Već godinu dana »plava kuća« u zelenoj prirodi, nedaleko od središta Međugorja, dom je obitelji Di Tolve. Talijanski supružnici Teresa i Luca primaju hodočasnike, ali i sve koji žele psihološki i duhovno raditi na sebi. Njihova je priča po mnogočemu iznimna, a s obzirom na medijski interes, nije više nepoznata ni dijelu javnosti u Hrvatskoj; Luca di Tolve do trideset i prve godine deklarirao se kao homoseksualac, živeći mondenim stilom života koji je, kako svjedoči, uključivao mnogo novca, zabave i promiskuiteta. Put ga je doveo do smrtonosne dijagnoze. Zaražen HIV-om, odlučio je promijeniti život. Božja ga je milost dotaknula i, kako ističe, učinila svjedokom. Od tada iznosi svoje iskustvo, nastojeći pružiti nadu osobama s različitim problemima, koje čeznu za promjenom nabolje. Napisao je knjigu »Bio sam gej – Pronašao sam sebe u Međugorju«, kojoj je predgovor napisao nekadašnji pročelnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata kardinal Robert Sarah. Razgovor smo vodili u »plavoj kući« Di Tolveovih u Međugorju koja je krajem ljeta bila mjesto žive promenade mladih i obitelji…
Najintenzivniji je bio trenutak kada mi je dijagnosticiran AIDS. Tada nije bilo današnjih lijekova, život mi je bio u opasnosti. Cijeli moj život na neki je način bio dokrajčen. Ništa se više nije moglo kupiti novcem. U svojem sam stanu tada pronašao krunicu. Uzeo sam je i počeo prebirati, zazivajući Gospu. U meni je zavladala nadrealna tišina i na poseban, duhovan način, osjetio sam Gospinu prisutnost; bila je stvarna i zračila je ljubavlju. Osjetio sam mir. Počeo sam slušati kateheze, tako sam se duhovno hranio. Jednoga dana – ne mogu točno objasniti kako – iznutra sam vidio Gospu s raširenim rukama koja mi je rekla: »Samo naprijed, samo naprijed! Ako padneš, ja ću te podići. Ne boj se.« Tada više nisam osjećao bol, znao sam da postoji čudesan duhovni svijet, da je stvaran. Nastavio sam moliti. U milanskoj franjevačkoj crkvi Sant’Angelo vidio sam ispovjedaonice i znao da se moram ispovjediti. »Moraš se ponašati kao kršćanin«, rekao mi je svećenik. U tom trenutku napustila me duhovna sljepoća; shvatio sam da sam griješio. Shvatio sam da ne mogu okrivljavati druge i željeti osvetu, da ja moram odlučiti što ću sa svojim životom. Osjetio sam Božju ljubav i to je bio korijen obraćenja. Do tada sam zarađivao tisuću eura dnevno. Potražio sam normalan posao. Počeo sam volontirati, pomagati siromašnima u crkvi sv. Franje. Postupno sam prekinuo sa starim načinom života i usvojio novi. S novim lijekovima – eksperimentalnom terapijom koju sam počeo primati – osjećao sam se bolje.
Primjerice, u serijama za mlade na Netflixu gej-parovi prikazuju se kao vjerni partneri u romantičnoj vezi. No to nije realnost. U stvarnosti među homoseksualcima ima mnogo promiskuiteta i zlouporabe opijata. Navest ću još jedan primjer. Velike tvrtke Philips, Clinton Foundation, American Express i Deutsche Bank nudile su svojedobno klijentima žute potrošačke kartice s duginim bojama kako bi poduprle razvoj homoseksualnoga turizma. Nisu, međutim, bili motivirani pomaganjem gej-zajednici, nego zaradom. Vidio sam i mnoge transseksualce koji su se uništili operacijama i neurednim stilom života, koji su oboljeli i umrli praktički na cesti, kojima nitko od tih velikih zakladnika nije ponudio nikakvu pomoć. U pozadini su, naime, veliki financijski interesi. Kada su se počele organizirati prve »povorke ponosa«, mislio sam da su namijenjeni dobrobiti zajednice, no to nije bio slučaj. Sve mi je to srušilo ideal i razočaralo me. Antivirusni lijekovi, koje danas moram uzimati zbog posljedica prijašnjega životnoga stila, mnogo koštaju. Kao što je pokazala Dale O’Leary u svojoj studioznoj knjizi »Gender Agenda« i drugim radovima, od UN-ove konferencije o statusu žena u Pekingu 1995. nadalje iz centara moći na različite se načine promicao permisivni mentalitet, spolnost bez moralnih norma i vrijednosti, sve umotano u pakete »prava« s ciljem uništenja obitelji. Sve to nije samo ideološki, nego i financijski motivirano. Prirodna obitelj stvara se bez tehnoznanstvenih usluga koje koštaju te u tom smislu nije profitabilna.
