Rodna ideologija i obitelj
Brak i obitelj prirodne su zajednice koje proizlaze iz ljudske naravi; ne ustrojava država obitelj, nego je ona prepoznaje i štiti kao vrijednost. Obitelj je temeljna jedinica društva i vitalno središte osobe. Riječima Siniše Glavaševića, »djetinjstvo je čovjeku sve što ima; ona neiscrpna snaga koju poslije cijeli život troši«. Cjelokupna ljudska misao prepoznaje u odnosu muško-žensko kreativnu snagu koja motivira rađanje novoga života, ali i cjelokupnu kulturu. Povijesno gledano, ideje o »drukčijem« braku i obitelji tek su nedavno postale šire poznate. Selektivno pozivanje na teoretičare Frankfurtske škole poput Ericha Fromma, kao i na Freuda, previđa da su oni isticali važnost i oca i majke za razvoj djeteta u zrelu osobnost. Naravno, brak i obitelj zahtjevne su stvarnosti koje ponekad ne uspiju, no to nipošto nije razlog da se od njih odustane. Rodna ideologija najviše cilja na razobličenje obitelji. To je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da se sve ekonomski razvijene države, i to ne samo Zapada, suočavaju s golemim problemom starenja stanovništva i demografske zime koja ugrožava sve društvene sustave.
Hrvatska demokratska zajednica, u javnosti još uvijek percipirana kao demokršćanska stranka, u programu iz 2022. definirala je obitelj kao »zajednicu koja se temelji na međusobnoj ljubavi i brizi, te načelima solidarnosti i društvene odgovornosti«, a ne kao zajednicu temeljenu na braku žene i muškarca, što brak prema Ustavu Republike Hrvatske jest. Zatamnjivanje ljepote i važnosti nuklearne obitelji za razvoj djece i dobrobit cijeloga društva zamagljuje se medijskim prikazivanjem obitelji često u negativnim kontekstima. Amerikanka Sophie Silverstein čak je 2020. napisala da »obrana monogamne, heteroseksualne obitelji s više djece« isključuje sve one koji tako ne žive poput, primjerice, samohranih majki. To je pogrješna logika; iako veza, brak i obitelj ponekad ne uspiju onako kako se željelo, to ne implicira da društvo treba prestati podupirati, cijeniti i štititi obitelj, majčinstvo i mlade.
Rodna ideologija, odgoj i obrazovanje
Val kritike prema (trans)rodnom narativu poprimio je veće razmjere tek nakon što je počeo intenzivno pogađati djecu i mlade. Logično je što su meta suptilnih poruka djeca. Preko animiranih filmova, »nebinarnih« igračaka i šarenih digitalnih sadržaja neiskusnu je svijest mnogo lakše formirati nego odraslu. Osim toga, posljednjih desetak godina svjedočimo proboju (trans)rodne ideologije u odgojno-obrazovni sustav. Temeljem hrvatskoga Zakona o odgoju i obrazovanju roditelji su dužni biti obaviješteni o sadržaju kojemu se poučavaju njihova djeca. Osim za nastavne predmete koji su dio obrazovnoga standarda, roditelj za sve izborne sadržaje može uskratiti ili dati suglasnost. Ustav Republike Hrvatske poznaje pojam spolnoga, a ne rodnoga identiteta, no rodni identitet spominje se u nizu zakona i podzakonskih propisa. K tomu, Ustav u članku 64. navodi da su »roditelji dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece«, kao i da su »roditelji odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti«.
Preko aktivne školske mreže roditelji se mogu i trebaju aktivno uključiti u suradnju sa školom kako bi osigurali optimalan odgoj i obrazovanje za svoju djecu, bez nametanja bilo koje ideologije. Teže je, međutim, odgojnu ulogu roditelja ispuniti s obzirom na poplavu seksualnih, pornografskih, pedofilskih i »transsadržaja« u digitalnom prostoru koji je djeci dostupan preko pametnoga telefona. Chloe Cole, američka detranzistentica, u javnom je govoru 2022. posvjedočila kako je najviše internet utjecao na nju da sa 12 godina izjavi da se osjeća kao dječak. I tu postoje obiteljske aplikacije koje pomažu u kontroli sadržaja, kojima se roditelji i skrbnici mogu koristiti. S jedne strane svjedočimo velikoj seksualizaciji djece preko medija, koja je dokazano štetna. Nudeći im temu spolnosti prerano, neprimjereno i/ili bez moralno-duhovne dimenzije koja je čini ljudskom, oslabljuje se njihova sposobnost za stvaranje dobrih međuljudskih odnosa.
