Međunarodna klinička situacija
Porast broja osoba s poremećajem spolnoga identiteta globalni je fenomen zapadne civilizacije, prisutan u Europi, SAD-u, Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. »Promjenu spola« u Europi prvi su zagovarali nizozemski kliničari. Tvrdeći da se pubertet može preskočiti, kreirali su Nizozemski protokol davanja hormona suprotnoga spola osobama s rodnom disforijom. Taj je protokol bio namijenjen osobama koje pokazuju rodnu disforiju od rane dobi. Tada su većinu takvih osoba činili muškarci. Isti se protokol, međutim, nekritički počeo primjenjivati 2006. godine u Bostonu u prvoj klinici za rodnu »tranziciju«, kakvih je danas više od 100 u SAD-u. Autori Nizozemskoga protokola kažu da se on danas primjenjuje potpuno izvan izvorno zamišljenoga okvira. Finska psihijatrica dr. Riittakerttu Kaltiala počela je 2011. raditi s mladima koji su izjavljivali da osjećaju rodnu disforiju te je radila sa 500-tinjak takvih pacijenata. Primijetila je neočekivane pojave. »Očekivali smo malen broj mladića… Umjesto toga, 90 posto naših pacijenata bile su djevojke, uglavnom u dobi od 15 do 17 godina, (…) velika većina njih s ozbiljnim psihičkim teškoćama.« Konzultirala je kolege po Europi i otkrila da svi imaju sličan uzorak.
»Terapija prijelaza koju su mladi pacijenti primali nije im poboljšala stanje«, posvjedočila je finska psihijatrica. Uskoro su počele stizati skupine vršnjaka iz istih mjesta i škola s tvrdnjom da imaju rodnu disforiju, što je označilo pojavu socijalnoga kontagija – utjecaja društvene okoline na predodžbu o vlastitu stanju. Isprva se nitko nije usudio javno o tome raspravljati zbog aktivističkoga pritiska. Naposljetku 2016. zbog opaženih je problema u Finskoj promijenjen protokol; umjesto »prijelaza« maloljetnicima sa psihičkim teškoćama pružaju se druge vrste terapije. Dr. Kaltiala susrela je i prve detranzistente – osobe koje su požalile »prijelaz« u mladoj dobi i žele se vratiti u svoj biološki identitet. Na kraju je Finska zaključila da »promjenu spola« treba odgoditi do odrasle dobi. U Velikoj Britaniji zabilježen je porast rodne disforije u mladih djevojaka od 4400 posto u deset godina. U Sjedinjenim Državama sličan je trend pokazalo istraživanje dr. Lise Littman objavljeno 2018.: u vrijeme Johna Moneya 80 posto osoba koje su izvijestile o rodnoj disforiji bili su muškarci, a 82,8 posto pacijenata dr. Littman s istim navodnim poremećajem bile su djevojke u dobi od 15-16 godina. J. K. Rowling, britanska spisateljica i feministkinja koja je doživjela linč zbog izjave da je biti ženom objektivna, biološka stvarnost, u svojoj je ispovijesti napisala: »Zapitala sam se ne bih li i ja, da sam rođena 30 godina kasnije, poželjela prijeći u drugi spol. Zov bijega od ženskosti bio bi vrlo jak.« Dvije poznate djevojke koje su požalile pokušaj »prijelaza« u muški identitet i »vratile« se u ženski identitet – Amerikanka Chloe Cole i Britanka Keira Bell – nisu usamljeni slučajevi, ali su jasno pokazali zastrašujuću spremnost nekih medicinskih ustanova da djetetu od 12 odnosno 15 godina daju muške spolne hormone i kasnije im kirurški uklone dojke u dobi od 15 odnosno 20 godina, tj. zlouporabu znanstvenoga znanja u službi ideologije, uz kliničku štetu.
Na kraju promišljanja o feminizmu i rodnoj ideologiji treba se vratiti k misli Ericha Fromma koji je na temelju kliničkoga iskustva zaključio da su temeljne potrebe ljudskoga bića potreba za odnošenjem, transcendencijom, ukorijenjenošću, identifikacijom i orijentacijom. Uzete zajedno, označavaju zapravo potrebu za identitetom, a identitet je, kako kaže dr. Kaltiala, »ishod uspješnoga razvoja u adolescenciji, a ne njegovo ishodište«. Rodna ideologija povećava zbunjenost, uobičajenu za razdoblje puberteta i adolescencije, a mlade potiče na drastične zahvate zbog kojih najviše djevojke bivaju podvrgnute kliničkoj šteti.