Ako netko u određenom trenutku života »otkrije« svoju homoseksualnost, postane slavna osoba, narodni heroj; ako međutim, kako se dogodilo meni, poželi slijediti obrnut put, biva opečaćen kao opasan homofob. U medijima ima mnogo propagande. Sigurno može postojati predispozicija za homoseksualnost, ali to nije genetska predeterminiranost. Posljednja istraživanja to su dokazala. Prema mojem iskustvu, orijentacija se može promijeniti. Smatram vrlo redukcionističkim reći da netko ne može izraziti vlastitu muževnost. Rane nerijetko potječu iz prve jezgre osobe – iz djetinjstva, iz odnosa s roditeljima i ostaloga konteksta. Sve polazi odatle. Ta prvotna dimenzija ranoga odgoja potom se nadograđuje. Gotovo smo svi u nekom smislu ranjeni. Ranjenost je, međutim, nešto čime su mnogi obilježeni, ona nije povezana isključivo s homoseksualnošću. Ranjene osobe mogu izvana biti uspješne, no u nutrini često vlada nered. Kod nekoga se te rane odraze kao bulimija, kod nekoga kao ovisnost o drogi, kod nekoga kao homoseksualnost. Vidio sam kod mnogih mladih koji su došli k nama i prošli program koji nudimo da njihov problem nije zapravo homoseksualnost, nego samopoštovanje, to što ne vjeruju da su muškarci jer nisu imali mušku figuru na koju bi se oslonili.
Da.
Koje se pogrješne tvrdnje o homoseksualnosti najčešće šire?
Najmanje petnaestak. Danas imaju obitelji i sretni su. Jedan par, koji je prošao formaciju koju nudimo, upravo priprema vjenčanje; ona je prije bila lezbijka. Drugi je primjer Emanuela Perrone koja je iznijela svoje svjedočanstvo na Mladifestu 2019. Deklarirala se kao lezbijka, antiklerikalka i imala je proabortivno stajalište. Na prijedlog svoje sestre došla je u Međugorje i to ju je snažno potreslo. Danas je udana, sretna je sa svojim mužem i sinom. Ima i onih koji krenu na put promjene, no onda se vrate jer nije lako; treba ići protiv struje. Nisam samo ja svjedok promjene. Danas imamo suradnički tim bivših homoseksualaca koji mogu podijeliti svoju priču.
Vraćaju se, dogodi se. Pornografija je najčešća napast i treba je ukloniti s uređaja pomoću filtara. Na početku osoba koja se želi promijeniti ima mnogo entuzijazma i napasti ne dolaze. Međutim, kada se nađe u stresnoj situaciji ili teškoćama na poslu, u situaciji poput COVID-a ili u kontaktu s pornografijom, javljaju se napasti i tada se pokazuje naša krhkost. Međutim, to je tada bitno drukčije od prijašnjega stanja; nije više ovisnost.
Mnogo smo toga preuzeli od Andrewa Comiskeya, osnivača zajednice »Living Waters«, kod kojega smo Teresa i ja završili tečaj, koji je psihologijske komponente preuzeo od Josepha Nicolosija, ali unio je i kršćanske elemente. Nakon što je 2009. u Italiji lansirana pjesma »Luca era gay« (hrv. Luka je bio gej) kantautora Giuseppea Povije napisao sam nekoliko članaka. Morali smo odgovoriti na polemičke tonove, iznijeti točnu inačicu priče službenim kanalima kako bi ljudi shvatili što mi se dogodilo i kako sam bio slobodan izabrati drugi put. Razumio sam da imam edukacijsku misiju i želio sam je prožeti katoličkim duhom. Supruga i ja došli smo u Međugorje i molili. Počeo sam pisati, oblikovati program. Na temeljima psihologije, uključujući i Božju riječ, razvio sam program cjelovitoga iscjeljenja osobe, koji donekle nalikuje na program zajednice »Novi obzori« koju je osnovala Chiara Amirante. Pokazao se učinkovitim: dolaze nam mladi s raznovrsnim problemima. Primjerice, dolaze mladići koji imaju problem »donđovanizma«; ulaze u površne avanture s mnogim ženama, ali nisu sretni jer ne uspijevaju ostvariti stabilnu vezu. Neki imaju probleme s roditeljima, npr. s majkom koja stalno prigovara ili ocem koji je odsutan.
