Izvanredni djelitelj pričesti u župi Uznesenja Blažene Djevice Marije iz Brodskoga Vinogorja u Slavonskom Brodu i voditelj udruge »Dom molitve« Bartol Pešorda suprug je i otac osmero djece, a cjelokupan je svoj odrasli život posvetio evangelizaciji. Rođen je 22. kolovoza 1966. u katoličkoj obitelji s desetoro djece u Donjim Andrijevcima u blizini Slavonskoga Broda. Njegovi pokojni roditelji Zdravka, djevojački Čale, i Jozo bili su doseljenici iz Hercegovine i odgajali su svoju djecu u katoličkom duhu. Živjeli su sakramentalno, redovito su išli na misu i svakodnevno obiteljski molili.
»Do svoje 23. godine išao sam redovito na vjeronauk i na misu, bez obzira na mladenačka lutanja«, pripovijeda Pešorda. »Često je to bilo samo zato da bi majka bila zadovoljna, premda sam tada već živio kao i oni koji ne idu na misu. Tijekom srednje škole, a završio sam školu za drvnoga tehničara, upao sam u loše društvo koje je radilo svakakve nevolje. Na van sam izgledao kao dobar dečko, ali sam već tada bio odlutao od Boga i težio za svim što se Bogu ne sviđa«, napominje sugovornik.
Obraćenje koje je započelo sasvim slučajnim susretom
»U 23. godini susreo sam jednu djevojku koja je bila drugačija od ostalih i u njoj sam prepoznao nešto što još nisam doživio. Pitao sam je zašto je takva, a ona je odgovorila da je susrela Isusa. U njoj je bio mir, radost, vedrina, čistoća kakvu nisam nikada vidio u nekoj djevojci. Nije mi bilo jasno zašto je ne mogu gledati kao i ostale djevojke, na prljav način. Ona je bila puna Boga. U razgovoru mi je posvjedočila svoje iskustvo susreta s Bogom, što sam i ja odmah poželio iskusiti.
Dovela me u molitvenu zajednicu u Slavonskom Brodu gdje sam susreo mnogo mladih koji su izgledali kao ona. Jako mi se svidjelo ondje i osjećao sam se prihvaćeno i ugodno, iznenadivši se kako na jednom mjestu ima toliko toga lijepoga. Poželio sam biti kao oni«, prisjetio se Pešorda.
Molitve koje su urodile plodom
»Nakon mjesec dana ti mladi laici pomolili su se za mene i osjetio sam snažnu Božju prisutnost. Bio sam preplavljen Božjom ljubavlju i vidio sve svoje grijehe. Ta me spoznaja dovela do suza jer nisam mogao shvatiti da me Bog voli baš takvoga kakav sam bio. U tom trenutku shvatio sam da je Bog ljubav, da je blizu i da je tu. To raskajano srce i te suze pretvorile su se u radost i mir. Jednostavno sam bio ispunjen Duhom Svetim. To je iskustvo obilježilo čitav moj život. Od tada sam uvijek gladan Boga i molitve. Od toga trenutka do danas ta potreba za Božjom prisutnošću nikada se nije ugasila, bilo da sam bio u krizama, usponima ili padovima. Rastao sam u toj zajednici, u kojoj sam upoznao mudra čovjeka koji je tada bio u dobi kao ja sada, koji mi je rekao da tražim djevojku koja ima isto takvo iskustvo, kako bih imao plodan život u vjeri«, rekao je Pešorda.
Brak tik pred rat i molitveni susreti između uzbuna
»Nakon godinu dana, u svibnju 1990. u Mariji Bistrici na prvom nacionalnom hodočašću mladih upoznao sam djevojku iz Đakova, kojoj je, kao i meni, Bog bio na prvom mjestu. Započeli smo vezu i nakon 14 mjeseci smo se vjenčali, tik pred Domovinski rat, u ljeto 1991. godine. Supruga je Biljana, djevojački Lončar, iz Đakova je, glazbenica je. Naše prvo dijete stiglo je u jeku rata, rođeno je u bolničkom podrumu, dok sam bio na ratištu«, dodaje angažirani vjernik iz slavonskobrodske župe Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Premda se s ratišta ipak uspio brzo vratiti poslu i obiteljskomu životu, ratne su okolnosti donijele nove izazove.
»U to se ratno vrijeme molitvena zajednica u koju sam bio uključen okupljala po kućama. Imali smo molitvene susrete između uzbuna i snažno smo zagovarali prestanak rata. Naš grad bio je prilično ugrožen pa sam se s obitelju, na nekoliko mjeseci, sklonio u Đakovo. Nakon smirivanja ratne situacije vratili smo se u Slavonski Brod i ponovno se počeli okupljati kao molitvena zajednica pod nazivom ‘Novo Srce’ u župi Duha Svetoga kod tadašnjega župnika, sada pokojnoga Marka Majstorovića, s kojim smo odlično surađivali. On nam je bio potpora u duhovnom i materijalnom smislu jer je jako volio mlade obitelji otvorene životu koje traže duhovni rast.«
Iskustvo koje se pretočilo u obiteljski život
Iskustvo sudjelovanja u molitvenim zajednicama i angažmana u Crkvi pretočilo se i u konkretan bračni i obiteljski život supružnika Biljane i Bartola. »Kao bračni par bili smo otvoreni životu i željeli smo živjeti Isusovu riječ. Odlučili smo se brinuti za njegovo kraljevstvo i molili smo Isusa da se on pobrine za ostalo. U našem slučaju to je bilo rješenje stambenoga pitanja. Djeca su nam dolazila: Kristina 1992., Sebastijan 1993., David 1995., Iva 1997. godine«, nanizao je sugovornik.
