. Te je ideje u Sjedinjene Države prenio Nijemac Harry Benjamin (1885. – 1986.), endokrinolog koji je po preseljenju u New York tridesetih počeo nuditi hormonsku terapiju transvestitima. Nije, međutim, pisao o tome sve do 1953. kada je izjavio da »spol nikada nije sto posto ‘muški’ ili ‘ženski’«. Tek je Alfred Kinsey (1894. – 1956.) proveo pravu seksualnu revoluciju. Kinsey je rođen u siromašnoj i pobožnoj metodističkoj obitelji s dominantnim ocem. Studirao je biologiju i psihologiju te specijalizirao entomologiju (znanost o insektima).

»Homoseksualnost je bila dio plana prirode i stvaranja baš kao i uobičajena ljubav.«

Kada je postao profesorom zoologije, započeo je s istraživanjem spolnosti. Prema životopiscima, njegova je mladost bila obilježena spolnom frustracijom te je metodističkomu odgoju zamjerao »potiskivanje želja«. Kada je dobio priliku organizirati fakultetski tečaj o spolnosti i braku, rekao je studentima da »postoje samo tri vrste seksualnih abnormalnost: apstinencija, celibat i odgođena konzumacija braka« te ih zaprepastio prikazivanjem dijapozitiva spolnoga odnosa. Nije pokazivao nikakvo znanstveno zanimanje za fenomen trudnoće. Uz financiranje iz Rockefellerove zaklade veći je dio svojih istraživanja proveo tijekom Drugoga svjetskoga rata, a većina ispitanika (69 %) bile su osobe koje nisu bile unovačene; zatvorenici i muškarci s istospolnim sklonostima. Nakon rata u ispitanike je uključio i seksualne prijestupnike. Od 7789 žena koje su ispitane većina su bile samohrane majke i prostitutke. Kada je 1948. objavio knjigu »Seksualno ponašanje muškarca« i 1953. »Seksualno ponašanje žene«, knjige su izazvale veliku pompu. Prema njima većina je ljudi promiskuitetna, a nisu im strane ni spolne perverzije.

U svojim izvješćima Kinsey je zastupao stajalište da je svako devijantno spolno ponašanje normalno. Dio njegova istraživanja koji je izazvao kontroverzu i osudu jest uključivanje pedofila i njihovih dječjih žrtava u istraživanje: od pedofila je pribavio podatke o odnosima s nekoliko stotina djece, prema kojima mala djeca od dva mjeseca već mogu doživjeti orgazam. Na temelju podataka dobivenih spolnim zlostavljanjem djece Kinsey je zaključio da su djeca »spolna bića od rođenja« te da potiskuju li svoje spolne želje, užasno pate, što je otvorilo vrata izopačenomu spolnomu odgoju u SAD-u. Kinsey je tvrdio da je spolnost fluidni kontinuum; ona je promjenjiva tijekom života, na ljestvici od nula do šest većina ljudi pokazuje određenu razinu istospolnih sklonosti. Sam Kinsey, međutim, pokazivao je ekshibicionizam u spolnosti: iako je bio oženjen, imao je veze s muškarcima, poticao je otvorene brakove među osobljem svoje klinike, stimulirao se raznim umetcima i snimao je seks na svojem tavanu. Prvi je Kinseyjev kritičar bio čuveni psiholog Abraham Maslow. Surađivao je s Kinseyjem, a kasnije je objavio članak u kojem je ustvrdio znanstvenu pristranost njegova istraživanja na dobrovoljnim ispitanicima.

»Bilo koja studija u kojoj su podatci prikupljeni od dobrovoljaca uvijek će imati prevagu agresivnih visokodominantnih ljudi i stoga će pokazati lažno visok postotak fenomena«, napisao je Maslow. Judith Reisman, američka komunikologinja, raskrinkala je pedofilsku pozadinu Kinseyjevih istraživanja 1981. na Petom svjetskom kongresu seksologije u Jeruzalemu. Američki psiholog dr. John Money na istoj je konferenciji na pitanje švedskoga izvjestitelja misli li skup reagirati na izneseno reagirao riječima: »Ako se Judith Reisman dopusti da nastavi, seksologija i spolni odgoj bit će vraćeni 200 godina unatrag.« Money je bio jedan od glavnih istraživača na Kinseyjevu institutu i surađivao je s Harryjem Benjaminom. Odrastao je uz nasilnoga oca te, prema pretpostavci psihijatrice dr. Miriam Grossman, vjerojatno je razvio nelagodu u vezi sa svojim spolom. »Patio sam od osjećaja krivnje zato što sam muškarac. Nosio sam žig opake muške spolnosti«, zapisao je Money. Doktorirao je na hermafroditizmu i postavio je tezu da biologija uopće ne utječe na rod te da isključivo odgojem netko postaje muškarac ili žena.

Rod je, dakle, u potpunosti društveni konstrukt. Prvu operaciju promjene spola proveo je na Avonu Wilsonu, što je medicinska zajednica do tada odbacivala, sve dok New York Times nije objavio pozitivan članak o Bolnici »Johns Hopkins« koja je »odobrila promjenu spola«. Money je, međutim, rod koji je iz lingvistike prenio u medicinu testirao na glasovitom slučaju blizanaca Reimer. Dječaku Bruceu Reimeru spolovilo je nesretnim slučajem znatno oštećeno pri obrezivanju. Zabrinuti roditelji obratili su se dr. Moneyu, koji im je dao naputak da se dječaku kirurški uklone testisi i da mu se daje estrogen, da ga preimenuju u Brendu i odgajaju kao djevojčicu. Eksperiment je, međutim, tragično propao: Bruce je znao da nije djevojčica, odbijao je ponašati se kao djevojčica i, nakon što se u odrasloj dobi kirurški pokušao vratiti u muški spol, počinio je samoubojstvo. Danas čak i podupiratelji transrodnosti poput pedijatrice Michelle Forcier priznaju da je Money »upozoravajuća priča o tome kako medicinari mogu učiniti štetu«, kako navodi Matt Walsh u knjizi »Što je žena?«.