S druge strane kao moderno rješenje nudi se tzv. »rodno neutralni odgoj«. Tako je već 2010. godine u Stockholmu otvoren »rodno neutralni« vrtić »Egalia«, gdje se djeci nitko ne obraća zamjenicama muškoga odnosno ženskoga roda, kako im se ne bi »nametao rodni identitet«, što su psiholozi višestruko kritizirali. U Zagrebu je u lipnju 2022. odjeknuo slučaj udruge »Status M« koja je, ispod radara javnosti i roditelja, u dječjem vrtiću Prečko počela provoditi »pilotiranje programa za promicanje rodne pravde i borbu protiv rodnih stereotipa u predškolskom i osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju«. Bila je riječ o projektu s najviše razine Europske komisije koji se provodio u trima državama – Španjolskoj, Portugalu i Hrvatskoj. Za ostvarivanje ciljeva toga projekta bilo je namijenjeno 649 119 eura, od čega je EU osigurala 519 295 eura. U svakom slučaju roditelji su dužni i odgovorni aktivno se uključiti u dijalog sa školom te ispunjavati svoja prava i dužnosti prema djeci, kojoj duguju ono najvažnije i najzahtjevnije – odgoj.
»LGB« i »T«
Činjenica je da se agresivnomu promicanju spolnih tranzicija za mlade protivi znatan dio LGB zajednice – primjerice »LGB Alliance« u Velikoj Britaniji te poznate osobe poput Douglasa Murraya, Davea Rubena, Blaire White, Arielle Scarcelle te organizacije »Gays against Groomers«. Ističu da postoje dva biološka spola i da promicanje »promjene spola« negira identitet osoba s istospolnim sklonostima. U lipnju 2023. mediji su objavili da je britanska transorganizacija »Mermaids« 2021. pokušala oduzeti pravni status dobrotvorne organizacije »LGB Alliance« zbog neslaganja s njihovim stajalištima, no sud je presudio protiv njih 2023. Sukob je nastao, među ostalim, zbog stajališta »LGB Alliance« da »postoje samo dva spola« te da transideologija pretpostavlja opasnost za LGB populaciju.
Rodna ideologija i pedofilija
Pogleda li se povijest LGBTIQ pokreta, moguće je uočiti sklisku kosinu pomicanja granice prihvatljivoga, sve do otvaranja Pandorine kutije psihopatologiji. Relativizacijom i uklanjanjem moralnih ograda u korist želja pojedinca postupno se uklanjaju svi tabui, osim pedofilije koja ne može zadovoljiti univerzalni kriterij opravdanja svega – »slobodni, obaviješteni pristanak odrasle osobe« te je kao takva međunarodno priznato kazneno djelo. Međutim, posljednjih desetak godina primjetni su napori da se s pedofilije skine stigma poremećaja i najtežega zločina te da se proglasi tek jednom od spolnih sklonosti, eventualno da se i dekriminalizira.