Rodna ideologija zloupotrijebila je feminizam: odustajanje od bilo kakve definicije žene znači brisanje žene iz javnoga prostora. Osim toga, beskrajno umnažanje rodova koje predlaže rodni feminizam ne jamči da će umnažanje razlika isključiti opresiju i dominaciju – baš kao što su se J. K. Rowling i Marijana Bijelić susrele s agresijom aktivista.
Transteorija i praksa – mit i istina
Aktivisti i zagovornici rodne ideologije u javnost često lansiraju nekoliko teza:
- Neki su ljudi »rođeni u krivom tijelu«, a takvo stanje izaziva patnju. Da bi se patnja dokinula, treba povjerovati da je čovjek ono čime se osjeća i čime se deklarira pa je tako »žena svatko tko se deklarira kao žena«. Ako čovjek ima pravo na samoodređenje, ima pravo i na određenje svoga rodnoga identiteta.
- Iz toga proizlazi da svi moraju prihvatiti i poštovati nečiji rodni identitet, makar se on kosio sa spolom, i tretirati osobu u skladu s njezinim preferencijama.
- Pitanje roda nečija je privatna stvar. Ne utječe na ostale ljude pa oni ne bi trebali imati ništa protiv toga da se svatko deklarira kako hoće i da ga se tretira kako ta osoba hoće.
- Maloljetne osobe – djeca i adolescenti – znaju što je najbolje za njih pa i oni imaju pravo istraživati svoj rodni identitet i/ili spol te ga promijeniti ako se razlikuje od »spola dodijeljena pri rođenju«.
- Potvrditi rodni identitet mlade osobe znači skrbiti se za njezinu dobrobit i osigurati njezino mentalno zdravlje.
- Ne pruži li se mladoj osobi »afirmativna terapija« – tranzicija u drugi spol blokatorima puberteta, hormonima i kirurškim zahvatima – ona će počiniti samoubojstvo.
- Blokatori puberteta, hormoni drugoga spola i kirurški zahvati nisu štetni za psihofizičko zdravlje.
- Roditelji trebaju potvrditi i poduprijeti »prijelaz« svojega maloljetnoga djeteta.
- Nitko nema pravo osporiti ili protiviti se navedenim zahvatima jer bi time ugrozio zdravlje ili ne bi poštovao prava »transrodnih«. Treba kriminalizirati bilo kakav čin, gestu ili izjavu kojom se navedene teze osporavaju.
Kritički pogled na te teze otkriva njihovu neutemeljenost i proturječnost. S jedne se strane tvrdi da tijelo ne određuje nečiji rodni identitet, a s druge se strane traži promjena tijela hormonima i kirurškim zahvatima. Spol u punom smislu riječi ne može se promijeniti; kromosomski par u svakoj stanici i osteomuskularna građa nepromjenjivi su, može se tek oponašati izgled drugoga spola. Sigurnost i bezopasnost blokatora puberteta prazno je obećanje jer Lupron – supstanca koja se u SAD-u daje kao blokator puberteta djeci, a nekada se rabila za kemijsku kastraciju – Američka agencija za hranu i lijekove nikada nije registrirala kao lijek jer nikada nisu provedena njegova klinička ispitivanja. Navodno siguran, Lupron smanjuje gustoću kostiju u djevojaka pa tako povećava rizik od osteoporoze, a utječe i na rast. Hormoni suprotnoga spola nakon »prijelaza« moraju se trajno uzimati, cijeli život, a smanjuju i koštanu masu u muškaraca. U velikom broju slučajeva »tranzicija« znači trajnu neplodnost. Usprkos tvrdnji da se učinci blokatora puberteta potpuno povlače nakon prekida uzimanja, Nacionalna zdravstvena služba Ujedinjenoga Kraljevstva 2020. je s mreže uklonila tu tvrdnju, a i Švedska je zabranila kemijski »prijelaz« osoba mlađih od 20 godina.