Da. Naš tečaj temelji se na teologiji tijela. Čovjek je tijelo, duša i duh. Ne radi se o »terapiji obraćenjem«. Nakon inicijalnoga obraćenja morao sam mnogo raditi na sebi u psihološkom i svakom drugom smislu. S nama je uvijek i jedan svećenik. Jedan me novinar pitao jesam li imao problema s Crkvom. Odgovor je bio da nisam – u Crkvi sam našao velike podupiratelje koji su mi svi odreda rekli »samo naprijed«. Primjerice, među njima su kardinal Robert Sarah, koji je napisao predgovor moje knjige, kao i mons. Bruno Tommasi, koji često dolazi u Međugorje, mons. Guido Gallese, biskup Aleksandrije, kao i mons. Aldo Cavalli, apostolski vizitator za župu Međugorje, koji nas prati. Što je više suradnje, više napredujemo.
Čuo sam za takva stajališta; ona su ispolitizirana. U Americi Joseph Nicolosi nije nikada imao problema. Američko udruženje psihologa (APA) i Američko udruženje psihijatara (APa) nisu ga nikada optužili za neznanstvenost. Naravno, postoje osobe s drukčijim pogledom od njegova, no u Americi glede toga vlada sloboda. Bio sam u Nicolosijevu studiju u Kaliforniji. Danas, kada bi na televiziji argumentirao svoje teze, vjerojatno bi doživio protivljenje i napad, ali neometano se bavi svojim terapijskim radom. Kada je Obama postao predsjednikom, reintegrativna je terapija zabranjena, no s istekom njegova mandata vraćena je u praksu. Nakon što je 2017. Nicolosi preminuo njegov sin nastavio je rad te je otvorio još klinika, kao što je i osnovao Udruženje za reintegrativnu terapiju koje djeluje. Iako im mediji nisu previše naklonjeni, mnogi im se ljudi obraćaju za pomoć. U tom je smislu Amerika mnogo naprednija od Europe. Kada sam bio u Sjedinjenim Državama, dao sam intervju za National Catholic Register, najpoznatiji američki katolički portal. Gej-aktivisti nisu me napadali. U Italiji pak ne mogu javno govoriti a da me ne napadnu.
Oni koji to govore upotrebljavaju riječ »samoodređenje« izokrećući njezino značenje. Odluka nije na psihologu, nego na osobi koja mu dođe s osjećajem nelagode. Osoba odlučuje o terapijskom putu kojim želi krenuti. Ako sam odrasla osoba, moram imati pravo izbora. Ako se suočavam s bilo kojom vrstom poremećaja, imam pravo da mi se pomogne. To je doista samoodređenje, a ne da mi netko drugi kaže što mi je činiti jer unaprijed ima određenu preferenciju. Upravo pišem članak o tome kako je homoseksualnost polako uklonjena s liste poremećaja; to se dogodilo na političkoj, a ne na znanstvenoj razini. Gej-aktivisti borili su se kako bi se s toga fenomena skinula bilo kakva konotacija atipičnosti i neurednosti. Dobro je što se homoseksualnost više ne smatra bolešću, s time se slažem; nije bolest i nitko ne smije izražavati homofobiju ili isključivati homoseksualne osobe. Također, dobro je što više nema prakse obveznoga liječenja. Kao i što se više ne događa ono što je bilo u prošlosti, da su policajci vršili racije i uhićivali homoseksualce. No danas svaka odrasla osoba mora odlučiti kako će se odnositi prema svojemu stanju. Kada sam bio dijete, nitko me nije pitao za moje probleme, nisu me pitali kako mi ide u školi, imam li prijatelje, imam li teškoća u komunikaciji s muškim osobama, jednostavno su mi rekli: »Ti si homoseksualac.« A ja sam se mučio u odnosima s vršnjacima. Nisam se mogao prijateljski povezati s osobama istoga spola. Kada sam ovladao time, razvio prava muška prijateljstva, ponovno sam zadobio svoj pravi identitet.