Dok je 2013. na Queer festivalu u Zagrebu gostovao Gerd Hekma, nizozemski zagovornik legalizacije spolnih odnosa odraslih s desetogodišnjacima, na službenoj stranici nizozemskih Mladih demokrata iskazana je potpora »virtualnoj dječjoj pornografiji«. Pedofilija je u Hrvatskoj zakonski svrstana u kategoriju kroničnih psihijatrijskih bolesti za čije se cjelokupno liječenje zdravstvene usluge plaćaju iz državnoga proračuna. Međutim, je li nešto službeno bolest ili nije definirano je u dokumentu Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema (MKB) koju izdaje Svjetska zdravstvena organizacija. Ta se klasifikacija mijenjala tijekom desetljeća, a u svijetu je od početka 2022. aktualna najnovija verzija MKB 11. U Hrvatskoj je još na snazi deseta inačica. U novoj klasifikaciji SZO-a pedofilija je izbačena iz poremećaja, osim ako osoba ne djeluje prema svojim sklonostima, a i mnogi drugi seksualni poremećaji premješteni su iz kategorije poremećaja u kategoriju stanja. Prema toj klasifikaciji nije, dakle, poremećaj razmišljati o spolnom odnosu s djetetom, nego je poremećaj pokušati to ostvariti. Postavlja se pitanje što sve znači »djelovanje« te potpada li poda nj proizvodnja, prodaja i posjedovanje dječje pornografije. Francuska spisateljica Vanessa Springora 2020. objavila je roman »Pristanak«, čiji je hrvatski prijevod objavljen 2021. g. u nakladi »OceanMore«, u kojem je opisala kako je sa 14 godina postala izmanipuliranom ljubavnicom tada 49-godišnjega slavnoga književnika Gabriela Matzneffa. Roman se dotiče lijevih francuskih intelektualaca koji su u ime »emancipacije« zagovarali liberalizaciju spolnih odnosa odraslih s djecom. Gabriel Matzneff, autor brojnih knjiga u kojima opisuje svoja seksualna iskustva s maloljetnicima, zvijezda ondašnje kulturne elite, dobio je prestižne književne nagrade, a nitko nije propitivao njihov skandalozni sadržaj, kao ni njegove javne istupe povezane s tim. Potaknuta skandalom Springoričina bestselera, Francuska je djelovala u smjeru ograničavanja legalne dobi za stupanje u spolni odnos, a iste je godine započeta istraga protiv Matzeneffa. Za pedofiliju, u antičko doba zvanu pederastijom (grč. požuda prema dječaku), karakteristična je razlika u dobi i moći predatora i žrtve, odatle psihologijsko objašnjenje prema kojem je želja za spolnim odnosom s djetetom u biti pervertirana želja za dominacijom. Spolno zlostavljanje djece pripada najgnjusnijim zločinima jer, služeći se manipulacijom i položajem moći, gazi dostojanstvo osobe u ranjivu razdoblju djetinjstva i adolescencije.
Film »Zvuk slobode« (2023.) redatelja Alejandra Monteverdea, snimljen prema istinitim događajima, završava zastrašujućim podatkom da je danas više ljudskoga roblja u svijetu nego u vrijeme kada je ropstvo bilo legalno. Također, dojmljiva je izjava glavnoga lika da se droga može prodati jednom, a dijete više puta dnevno, tijekom deset godina, te da je trgovina ljudima nadrasla ilegalnu trgovinu oružjem, a uskoro će nadrasti i trgovinu drogom. Tim Ballard o kojem film govori stvarna je osoba, tadašnji zaposlenik američkoga Odjela domovinske sigurnosti koji je 2014. u Kolumbiji organizirao akciju »Operation Triple Take« u kojoj su spašene sveukupno 123 osobe, od kojih 54 djece, žrtava industrije spolnoga iskorištavanja djece. Posebno zabrinjava činjenica da je u medijima oko filma, u kojem nema ništa kontroverzno, umjetno stvorena »kontroverza«. Zastrašujuće se objašnjenje nazire uzme li se u obzir da su višestruke istrage i suđenja Jeffreyju Epsteinu, koji je dvaput osuđen zbog maloljetničke prostitucije i trgovanja maloljetnim seksualnim robljem, pokazali da je službeno proglašenu »filantropu«, poznaniku i prijatelju članova samoga vrha američke političke i financijske elite, bogato razrađenom strategijom i mrežom suradnika godinama uspijevalo spolno iskorištavati djevojčice i djevojke. U redovima bogatih i moćnih nesumnjivo ima onih kojima je itekako u interesu proglasiti pedofiliju samo još jednom spolnom »sklonošću« ili »identitetom«.