Čest argument o samoubojstvu nerijetko se poziva na istraživanje Jacka Turbana iz 2020., međutim to istraživanje metodološki je loše provedeno te zapravo nije pokazalo očekivani rezultat. Iz njega se može iščitati da je suicidalnost mladih bila veća nakon početka tranzicije. Tvrdnju da maloljetne osobe znaju što je najbolje za njih u tako dalekosežnoj stvari kao što je promjena tijela hormonima i/ili kirurgijom ne osporava samo činjenica da maloljetnim osobama zbog nedovršene zrelosti nije dopušteno sudjelovati u političkom odlučivanju, voziti automobil, stupiti u brak ili kupiti alkohol, nego i psihološka činjenica da mladi zbog psihološke nezrelosti, manjka iskustva i znanja nisu u stanju razumjeti i sagledati posljedice postupaka u budućnosti, pogotovo ako proživljavaju mentalne teškoće. Roditelji, naprotiv, imaju pravo i dužnost donositi odluke u najboljem interesu djeteta do njegove punoljetnosti. Rastući broj detranzistenata – osoba koje su prošle »prijelaz« u drugi spol i zažalile te se žele vratiti u svoj spol – pokazatelj je opasnosti i štetnosti pripuštanja mladih sudbonosnim zahvatima. U slučaju Chloe Cole oni su uključivali dvostruku mastektomiju, tj. odstanjivanje dojki u dobi od 15 godina. Usprkos mnogo puta ponovljenoj tvrdnji da tranzicija, čija je kruna donja operacija, spašava psihičko zdravlje osoba s rodnom disforijom, Scott Newgent, Kanađanka koja je prošla tranziciju u »transmuškarca«, uključujući i sedam operacija, izjavila je da, suprotno tvrdnjama pobornika »prijelaza«, prema dostupnim podatcima stopa komplikacija operacije »promjene spola« iznosi 67 posto. Prema velikoj ažuriranoj studiji R. Bränströma i E. Panchankisa iz 2019. operacija ne poboljšava psihičko zdravlje osoba. U Stručnim smjernicama za postupanje u slučaju rodne disforije hrvatske radne skupine stoji: »Ni odgoda puberteta ni dopuštanje da se pubertet odvije nisu neutralni činovi. (…) S druge strane, postoji zabrinutost oko negativnih fizičkih nuspojava kod primjene GnRH analoga (npr. na razvoj kostiju i visinu). Iako prvi rezultati toga pristupa (utvrđeno na adolescentima koji su praćeni tijekom 10 godina) obećavaju (Cohen Kettenis i sur., 2011; Delemarre van de Waal i Cohen-Kettenis, 2006), dugoročni učinci moći će se utvrditi tek kada pacijenti i pacijentice koji su prvi tretirani dosegnu prikladnu dob.« Navedeni citat pokazuje da se pri »tranziciji« radi o eksperimentu kojemu se podvrgavaju mlade osobe.
Naposljetku, pojam »afirmativne terapije« u sebi je proturječan; ni jedna se terapija, pa ni psihoterapija, ne sastoji u tome da terapeut potvrđuje da pacijent jest ono što smatra da jest ili što želi biti, mimo objektivne stvarnosti. Upravo suprotno; bît psihoterapije pomoć je pacijentu da se suoči s istinom. Umjesto o rodnim identitetima bilo bi prikladnije govoriti o različitim temperamentima, različitim osobnostima. Djevojka s muževnom naravlju ne mora transformirati svoje tijelo. A ako je rod dinamična i fluidna kategorija, tko može jamčiti da se »rodno zbunjena« mlada osoba za koju godinu ne će drukčije osjećati, predomisliti? Čak je i psihologinja Nataša Jokić-Begić, u javnosti poznata po zagovaranju »tranzicije«, izjavila da se većina djece koja osjete rodnu disforiju do kraja puberteta identificira sa svojim spolom, o čemu postoji konsenzus u struci. Naposljetku, u političkom je smislu najproblematičnija tvrdnja da je rodni identitet nečija privatna stvar; iskustvo u drugim zemljama poput Kanade i Velike Britanije pokazuje da se u ime nečijega prava na samoodređenje zapravo traži od drugih građana da ne izražavaju što doista misle, nego što netko drugi priželjkuje. Time se zapravo dokidaju temeljna ljudska prava. Osim toga, u situaciji kada se proizvode i prodaju »transrodne« Barbie-lutke te se proizvodi za djecu pune sadržajima koji promiču »tranziciju«, a narativ ulazi i u školske kurikule, nemoguće je tvrditi da se radi o nečijoj privatnosti koja nikako ne utječe na život drugih građana i svijest njihove djece. Naposljetku, najjači je argument protiv uvjerljivosti (trans)rodnoga narativa agresivnost njegovih aktivista.