Općenito postoji veoma velik interes za estetsku kirurgiju. Obitavamo u hiperseksualiziranom svijetu, u svijetu žena i mladih djevojaka koje se botoksiraju, koje disproporcionalno povećavaju dijelove tijela, muškaraca koji se šminkaju; to je sve lažna kultura. Čini mi se da su sve te osobe prevarene. Mijenjanje vlastitoga tijela postalo je praktički normalno; svijet Instagrama boluje od narcizma. Promicanje tih trendova vrlo je suptilno i čini, o čemu su sociolozi već pisali, veliku granu tržišta. Djeca i mladi meta su konzumizma koji ih uništava; na društvenim mrežama vide osobe koje na razne načine mijenjaju svoje tijelo. Ekonomski gledano, mnogo je bolje da bude što više ljudi koji se tetoviraju, šminkaju i kirurški mijenjaju svoje tijelo. Na mobitelu je mnogo loših uzora, stoga nastojim usmjeriti svoju kćer prema kreativnosti i športu. Roditelji danas moraju biti brži od interneta.
Evo primjera: danas homoseksualci nerijetko prije spolnih odnosa antiretrovirusne lijekove, kako se ne bi zarazili. Jedno pakiranje stoji 500 eura. Koliko tek košta češća uporaba! To je vrsta intoksikacije. Moja virologinja u Milanu rekla mi je: »To se upotrebljava u ekstremnim slučajevima, a ne kao prevencija.«
Da, slažem se. Tako je bilo u mojem slučaju. Nažalost, mali smo u usporedbi s moćnicima koji upravljaju svijetom. Imamo odgovornost za svoj život i ona je ponekad vrlo zahtjevna. No kultura će se vratiti na zdrave postavke, u tom sam smislu »međugorski« optimističan. Gospa nam je u Međugorju jasno dala do znanja da Zli obilazi svijetom kako bi prevario što više ljudi.
Kada je pjesma osvojila drugo mjesto na festivalu Sanremo, bilo je to jedno drugo vrijeme, kada je demokracija još funkcionirala. Tada su se stvari počele mijenjati. Pjesma je izazvala polemike, a ja sam doživio nevjerojatne napade. Podigli su veliku buru, poduzimane su akcije kako bi se spriječilo da se priče poput moje uopće iznose u javnosti. Kada sam govorio na jednom festivalu mladih, ispred pozornice bio je red policije – petnaest karabinjera – koji me štitio od aktivista. Postajalo je sve gore. Tada je predložen »Zanov zakon« – nacrt zakona Alessandra Zana prema kojem bi bilo kakav spomen reintegrativne terapije za homoseksualne osobe bio osuđen kao čin homofobije. Zakon nije usvojen. Međutim, kada bih išao govoriti u neku župu, dolazili bi aktivisti sa zastavama ili nazivali župnika kako bi ga zastrašili, kako bi događaj bio otkazan. Nakon COVID-a supruga i ja bili smo pomalo umorni od svega. Došli smo u Međugorje i molili. Tijekom četrdesetnice osjetio sam snagu i shvatio da moram činiti što mogu. Svi su tražili da iznesem svoje svjedočanstvo; održali smo prvi ljetni tečaj. Zapitali smo se trebamo li ostati ovdje. Jedan talijanski bračni par povjerio nam je »plavu kuću«, mali pansion koji unajmljujemo. Pronašli smo ovdje zajednicu Talijana, a naša je kći počela učiti hrvatski.
Nije. Ona je divna osoba. Upoznali smo se u Međugorju, na Mladifestu 2006. Želio sam obitelj i molio sam za to. Prije sam već bio upoznao jednu djevojku s kojom sam započeo vezu, ali nismo dijelili iste vrijednosti. Kada sam upoznao Teresu, htio sam biti iskren i ispričao sam joj cijelu svoju priču. Rekla mi je: »Ne zanima me što si bio, nego što si sada.« To me iznenadilo. Nastavili smo se upoznavati i sve je išlo dobro. Vjenčali smo se 2008. u Caravaggiu, a nakon pet godina rođena je naša kći.
Kao što sam već pisao, ima mnogo mladih ljudi s istospolnim sklonostima koji »plivaju protiv struje«, kao i mnogo roditelja tih mladih. I svi mi trebamo pomoć i potporu Pape i Crkve. Dijalog s istospolnim parovima da, ali blagoslov ne. Nije tajna da u sjemeništima postoji unutarnji gej-lobi, za što je Papa nedavno upotrijebio pejorativnu riječ. Taj dio klera udaljio je mnoge ljude od Crkve. Nalazimo se u teškom trenutku, no vjerujem da Bog piše pravo i po krivim crtama.