Rodna ideologija, futurologija i transhumanizam
Pogledaju li se dublje filozofski korijeni opisanih trendova, dolazi se do »rastjelovljene svijesti« odnosno transhumanizma. Naime, čovjek koji se želi osloboditi od svih ograničenja zadanih tijelom vlastitu spolnost i plodnost počinje doživljavati kao ograničenje koje treba promijeniti ili ukloniti. U transhumanističkom pokretu tijelo se doživljava kao zaprjeka potpunoj slobodi svijesti koju treba nadići uz pomoć znanosti i tehnologije. Kao što je pokazao »Kiborški manifest« Donne Haraway, kiborg je »postrodno biće«, nije više određeno kao muško ili žensko pa prema tome ne može biti instrumentalizirano za tuđe ciljeve. Međutim, pritom se previđa da upravo spolna definiranost, tjelesna razlika spram drugoga, omogućuje utjelovljenoj ljudskoj osobi da bude netko i da stupa u međuljudske odnose. Pitanje poželjnosti »promjene spola« i »rodnoga identiteta« zapravo je pitanje gdje prestaje emancipacija, a počinje autodestrukcija. Provede li se do kraja, posljedica (trans)rodne revolucije zapravo je ukidanje čovjeka kao spolnog bića. Ishod je aseksualno i bezrodno biće bez identiteta, ali i bez sposobnosti za rađanje.
Umjesto zaključka: dobro je biti čovjek
Liberalno glasilo New York Times 2. veljače 2024. objavilo je kolumnu u kojoj se odnos prema »transrodnosti« potpuno mijenja. »Kao klinci mislili su da su trans. Sada više ne misle tako«, naslov je poduljega članka u kojem Pamela Paul dokazuje neodrživost i štetnost dosadašnjega pristupa. Dok su krajem prošloga stoljeća u fokusu javnih prijepora bile »istospolne zajednice« i »istospolni brak«, danas su aktualne teme surogatstvo i transrodnost. Poveznica je očita; budući da ekonomski razvijene zemlje sve više oskudijevaju djecom za posvajanje, surogatstvo je, uz medicinski potpomognutu oplodnju, potencijalni inkubator ljudskih bića koja bi mogla biti nekomu dodijeljena. Istovremeno, u tijeku je borba za instutucionalizaciju »transrodnosti«.
Zatvaranje dijela londonske klinike Tavistock koji je primjenjivao »rodno afirmativnu terapiju« 2021. godine, uz posljedičnih više od tisuću tužba oštećenih klijenata, pokazatelj je da je bio odabran pogrješan pristup. Rodna disforija – osjećaj nepovezanosti s vlastitim spolom – izvor je nelagode i velik problem osobama koje ju doživljavaju. Te osobe zaslužuju suosjećanje, poštovanje i pomoć. Treba istraživati i primjenjivati primjerene oblike terapije, koje donose dugoročnu dobrobit. Na tom planu trebaju surađivati stručnjaci iz različitih područja. »Promjena spola« ili »rodnoga identiteta« ne samo da nije moguća, nego je destruktivan zahvat kojim se ne uklanja dublji problem, nego se stvara iluzija da on ne postoji. Uza sve teškoće, dobro je biti čovjek, spolno biće, utjelovljena osoba. Znanost, religija i filozofija zajednički ocrtavaju konture bića čovjek: istodobno tjelesnoga i duhovnoga, određenoga i slobodnoga, čija se dobra egzistencija ostvaruje obama vidovima postojanja.
Uz spoznaje koje pružaju znanost i filozofija, očima vjere čovjek vidi da je svijet djelo Stvoritelja, smisleno i uređeno, pa je tako i polarnost muško-žensko smislena i dobra. Zbunjenost i nelagoda koju nerijetko osjećamo ne umanjuju tu stvarnost. Pogleda li sebe očima Stvoritelja, autora i umjetnika, svaki čovjek u svjetlu nadnaravne ljubavi koja je Bog može biti iscijeljen od rascijepljenosti i neprihvaćanja. Teškoće, ograničenja i patnja dio su toga puta i podcrtavaju njegov smisao. Na tom je putu najvažnije tražiti i govoriti istinu koja jedina vraća čovjeka k sebi samomu.