Time se nipošto ne želi reći da prava rodna disforija ne postoji i da osobama koje se s njom suočavaju ne treba pomoći, nego da je opisani pristup koji forsiraju aktivistički lobiji vrlo problematičan. Porast rodne disforije nakon 2010., kada su pametni telefoni ušli u najširu uporabu, čini vrlo vjerojatnim zaključak da mediji uvelike pridonose njezinoj poplavi.
Rodna ideologija i »woke«: kultura otkazivanja
Prema enciklopediji Britannica izraz »woke« novotvorenica je engleskoga jezika koja se pojavljuje u slengu, tj. razgovornom stilu. »U prvom desetljeću ovoga stoljeća riječ ‘woke’ ušla je u uporabu kako bi eufemistički označila ideju koja se smatrala politički progresivnom. Kako se političko okruženje u Sjedinjenim Državama sve više polariziralo, riječ je prenamijenjena u pejorativni sinonim za lijevo ili ljevičarsko«, stoji u objašnjenju mrežnoga izdanja Britannice. »Woke« danas označava permisivnu ljevicu, tj. apsolutizaciju slobode bez istine o čovjeku, uz poruku da je svaki izbor jednako vrijedan. Pretočeno u politiku, to uvjerenje pretvara se u zabranu kritiziranja ili osporavanja bilo čijega i bilo kojega izbora ili životnoga stila jer se to tumači kao napad na manjine i žrtve odnosno njihova prava. Posljedica je utihnuće rasprave o dobru, istini i politici u akademskom svijetu i na političkim govornicama, odnosno preseljenje rasprava o bitnome na društvene mreže. Pritom vlasnici tih istih društvenih mreža odlučuju o tome što se na njima smije odnosno ne smije reći, a to je zabrinjavajuće. Primjerice, poznato je kako je društvena mreža Twitter uklonila Walshev film »Što je žena?«, a nakon što ju je kupio tehnološki magnat Elon Musk i preimenovao u X dokumentarac je slobodno pušten uz Muskovu napomenu da »bi svaki roditelj to morao pogledati«.
Fenomen otkazivanja neistomišljenika, tj. eliminacija njihovih glasova iz javnoga prostora u ime ljudskih prava spolnih i »rodnih« manjina nerijetko se povezuje s kulturnim marksizmom i frojdomarksizmom; »maršem kroz institucije« i »permanentnom revolucijom« kakvu je zagovarao Lav Trocki prema kojoj socijalistička revolucija mora postati međunarodnom, osvajajući sve društvene institucije od kojih je najtvrđi orah – obitelj. To je, međutim, tek djelomično točno. Iako je neomarksistički filozof Herbert Marcuse pedesetih godina 20. st. oslobođenje čovjeka povezao s oslobođenjem spolnosti, marksizam je filozofija koja počiva na čvrstim materijalističkim pozicijama koje podrazumijevaju istinu o svijetu i čovjeku te, iako je Sovjetski Savez prva zemlja koja je 1920. ozakonila pobačaj, u povijesno komunističkim i socijalističkim zemljama (unatoč cenzuri, kontroli odgoja, obrazovanja i [donekle] obitelji) nije bilo relativizacije muškoga i ženskoga identiteta ni pokušaja temeljitoga razobličenja pojma braka i obitelji. »Woke« se danas odnosi na prešutnu, a onda i političku zabranu komentara, figura i umjetničkih djela koja prema prosudbi njezinih proponenata vrijeđaju i ugrožavaju neku manjinu ili skupinu koja je kroz povijest bila potlačena; među njima je i LGBTIQ skupina. Otkazivanje – uklanjanje ili sankcioniranje javnoga komentara – prvo se događa na društvenim mrežama, potom na sveučilištu i u kulturnoj javnosti.