»Bog je čuo naše molitve i uslišavao nas. Svjedoci smo mnogih čudesa na materijalnom području. Kad se rodilo naše četvrto dijete, naš tadašnji župnik Pavao Madžarević, zajedno s pokojnim svećenikom Davidom Sluganovićem, pomogao nam je da izgradimo kuću. Na tom terenu koji se nalazi na brijegu iznad Slavonskoga Broda svećenici su molili da to bude mjesto molitve, mjesto s kojega će se Božja prisutnost izliti na čitav grad«, prisjetio se vjernik Pešorda.
»Godine 2000., kada su pokojni o. Rufus i o. James Manjackal pohodili Hrvatsku, bili smo jako ohrabreni tim seminarima i supruga i ja odlučili smo se ozbiljnije pokrenuti. Počeli smo javno svjedočiti i raditi na svojem duhovnom rastu. Uz povećavanje obitelji sazrijevao sam i u našoj molitvenoj zajednici, postao sam voditelj. Dobili smo još četvero djece: Moniku 2002., Damjanu 2003., Emanuela 2005. i Brunu 2008. godine. Svi ti obiteljski izazovi oblikovali su me da budem zreliji i kao voditelj. Bog me polako pripremao za nešto novo«, kaže sugovornik.
Početci molitvenoga projekta
»Godine 2009. bio sam na susretu molitvenih zajednica u Varšavi i ondje slušao dr. Johannesa Hartla koji je govorio o važnosti molitve. Dr. Hartl voditelj je Doma molitve u Augsburgu u Njemačkoj. U tijeku toga susreta shvatio sam što je moj put. Nakon godinu i pol odlučio sam zajedno s mladima otvoriti Dom molitve u Slavonskom Brodu. Moja najstarija djeca već su tada stasala i htjela su biti dio te vizije. Budući da je to bio prvi Dom molitve u Hrvatskoj, nailazio sam na mnoga nerazumijevanja. Nakon dva unajmljena prostora u gradu preselili smo Dom molitve u donju etažu naše kuće, čime se počelo ostvarivati proroštvo svećenika koji su bili nadahnuti moliti da to mjesto postane mjesto molitve. Još smo u našoj obiteljskoj kući i tu molimo, iako nam prostor postaje vrlo tijesan i neprikladan s obzirom na to da imamo tridesetak redovitih članova i petnaestero male djece«, pojašnjava Pešorda.
Vratiti mlade koji su odlutali s Božjega puta
»Dom molitve temelji se na neprestanoj molitvi i slavljenju i izgrađivanju osobnoga odnosa s Bogom te zagovaranju za potrebe Crkve i naroda. To je zajednica mladih koje želimo dovesti do iskustva koje sam ja imao na početku svojega duhovnoga života. Želimo ih dovesti do toga da im molitva ne bude obveza, nego potreba, jer duboko vjerujem da će njihov život tada dostići svoju puninu u prisnom zajedništvu s Bogom.
To i vidim u mnogima od njih jer su im srca zapaljena vatrom Duha Svetoga i svjedoče Božju ljubav i milost«, dodaje Pešorda i o mladima s kojima se iz tjedna u tjedan susreće napominje: »Odgajamo ih da žive sakramentalno i budu aktivni u svojim župama. Posljednjih osam godina imamo izvrsnu suradnju s našim župnikom u Brodskom Vinogorju, kojemu smo mi kao bračni par, kao i članovi Doma molitve koji žive na području župe, uvijek na raspolaganju. U župnim prostorima održavamo naše evangelizacijske susrete, a naš župnik Krunoslav Karas također je duhovnik zajednice Dom molitve. Naša djeca, koja su gotovo sva odrasla, sada sudjeluju u radu Doma molitve i živo su svjedočanstvo kako je Bog velik u našim životima. Naše je bilo da se otvorimo životu, a Božja je milost da su oni sada mladi ljudi čvrste vjere.«
»Zahvalan sam za sve plodove koje mi Bog daje«
»Sada sam već djed devetero unučadi, za koje se nadam i molim da postanu također svjedoci Božji u ovom svijetu. U Dom molitve svakodnevno dolaze ljudi koji žele slaviti Boga, ali i oni koji traže razgovor i molitvu. To nam je prilika za svjedočenje o onome što nam je Bog učinio. Posebno nas raduju mladi koji su nakon krizme odlutali od Crkve pa se kroz Dom molitve vraćaju sakramentalnomu životu. Oni svjedoče drugim mladima koje susreću i tako se krug onih koji se vraćaju Bogu širi. Devetero je zaposlenih u Domu molitve. Stvaramo evangelizacijske materijale u obliku videa, spotova, glazbe. Financiramo se od donacija. Na javnim natječajima nemamo što tražiti kakav god program da ponudimo. Čim napišemo da se zovemo Dom molitve, odbacuju nas. Ali s tim računamo, naučili smo. Kroz medije nam je Bog otvorio put za svjedočenje većemu broju ljudi. Mnogi su posvjedočili da su se preko naših videa vratili Bogu. Zahvalan sam za sve plodove koje mi Bog daje da vidim i potiče nas da i dalje radimo za njegovo kraljevstvo«, zaključuje vjernik Pešorda.
Plodonosna suradnja laika i svećenika nužna je za vrijeme u kojem živi Crkva