Posljedica je autocenzura. Osobe koje gaje mišljenja koja vladajuća elita ne smatra popularnim ulaze u spiralu šutnje, što za posljedicu ima gašenje slobode govora i pluralne rasprave te produbljivanje podjela, straha i nepovjerenja u društvu. To je ujedno tihi početak totalitarizma koji se temelji na prešućivanju onoga što ljudi doista misle ili laganju o tome. Naravno, oduvijek postoji vrlina pristojnosti; sloboda govora može je zlorabiti namjernim vrijeđanjem, ali u kulturi otkazivanja vrijeđanjem se proglašava svako negiranje popularnoga narativa i svaki kritički izrijek o uvjerenju ili načinu života nekoga pojedinca ili društvene skupine. Neistomišljeništvo i kritika bivaju izjednačeni s agresijom. S uvođenjem političke korektnosti u zakone svaki takav izrijek može biti sankcioniran političko-sudskim procedurama ili kažnjen otkazivanjem poslovne suradnje. Znakovit je primjer slučaj prof. emeritusa fiziologije Matka Marušića koji je 2016. u HRT-ovoj emisiji »Studio 4« rekao da postoji muški i ženski spol, a ostalo su aberacije, na što je novinarka kažnjena. Poznatomu kliničkomu psihologu i bivšemu profesoru Sveučilišta u Torontu Jordanu Petersonu u lipnju 2022. blokiran je račun na tadašnjoj internetskoj platformi »Twitter« jer je prokomentirao mastektomiju glumice Ellen Page kao čin »zločinačkoga liječnika«, a uslijedilo je i otkazivanje na sveučilištu na kojem je predavao. Peterson je više puta izjavio kako zna za 200 otkazanih osoba. Još je zanimljivije »otkazivanje« povijesnih umjetničkih djela ili spomenika koje za to postavljena povjerenstva ocijene diskriminacijskima ili rasističkima. Tako se u Chicagu 2021. na udaru našao 41 spomenik, među kojima su bili Meštrovićevi Indijanci, ali i kipovi Abrahama Lincolna i Cristofora Columba. Prekrajaju se i klasici i poznate bajke; tako je u hrvatskom udžbeniku iz engleskoga jezika za 3. razred osnovne škole Pepeljuga postala Pepeljugac (eng. Cinderello) kojega od zle polubraće i očuha spašava princeza. (Nova hollywoodska pravila za nominaciju za Oscara iz 2020. obvezuju filmaše da u dvjema od četiriju kategorija u filmu predstave »podzastupljenu rasnu ili etničku skupinu« ili »podzastupljenu identitetsku skupinu«, sve u ime »veće raznolikosti«.
Riječ je zapravo o pozitivnoj diskriminaciji koja u ime navodne ugroženosti »podzastupljenih skupina« ograničava slobodu stvaranja odnosno propisuje sadržaj autorima filmova. Tu se ne radi o otkazivanju, nego o obrnutom procesu – političkom zastupljivanju određenih skupina i narativa.) Na opisano se stanje, međutim, javila i kritička reakcija: 2020. godine 150 svjetskih intelektualaca potpisalo je pismo objavljeno u časopisu »Harpers«, među kojima su i Margaret Atwood i Noam Chomsky, kojim izražavaju zabrinutost zbog ograničavanja slobode govora i traže slobodnu raspravu. Poznati australski pjevač Nick Cave poručio je da je »kultura otkazivanja antiteza milosrđu« te upozorio da nemogućnost kulture otkazivanja da se »nosi s neugodnim idejama« guši »kreativnu dušu društva«. »Restrikcija rasprave, bilo da je provodi represivna vlast ili netolerantno društvo, neporecivo šteti onima kojima manjka moći i čini ih sve manje sposobnima za sudjelovanje u demokraciji«, stoji u spomenutom pismu. Cilj kulture otkazivanja prema kolumnistu Rossu Douthatu »nije kazniti svakoga, ili čak vrlo mnogo ljudi; cilj je posramiti ili zaplašiti dovoljan broj ljudi kako bi se drugi prilagodili«. Proponenti »transrodne ideologije« poriču da kultura otkazivanja uopće postoji, iako činjenice govore suprotno. Važno je još nešto napomenuti: iako teorijski bilo koja skupina koja ima društvenu moć može otkazati drugu, u pravilu pobornici permisivne ljevice otkazuju svoje neistomišljenike. A kada se pokaže da su važne figure njihove tradicije nešto ozbiljno pogriješile – primjerice francuski filozofi Michel Foucauld, Simone de Beauvoir, Jacques Derrida, Gabriel Matzneff i drugi bili su članovi skupine koja je 1977. peticijom tražila ozakonjenje pedofilije – ta je činjenica u medijskom prostoru slabo poznata, a borci za prava potlačenih nisu je osudili.
Rodna ideologija i pravo
U središtu svjetske politike trenutačno je seksualna politika. Kada iz društveno-političke polemike ona prijeđe u pravo, u zakone, deklaracije i konvencije, dobiva opipljivu moć. Na temelju uvida u globalna pravna kretanja na Zapadu može se zaključiti da LGBTIQ politike ne zastupaju supkulturu ili manjinsku kulturu, nego dobro financiran lobi koji vlada i glavnom medijskom strujom i zakonodavstvom. Centri moći koji stvaraju smjernice na temelju kojih se oblikuju zakoni jasni su: Ujedinjeni narodi, Svjetska zdravstvena organizacija i Europska komisija. Dokument Europske komisije iz 2020. »Unija jednakosti. LGBTIQ-strategija jednakosti 2020-2025« u 2. stavku točke 3.3 navodi: »Komisija će poticati najbolju praksu izmjene među zemljama članicama o tome kako učiniti dostupnom zakonsku proceduru promjene spola i procedure temeljene na principima samoodređenja i bez dobne granice.« Cilj je toga dokumenta bio ujednačavanje regulacije na razini cijele Europske unije: uvođenje zločina »homofobije« na europskoj razini, priznavanje istospolnih brakova u svim europskim zemljama, uvođenje »rodnoga obrazovanja« u škole, zakonska promjena spola bez dobnih ograničenja, dodjela sredstava LGBTIQ udrugama te korištenje Fonda za oporavak s posebnom pažnjom na LGBTIQ zajednicu. Poljska i Mađarska usprotivile su se tomu prijedlogu, na što je Helena Dalli, europska povjerenica za ravnopravnost i izvjestiteljica o tekstu Strategije, rekla da će europske zemlje koje ne poštuju strategiju biti kažnjene: »U to sam vrlo uvjerena (…) jer to je način da se država članica stavi u red… U redu, ne dobivate kvotu koju biste trebali dobiti ako ne poštujete vladavinu zakona«, rekla je Dalli. Da se radi o ucjeni, nepoštovanju načela supsidijarnosti i oduzimanju suverenosti državama članicama, nije potrebno tumačiti.
Pravna situacija u Republici Hrvatskoj
U Republici Hrvatskoj zakonski je moguće promijeniti spol (u dokumentima) u dobi od 16 godina, bez hormonske ili kirurške »tranzicije« u drugi spol, a u toj se dobi omogućuje i hormonalna »tranzicija« u drugi spol. Nameće se pitanje kako se provodi postupak na temelju kojega se utvrđuje da se radi o stvarnoj rodnoj disforiji te u kojoj se dobi blokatori puberteta daju djeci u Hrvatskoj, te kako je regulirana dob kirurškoga zahvata promjene vanjskih spolnih obilježja. Dr. Herman Vukušić, psihijatar iz KBC-a Rebro, posvjedočio je na temelju većega broja obitelji koje su mu se obratile i na temelju uvida u nalaze da u toj ustanovi dijagnozu transseksualnosti maloljetnim osobama izriče psiholog, bez konzultacija kod liječnika, što je protivno načelima struke i preporukama na temelju iskustava drugih europskih zemalja. Godine 2015. ministar Varga oformio je Listu stručnjaka koji imaju iskustvo rada s transseksualnim osobama, na kojoj je bio i prof. Goran Arbanas, eminentan psihijatar i seksolog, no ta je lista formirana bez javnoga poziva te nisu poznati kriteriji uvrštavanja stručnjaka na listu. Ti su stručnjaci u siječnju 2016. objavili dokument pod nazivom »Stručne smjernice za izradu mišljenja zdravstvenih radnika i psihologa o utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i životu u drugom rodnom identitetu« koji do danas nije verificiralo ni jedno stručno društvo. U poduljem dokumentu nema utvrđivanja dobi u kojoj je moguće započeti tranziciju prema stručnim kriterijima, ali se na više mjesta navodi da se blokatori puberteta mogu dati djeci koja su ušla u pubertet 2. stadija po Tanneru, što je za neku djecu dob od devet godina. Iako se spominje informirani pristanak, opravdano je postaviti pitanje kako dijete od devet godina može dati pristanak na dalekosežnu terapiju odnosno kako maloljetnik od 16 godina može dati informirani pristanak te koje su zakonske obveze i prava roditelja u takvim slučajevima.
Naime, u Preporukama se navodi da će sve posljedice tranzicije biti poznate tek kada prođe dovoljno vremena da se mogu provesti istraživanja prvih tretiranih osoba(!), što znači da se na maloljetnicima provodi medicinski eksperiment. Svjestan problema, Hrvatski liječnički zbor, vrhovno strukovno tijelo, preporučilo je u listopadu 2021. multidisciplinarnu procjenu opravdanosti promjene spola, uz preporuku da se procedura uzimanja hormona nikako ne započinje prije 18 odnosno 21 godine. Međutim, ta se preporuka u praksi ne poštuje. Praksa uvođenja mladih u »tranziciju«, o kojoj je 9. veljače 2023. u Hrvatskom saboru govorio dr. Goran Arbanas, takva je da je dao ostavku na Listi stručnjaka zbog pritiska aktivističkih udruga, kako navodi, i njihova miješanja u medicinske postupke. Krajem 2022. ministar Beroš pokrenuo je promjene te je Nacionalno zdravstveno vijeće donijelo zaključak da se lista stručnjaka ovlaštenih za davanje mišljenja o terapiji rodno disforičnih osoba proširi psihijatrima, na temelju čega je ministar poslao pismo svim bolnicama u Hrvatskoj da uključe psihijatre u taj postupak, no to se do danas nije dogodilo.
S druge strane aktivističke organizacije u sprezi s centrima političke moći uspijevaju zaobići nacionalno zakonodavstvo, što se očitovalo na primjeru aktivistkinje Noe Kraljević. Kraljević se zauzela da se spol može promijeniti u matici rođenih ako osoba živi »u drugom rodnom identitetu«, što regulira Pravilnik o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanju uvjeta i pretpostavki za promjenu spola ili o životu u drugom rodnom identitetu. Na temelju toga Pravilnika, Kraljević je postigla da joj u dokumentima pod »spol« bude upisano »muško«. U Evangeličkoj crkvi, na temelju toga što je »muško«, sklopila je s drugom ženom brak koji je time prepoznat kao brak u matici vjenčanih. Paru je potom dopušteno usvajanje djeteta iz DR Kongo. Međutim, protestantska konferencija javno se ogradila od prakse sklapanja brakova između osoba istoga spola.
Kako izgleda praksa
Današnju hrvatsku praksu dr. Herman Vukušić, psihijatar s KBC-a Rebro i kroničar prijepora oko promjene spola, ovako je opisao: »Dijete rođeno kao djevojčica u dobi od 16 godina ulazi u ordinaciju psihologa jedne od vodećih medicinskih ustanova u Hrvatskoj, kaže da se osjeća kao muško, na što joj se taj psiholog odmah počne obraćati u muškom rodu, postavlja dijagnozu rodne disforije (laički: transseksualnosti) i dijete potom upućuje na daljnju obradu endokrinologu kako bi počelo primati hormone suprotnoga spola u svrhu spolne tranzicije.« Posljednjih godina diljem svijeta velik broj medicinara i psihologa sve glasnije diže glas protiv tako površne i znanstveno neutemeljene prakse, a u Europi su je zabranile ili znatno ograničile države poput Švedske, Danske, Finske, Velike Britanije, Norveške i Francuske.
